I kad ti je teško, ne uzdahni, digni glavu, budi ponosan i vjeruj u sebe!

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on pinterest
Share on reddit
Share on skype
Share on telegram
Share on whatsapp
Share on email
Share on print

Živeći u BiH, pored svih tehnologija, brda mogućnosti i prilika, rečenice koje ćete najčešće čuti su: “Ovdje nema prilika; Teško je živjeti u BiH; Ništa nam ne pruža; Imamo loše obrazovanje; Svima je bolje nego nama” i sl.! Ove rečenice se najčešće koriste kako bi ljudi skrenuli pažnju sa svoje lijenosti, nezainteresovanosti i neznanja, pa im je sve drugo krivo osim oni sami sebi. To me je ponukalo da podijelim dio svoje životne priče i pokažem da ne postoji ništa, osim nas samih, živih bića kojima je Bog dao mozak i pamet za razmišljanje, za kreiranje svoje sudbine i svog postojanja, uz malo sreće, ništa vam ne može stati na putu.

Sa ovom pričom ne želim niko da me žali i sažaljeva, već želim pokazati da postoje “tamo neki ljudi” koji nikad u javnosti “nisu tražili pomoć, nisu se žalili i pljuvali svoju domovinu” iako im život nimalo nije bio lak i nije ih sudbina mazila. Nadam se da će nekog ova priča inspirisati i promijeniti pogled na svijet, svoj život i svoje stavove.

Svoju priču ću započeti iz najudaljenijeg sela Srebrenice pod nazivom “Luka” u kojem sam rođen i u kojem sam napravio svoje prve “korake”. Rodio sam se tokom rata i nisam imao priliku da “uživam u čistom zraku” zajedno sa svojim roditeljima bez brige da će neko od nas poginuti ili nastradati. Nažalost, ovo je bila sudbina većine Bosanaca i Hercegovaca, pa neću ulaziti duboko u tu temu i pokušat ću je skratiti sa moje strane, jer o njoj “svako ima svoju priču, koja sigurno nije lijepa”!

Prvo čega se sjećam, a možda i jedinog što pamtim kao mali dječačić u selu Luka jeste to da su svi bježali u rov bojeći se granata, a ja sjedio ispred rova i slušao granate, jer sam se bojao otići pod zemlju. Prije rata otac mi je radio u Hidrogradnji i mnogo vremena je provodio u Arapskim zemljama, gdje je nekad bosanskohercegovački gigant slao svoje radnike, jer su svoje poslove proširili po cijelom svijetu. Ipak nije imao sreću da u periodu rata bude ‘negdje tamo’ i izbjegne svu patnju koju je proživio zajedno sa narodom BiH. Vrlo brzo je mobilisan u vojsku i zbog nečijeg ćejfa je stavio svoj život na kocku. Iz priča koje sam čuo po sjelima na koje sam redovno išao sa roditeljima, znam da je ranjen nekoliko puta i da je stao na minu na nekoj pruzi!

Kada shvatiš da moraš reći hvala Bogu što neko nije poginuo ili ostao bez nogu, jer je samo „ranjen po cijelim nogama“ je poražavajuće. Zapitam se nekad, da li je neko iz „vrha“ čuo za Ismeta Šehića koji je ležao u lokvi krvi i jedva izvukao živu glavu, kao i za druge desetine hiljada ranjenih? Očito da nije, jer da su čuli, pokušali bi ranije spriječiti sukob. Da li su čuli za bol i jecaj porodica koje su izgubile svoje najmilije, za one koji su njegovali svoje ranjene, za one koji još uvijek ne znaju gdje su im bližnji? Očito ne, jer su se politička igra i prepucavanja rastegli na duge četiri godine, za njih možda kao četiri dana, a nekim kao 400 godina. Ono što danas shvatam i ono što me najviše nervira jeste to što je u BiH poginulo preko 30 000 vojnika, kao i preko 30 000 civila, a cijeli „vrh“ je preživio i danas većina njih suvereno vlada Bosnom i Hercegovinom.

Porodice koje su živjele na selu, isto tako su živjeli u iščekivanju, jer sporo su stizale informacije da li je neko živ ili je poginuo, da li je ranjen ili je zarobljen. U tom periodu svi smo živjeli dan za danom, sat za satom, minutu za minutom u isčekivanju nekih informacija. Sjećam se majke, svoje lavice, koja je u sobi grohotom plakala i molila Boga da se otac vrati živ i zdrav, a nas kao djecu tješila i govorila da će sve biti u redu i da je babo dobro. Svaka njena suza je predstavljala njenu bol, bol naše porodice, bol ostalih majki, supruga, braće, sestara, porodica koje su se nadale da će se njihovi najmiliji vratiti živi. U svom tom iščekivanju, suzama i boli, moj otac ostade živ, ali ga to nije spasilo muka kroz koje je prolazio. Dobili smo informaciju da je živ, ali da je zarobljen i odveden u logor u Srbiji. Kao ni njegovim, tako ni našim mukama nije došao kraj, jer smo svakodnevno razmišljali šta će mu raditi i da li će se živ vratiti. Tada nam niko nije mogao donijeti „dobre“ informacije. U logoru je mučen, zlostavljan i danonoćno maltretiran. U tome je imao ‘prednost’ u odnosu na ostale zarobljenike, jer je bio bokser, a takvi su im bili prvi u redu. Od tog momenta mi smo izgubili sve informacije o njemu, a naša lavica se zaputila ka slobodnoj teritoriji. Zašto je nazivam lavica, a ne majka, pa zato što ona to uistinu jeste, i majka, i lavica. Ona je sama, prenijela 3 sina u naručju na slobodnu teritoriju, bez mnogo hrane i vode, jer za to nije imala mjesta od nas koje nije ispuštala iz ruku. Njeni najbliži u tom trenutku nisu imali razumijevanja prema njoj i djeci koju je nosila, niko se nije nudio da pomogne, pa čak ni njena sestra, ni svekrva, jer su u tim trenucima svi mislili samo na sebe. Kada ja ovo pišem, onda to izgleda malo nerealno i nemoguće, ali ni sam nisam na početku u to vjerovao, dok nisu mnogi to potvrdili. 

Kada smo došli na slobodnu teritoriju, na područje Zenice, sjećam se da smo živjeli u nekom podrumu kuće, koja je bila puna vlage, smeća, miševa i starih stvari. Znam da smo to jedva očistili i napravili bar malo uslovnim za život. Nikako se nismo mogli riješiti miševa i znam da je mama uvijek zavrištala kada vidi jednog, pa smo ih zajedno sa mačkama ganjali po kući. Dok smo mi pokušavali da preživimo u takvim uslovima, da se sačuvamo od kojekakvih bolesti, dok smo jeli hranu iz humanitarne pomoći, svakim danom smo se nadali nekoj informaciji o ocu. Niko ništa ne govori, niko ništa ne zna, a svi se nadaju da će im se neko vratiti živ. Sjećam se da smo živjeli u blizini stadiona Bilino polje i da su svako jutro i veče u tom području trčali mudžahedini koji su neprestano pjevali ilahije i tekbirali. Živjeli smo dan za danom, borili se kako smo umjeli i kako smo se uspjevali snaći, mama je imala svakodnevne probleme, jer nije dobijala hrane koliko je tražila, a bilo je potrebno da nas sve prehrani.

(Naša prva poslijeratna fotografija. Sa lijeva: amidža, nena, tetka, mama i nas trojica braće).

U periodu ove fotografije otac je još uvijek bio u logoru i nismo znali da li je uopće živ.

U svoj toj borbi za preživljavanje stiže informacija da uskoro dolazi nekoliko autobusa iz logora sa razmijenjenim zatvorenicima. Jako dobro se sjećam tog dana iako sam imao samo 4 godine. Ulice su bile preplavljene uplakanim majkama, sestrama, braćom, cijelim porodicama koji su molili Boga da im se najmiliji vrate živi. Nebo je taj dan bilo tako čisto kao da oblak na njemu nikad nije postojao, kao da i sama svjetlost prati one koji nam dolaze i pokazuje im put prema nama. U zraku su bili pomiješani osjećaji tuge i sreće, jer su se svi nadali, a niko nije bio siguran. Vladala je potpuna tišina, samo se u daljini čuo po neki jecaj uplakanih majki i supruga, i po neki tekbir odjeknuo bi nebom. Sjećam se kada su svi počeli ustajati, vrištati, na sav glas moliti Boga da je „on“ ili da su „oni“ stigli, tada sam shvatio da stižu autobusi. Ako se dobro sjećam, u prvoj turi stiglo je 12 autobusa, svaki od njih prepun tuge, bola, žalosti, ali u isto vrijeme prepuni osmijeha i suza, jer se uskoro svi oni sreću sa nekim jako bitnim u životu. 

Ne sjećam se tačno koliko je bilo autobusa, jer je naš heroj, borac, naš babuka izašao iz prvog autobusa prema kojem smo svi „vrišteći“ potrčali u suzama, ali ovaj put radosnicama. U tom trenutku bilo je nemoguće ne primjetiti jačinu ljubavi mojih roditelja, ljubavi roditelja prema djeci i djece prema roditelju. Tada, još kao malo dijete, shvatio sam koliku tugu su doživjeli i žive svi oni koji su izgubili nekog najbližeg. Mogu reći, ali ne mogu to osjetiti, i nek im je dragi Bog na pomoći. Mnogo je teško opisati kako čovjek/djete u tom trenutku da se osjeća, mnogo je teško, ali ne bih nikom poželio da to doživi.

Nakon babinog povratka u kući je vladala sreća, radost, veselje, iako nismo imali dovoljno sredstava da normalno preživimo, to uopće više nije bilo bitno, jer je ‘on’ stigao i sada je sve lakše. Poslije nekog vremena preselili smo se u prizemlje kuće jedne divne porodice. Vlasnici su bili divni ljudi i postali su veliki prijatelji sa našom porodicom. Ne sjećam se nešto puno važnih dešavanja iz tog mjesta i te kuće osim nekoliko, ali najvažniji događaj u tom malom prizemlju je bio kada se otac pojavio na vratima u policijskoj uniformi i rekao da idemo u Sarajevo. Tako se završilo naše preživljavanje u Zenici. 

Gdje je to Sarajevo, šta je to Sarajevo, niko nije znao? Ko u njemu živi, jesmo li dalje od rata, kako ćemo tamo živjeti? To su bila samo od nekih pitanja koja su se postavljala prije nego smo se zaputili prema njemu. Tako jednog dana dođosmo u Sarajevo, a tačnije Vogošću, što nama nije pravilo razliku, jer nismo prije toga znali ni za jedno, ni za drugo. Uselili smo se u prizemlje druge po redu crvene zgrade u ulici Partizanskog odreda zvijezda. Nismo znali čiji je stan, ali je bio slobodan i idealan da se mi u njega uselimo. Stan nije bio veliki, ali svakako bolji od onih u Zenici, pogotovo, jer otac sada ima posao i možemo normalno živjeti. Živjeli smo kao jedna velika i jako sretna porodica i mnoga me sjećanja vežu za taj stan, zgradu, ulicu i mali gradić. Ovaj dio priče završit ću sa par sretnih i lijepih trenutaka. Najsretniji događaj iz tog stana je bio kada je mama unijela mog trećeg brata (od nas četvorice), Muamera, koji je rođen 2001. godine i sa njim smo i dan danas “u punom kapacitetu”. U Vogošći sam krenuo u osnovnu školu Zahid Baručija gdje sam bio jedan od najboljih učenika, te sam dobio nagradu da idem 21 dan u Holandiju sa djecom šehida i poginulih boraca kao najbolji učenik u razredu. U FK UNIS-u sam početo trenirati fudbal sa samo 5-6 godina, napravio prve korake u “fudbalskom svijetu”, a istu završio u tom klubu “12-13” godina nakon prvog ulaska na teren.

Kao neko ko živi u tuđem stanu, ni tu nam nisu “cvjetale ruže”, bar na polju finansija i sigurnosti doma, s toga otac je čekao prvu priliku, podigao kredit i krenuo u “privremeno rješavanje” stambenog problema. Privremeno, jer u tom momentu nije imao ni prilike ni finansija da razmišlja o bilo čemu dugotrajnom. U to vrijeme je vozio Golfa 2 koji je bio poluispravan, jer čim malo zahladni bilo ga je nemoguće upaliti, pa je moja mama, a nekad i mi kao djeca ustajali u 5 sati ujutro i gurali ga da upali. Nakon toga otac je nekako preko neke “organizacije” uspio otići u Njemačku na kratko i vratio se sa nekom “mazdom 626” koja mu je bila prevozno sredstvo od kuće do posla, konj za prevoz greda i drva, traktor za prevoz sijena i trave i sl. Privremeno rješenje je bila kuća koju je izgradio sa bratom i djedom. Kada smo dobili deložaciju morali smo jako brzo da se iselimo, pa se i ta kuća morala što prije napraviti, pa je ista završena upola i pokrivena na jednu vodu kako bi se mogli što prije useliti. U prizemlju kuće živio je amidža sa svojom porodicom, a mi na prvom spratu kuće. Drugi sprat nije bio izrađen, ali u to vrijeme nikom nije bio ni potreban, jer je dedo sa porodicom otišao za Ameriku, kao i mnoge druge porodice početkom 2000-tih godina. Iako smo bili jedna od najmnogoljudnijih porodica, a sigurno najmnogoljudnija kuća u mahali, ruže nikom nisu cvale i nije bilo lako. Amidža je živio sa suprugom i troje djece, a nas je bilo 7 (otac, mama, trojica braće, ja i tetić kojeg su roditelji u to vrijeme uzeli da živi sa nama jer su ga roditelji napustili). Zašto pišem o ovoj kući i stanju u njoj? Pa zato što smo u njoj proveli možda i najteži dio naših života! Na tom prvom spratu kuće živjelo je 7 živih bića koji su spavali u dnevnom boravku i kuhinji i pored jedne spavaće sobe koja je vječito bila zaključana jer je “nana tražila” da u nju niko ne ulazi i da to bude za nju kad se vrati iza “AmerikA”! Nana je prvi put došla nakon 8-9 godina, a mi nikad nismo zavirili u tu sobu, jer smo “poštovali ono što je od nas traženo”!

Zamislite dvije sobe u kojoj boravi 7 ljudi, u kojim spava 7 ljudi, a samo jedan od njih radi, donosi platu i plaća kredit! Ništa to ne bi bilo moguće bez moje majke, moje lavice, koja nas je sve držala na okupu i radila 24/7 bez radnog vremena i plate. Razlika između mene, dvojice braće i tetića (našeg polubrata) je sveukupno 5 godina, dok je najmađi brat 9 godina mlađi od mene. Zašto ovo spominjem? Zato što smo nas četvorica išli u školu u isto vrijeme, trebale su nam knjige, oprema, obuća i odjeća i to sve sa jednom platom “običnog policajca” (čin policajca sa kreditom). 

O “sobi” i prostoru za učenje neću ni pisati, niti ću iste spominjati, jer ih nije bilo. Učili smo i snalazili se kako smo stigli i na sve moguće načine koji su bili dostupni. Kupovali smo polovne knjige na autopijaci, Drveniji, Ilidži i drugim mjestima u Sarajevu. Nikad nismo nosili odjeću kupljenu u skopocjenim radnjama, već sa pijaca ili smo “dobijali na poklone” od drugih ljudi. Hranu u školu smo nosili od kuće i to “pola hljeba”, a u njega se stavljalo što se imalo! Braća i ja smo oduvijek bili zaljubljenici u fudbal i svi su bili golmani osim mene, od oca pa do najmađeg brata. Trenirali smo samo kada i do kad je bilo besplatno. U bilo kojem momentu kada je klub ili trener uveo plaćanja mi smo “morali prestati” trenirati ili reći treneru “da smo nezadovoljni” i tome slično… Nikad zajedno kao porodica, pa ni dan danas nismo otišli na more, nismo otišli na skijanje, a ni na bilo kakvo drugo “zajedničko putovanje”! Trenutno, iz mog ugla gledanja, vjerujem da se i to moglo “organizovati”, ali vjerujem da to roditeljima nije bio prioritet, jer je ubrzo nakon toga otac “digao još jedan kredit” da bi kupio nešto malo zemlje kako bi nam napravio kuću i kako bi se osamostalili kao porodica. U toku života u toj ‘straoj’ kući snalazili smo se na sve moguće načine da preživimo pa samo u tom periodu imali više krava, koza, kokoši, tuka i raznih životinja kako bi mogli prodavati mlijeko, meso i sve što ide uz to. Roditelji su tražili sve moguće “slobodne” zemljane površine kako bi posijali voće i povrće koje smo jeli i prodavali. Braća i ja, iako smo u to vrijeme bili jako mali išli smo da kupimo sjena drugim ljudima, da cijepamo drva, kopamo kanale i radili smo sve druge poslove kako bi pomogli roditeljima, ali u isto vrijeme bili smo redovni u školi i trudili se biti što bolji. Ja sam bio (naj)bolji učenik u svojoj generaciji, dok su braća bila malo slabija, ali niko nije bio “propalitet”. Svojih prvih 300,00KM koje sam krio na ormaru u kuhinji da niko ne nađe, kao dijete zaradio sam tako što sam išao u Istočno Sarajevo, kupovao i preprodavao petarde drugoj djeci, tako što sam radio grafičke radove i pisao poeziju i pjesme drugoj djeci za novac i sl. Taj novac sam krio kako bi, kako se kasnije ispostavilo kupio sebi krevet u sobi u novoj kući. Novac je mama pronašla dok je čistila kuću i otkrila moje namjere, ali na kraju je bitno da sam ja dobio svoju sobu i svoj krevet u novoj kući.

Kao što sam već naveo sav novac je išao na ta dva kredita, a mi smo pored toga svojim rukama, uz pomoć šire familije (samo fizički, ne i finansijski) gradili svoju novu kuću na svojoj zemlji, na kojoj roditelji i dan danas žive, a kredit su otplatili prije otprilike godinu dana.

Plac koji smo kupili imao je ovu staru vikendicu koju smo maksimalno iskoristili da bi napravili kuću i napokon se uselili u istu.

U tu kuću smo uselili na “ljetnom raspustu” između prve i druge godine srednje škole, a roditelji i danas tu žive. Iz te kuće završio sam srednju školu kao najbolji Mašinski tehničar u BiH, upisao i završio Mašinski fakultet, počeo putovati, obilaziti svijet i upoznavati sve ono što nam život pruža. 

Svoju prvu kolekciju zastava (njih 56 iz cijelog svijeta) sam skupio u ovoj kući, svoje prve magnete zalijepo na frižider, iz ove kuće sam upoznao svoju sadašnju suprugu i ljubav svog života, iz te kuće iako je bilo svega, pamtim (želim da pamtim) samo dobre trenutke i period života. Naravno ni u toj kući finansijsko stanje nije bilo bolje, i dalje smo se na pijaci oblačili, kupovali polovne knjige i sijali na sve strane kako bi lakše preživjeli. Kao što sam gore već naveo, još kao dijete na sve moguće načine sam se trudio da zaradim novac, pronalazio načine i davao sve od sebe da pomognem roditeljima kako fizički tako i finansijski.

Kako smo završavali srednje škole tako smo i olakšavali roditeljima, jer više nisu bile obavezne knjige svake godine, stariji brat je počeo da radi i da doprinosi, ja sam se snalazio za novac i posvetio se svom životu maksimalno. U svemu tome pronašao sam svoj put, izabrao način života, odselio se i osamostalio, ali uvijek se vrlo rado vratim u ovu kuću, posjetim roditelje i sjetim se tih lijepih trenutaka.

Prvi put kada sam zaradio “malo veći” iznos novca i kada se stvorila prilika, obradovao sam svoje roditelje i poklonio im putovanje u Istanbul koje im je oduvijek bila želja, a nikad nisu za to imali uslove, jer su se brinuli za nas i borili da imamo iole normalan život. I dan danas, trudim se da im pokažem drugu stranu slike, prikažem i pokažem prilike, te ih “tjeram” da sada misle na sebe i razmišljaju o mogućnostima koje imaju. Od tog momenta, svake godine skupljaju novac i planiraju različita putovanja samostalno…

Ovu priču, kao i sve u svom životu završit ću pozitivno i želim da me ljudi tako gledaju. U društvu sam trenutno poznat i prepoznat kao “mladi i uspješni poduzetnik, svjetski putnik, omladinski radnik, filantrop, aktivista i motivator”, a ja samo želim da me ljudi gledaju kao čovjeka, kao individualca koji nešto radi. Ne želim i trudim se kroz cijeli život da me niko ne sažaljeva i ne traži razloge “da mi olakša”! Ne želim da me neko gleda kao dijete “ratnog vojnog invalida” ili dijete/osobu iz Srebrenice “kojoj je teško”! Ove poglede sam mogao prihvatiti dok su me nazivali “djetetom” i dok sam se snalazio sa porodicom poslije rata, ali sada ne želim da mi to daje nikakvu prednost u bilo čemu i zato to nikom i ne spominjem dok ne pita. Smatram da i sve druge osobe dok su djeca, treba im se pomoći, ali čim napune 21-22 godine ne smiju i ne trebaju očekivati bilo kakvu pomoć “zbog bilo čijih drugih zasluga”!

Ovu svoju priču sam podijelio sa vama kako bi vam pokazao da životi mnogih nas/vas nisu bili laki i u mnogim situacijama nam nije bilo svejedno, ali opet smo “uspjeli” i pronašli svoj put, izborili se za nešto nama vrijedno i bitno. Pisao sam, jer sam prošao kroz sve ovo, a “nisam i ne moram svake godine otići na ljetovanje”, a mnogim ljudima je problem ako jedne godine ne odu na to isto more! 

Pisao sam jer mnogi misle da mi je “novac i uspjeh” pao sa neba! Pisao sam, jer o ovom ne pričam, držim se pozitive i živim dan za danom! Pisao sam, jer sam imao jako težak život, a nikad nisam pljuvao ovu zemlju, i pored svega za koju kažem da mi je dala sve i da još uvijek nemam želju da je napustim! Pisao sam i pišem kako bi pokazao drugim ljudima da ne pljuju druge ljude, njihove živote, njihovu želju za uspjehom i promjenama! Pisao sam da pokažem da i kada je nekom teško to ne mora u “javnosti” tako i da izgleda! Pisao sam i pisat ću da je život onakav kakvog ga mi kreiramo i da svako oda nas/vas ima svoje probleme sa kojim se borimo i da nikog i ni na koji način ne treba osuđivati zbog bilo čega što “nama” smeta, a možda je toj osobi baš to potrebno u tom trenutku! Pišem i pisat ću, jer odijelo ne čini čovjeka, već mozak, disciplina, odgoj i ponašanje, sve drugo je samo jedna velika zavjesa koja uvijek može biti podignuta! Pišem i pisat ću sve dok ljudi ne shvate da se ljudi ne (rangiraju) gledaju po vjeri, mjestu iz kojeg dolaze, po boji kože i finansijskom statusu, već prema onom što zapravo jesu! A ko su?! Pa morate ih upoznati da bi to mogli i zaključiti. Od rekla-kazala nema ništa!

Pišem i pisat ću sve dok ne shvatite da GRIJEŠITE kad god pomislite da vam je teško i da ste se dovoljno borili za nešto, da ste dovoljno prošli i da nešto znate. Kad se nađete u takvoj situaciji razmislite kako je siročadima koji nemaju nikog da im pomogne, kako je majkama koje su izgubile muževe i sinove, kako je siromašnim porodicama, invalidima i onim koje je društvo zaboravilo! Kada shvatite da je Martin Luther King bio 10 godina u zatvoru jer se borio za nešto veće i od njega samog, shvatit ćete šta znači iskreno se boriti i “dati sve od sebe”. Kada shvatite da su najbogatiji i najuspješniji ljudi “odustali” od obrazovanja i bar jednom “propali” u životu, jer su vjerovali u svoj cilj, bit će vam jasno da niste dovoljno pokušali i da ne vjerujete dovoljno u sebe. Kada shvatite da je Harland Sanders u svojoj 62. godini poslao svoj recept na 1000 adresa i nije uspio prodati ni jedan, tek na 1001 je krenuo sa prodajom i osnovao KFC kojeg danas svi poznajemo, tek onda ćete shvatiti šta zaista znači “pokušati sve”!

Pišem i pisat ću da vas ne obeshrabre mišljenja i stavovi drugih ljudi, jer morate imati vjeru u sebe i u ono šta radite!

Svoju priču završit ću jednim svojim (modifikovanim) citatom davno objavljnim na Facebooku:

Bog nas je stvorio u određenim sredinama, određenim porodicama i dao nam mogućnost da se u njima snalazimo, da biramo svoj put i tražimo sreću. Moja sreća je kada vidim sretne ljude oko sebe, a najsretniji kada su oni meni najbliži spokojni, zadovoljni i sretni. Njegujte svoje porodice, čuvajte svoje roditelje, brinite za svoje prijatelje, borite se sa svojim problemima, ne gurajte nos tamo gdje mu nije mjesto, pružite ruku starici, pomozite bolesnom, nahranite prosjaka, volite sve ljude, budite iskreni prijatelji, razmišljajte o svom životu i mirnom snu, i tek tad ćete biti potpuno sretni!

A dodat ću i naslov ove priče, jer kako sam počeo, tako i da završim: “I kad ti je teško, ne uzdahni, digni glavu, budi ponosan i vjeruj u sebe”!

Peace <3 !