Da je 2019. godina bila jedna od najzanimljivijih i najaktivnijih godina u mom životu pokazuje i moja mnoga vanevropska putovanja. U narednom periodu pokušat ću da donesem što je moguće više zanimljivih vanevropskih priča.
Ovu priču ću posvetiti svom prvom odlasku u Južnu Ameriku, kontinent koji sam želio posjetiti cijeli svoj život i eto došlo je vrijeme i za to.
Nekad na početku 2019. godine dobio sam informaciju da bih trebao ići u Brazil početkom aprila i to je bilo zabilježeno u mojoj glavi i kalendaru, ali ne i u glavama svih odgovornih osoba za moje putovanje, ali baš zbog toga ja i imam ovu priču za ispričati. Dosta tu ima i moje odgovornosti, odnosno neodgovornosti, ali pustimo to idemo pričati priču i ‘okriviti’ nekog drugog.
Sve se počelo ‘kuhati’ nekad krajem februara, odnosno kada su me kolege koje su odgovorne za kupovinu karata upitale za moj plan puta, a ja dao odgovor: ‘Sarajevo – Istanbul – Rim – Istanbul – Sao Paolo – Porto Alegre’! Dobro, pa to je do Brazila, a kako si planirao do ‘Paragvaja’? Paragvaja, šta, od kud, kako? Pa sjećaš se da smo i to ‘spominjali’ da i tu idemo na sastanak, pa eto kako ćeš tamo? ‘Ma može, kupuj tu kartu sestro kao i za vas, a ja ću ostalo skontati! Naravno, nepromišljeno sam pristao, bez da sam bilo šta provjerio oko te države. Bio sam sretan što idem za Južnu Ameriku, a ostalo nije bino! Naravno bilo je, ali eto nisam u tom momentu to nisam vidio.
Nekad početkom Marta krenuo sam planovima šta ću ja to raditi u Brazilu, ali i u Paragvaju, te u jednom momentu dok sam ‘chatovao’ sa jednim Bosancem on mi reče: ‘joj i meni je želja da odem u Paragvaj, ali me zeza to što nam treba viza’! Reko’: „Molim!!! Viza? Kakva ba viza?! I, tako, dobih ja link na kojem pročita da nam fakat treba viza! Nažalost, ja sam bio preveliki optimista jer sam nekako bio ubjeđen da ako nam ne treba viza za BRAZIL, ne treba ni za Paragvaj.
Svjestan da živim u BiH znao sam da proces dobijanja vize neće biti nimalo lagan, odnosno da će potrajati, ali ni u snovima nisam očekivao da ću morati ići u Španiju ili Italiju da bi aplicirao za tu vizu. Očekuje se ono ‘sve se u BiH može završiti’! Nažalost nije bilo tako, pa je cirkus i zvanično mogao početi!
Po pravilima, evo kako aplicirati za VIZU PARAGVAJA i par informacija o Paragvaju:
Paragvaj se nalazi u Južnoj Americi, u kojoj danas živi blizu sedam miliona stanovnika. U pitanju je bilingualna nacija, u kojoj se kao prvi jezik koristi guarani, a kao drugi španski. Zanimljivo je da je guarani onomatopetski jezik. To znači da mnoge riječi koje se koriste, imitiraju zvukova iz prirode i zvukove životinja.
Zbog svoje pozicije u središtu kontinenta, Paragvaj često nazivaju srcem Južne Amerike.
Ako vas ovo ili nešto drugo inspiriše da krenete put Paragvaja morate znati da je za konzularnu pomoć nadležna ambasada BiH u Madridu, Španija, ambasada BiH u Rimu, Italija kao i generalni konzulat u Milanu, Italija.
Da bi aplicirali za vizu potrebno je da aplicirate u Konzulatu Paragvaja u Rimu. Ne bi to bio neki problem da čovjek samo pošalje svoj pasoš putem DHL-a sa svom dokumentacijom i završi, ali ne, potreban je „face to face meeting“, što bi značilo da morate lično otići u Rim i aplicirati za VIZU. Jednom otići da aplicirate, a drugi put da je pokupite! To bi bilo od prilike nekih 500€ za put (bez noćenja) + 65€ VIZA. U najboljem slučaju ako letite sa Fly Bosnia sve možete „strpati u 300€“! Stvarno velika pomoć!
Nedavo je otvorena mogućnost da pošaljete svoju pasoš i svu ostalu dokumentaciju Fedex-om, DHL-om, UPS ili USPS, ali vi takođe plaćate i povratak tog dokumenta sa vizom nazad, pa će vas cjena izaći približno 200€. Jako je bitno da zapečatite tu kovertu i navedete TRACKING NUMBER (broj pračenja) kako bi vam Konzul posao pasoš sa VIZOM nazad preko tog broja.
Prijavu za VIZU podnosite u Rimu, ali prije toga morate popuniti aplikaciju za vizu i prikupiti dokumente koje možete naći na ovom linku: http://www.mre.gov.py/Sitios/Home/Contenido/consulpar-la/210
Potrebna dokumentacija:
- Aplikacijska forma – možete je naći na ovom linku: http://www.mre.gov.py/Sitios/Adjuntos/consulpar-la/Docs/Visa_Application.pdf
- Važeći pasoš – validan minimalno 6 mjeseci prije isteka
- 2 slike u boji (slike veličine koja se koristi u pasošu)
- Kupljene povratne karte do Paragvaja i nazad
- Potvrda smještaja u Paragvaju
- Pozivno pismo od osobe/organizacije/institucije koja vas poziva/prima u Paragvaju
- Potvrdu o nekažnjavanju (vadi se u policijskoj stanici općine u kojoj ste rođeni)
- Pripremiti posljednja 3 izvoda iz Banke (nije obavezno, ali većinom traže)
- Potvrda uplate za vizu (65€ i 100€ – zavisno od perioda na koji ostajete)
Sve ovo prije nego odnesete ili pošaljete brzom poštom potrebno je da pošaljete na mailove konzulata kako bi vam oni potvrdili da je sve ok i da možete zakazati termin razgovora za vizu ili poslati putem brze pošte. Dokumente šaljete na mail: italiaembaparsc@mre.gov.py
Cijeli ovaj proces traje nekih 15 – 30 dana, tako da budite svjesni toga pri apliciranju.
Ovo je inače normalan proces, ali moj nije bio ni blizu, to je izgledalo nekako ovako:
Pošto sam kasno saznao za ovaj cijeli proces pokušao sam ići ‘okolo’ (da da, nije to ‘okolo’ prisutno SAMO u Bosni), više puta sam zvao Konzul i pokušao da zaobiđem pravila i nekako dobijem jednostavniju opciju. Naravno, to nije išlo lako, pa sam onda ‘pritisnuo’ prijatelje iz Italije da zovu i pokušaju dobiti više informacija i naći zaobilazni put. Bezvrijedno, ne radi ni to. Idemo dalje! Treća opcija je bio moj prijatelj iz Paragvaja koji se u tom trenutku nalazio u Bugarskoj, pa sam njega zamolio da nazove i da upita da li mogu samo poslati dokumente i pokupiti ih u Rimu?! Odgovor je bio ne i ni on nije mogao ništa učiniti u tom trenutku, ali je rekao da poznaje neke ljude pa će pokušati nači drugi način. Ponovo sam zamolio prijatelje iz Italije da pokušaju posljednji put, i baš tada su dobili odgovor ‘dosadni ste, nemojte više zvati, ne može drugačije nego što pravila nalažu’!
Tako se bližio i kraj Marta i moj odlazak za Južnu Ameriku. Kao što i sami možete vidjeti nigdje nisam napisao kako sam dobio vizu! Pa i nisam dobio, i odlučio sam da idem za Brazil i da tamo nešto pokušamo, ako ne, ja sam već rezervisao dodatna 4 dana hotela u Sao Paolu, jer sam svakako preko tog grada letio nazad, išao ili ne u Paragvaj.
Nekad 26. marta krećem na put za Brazil i to onim gore navedenim putem, nimalo jednostavnim. Tek nekad 28. marta sam sletio u Porto Alegre, grad jednog od najpoznatijih fudbalskih klubova u Južnoj Americi ‘Club Nacional’. Tu sam proveo nekoliko dana, divio se drugoj kulturi, životu latino Amerikanaca, hrani i svemu onom što je drugačije nego ‘kod nas’!
Da kažem i nešto o BRAZILU!
Za Brazil kažu da je država sambe, fudbala, lijepih žena i prelijepe prirode. Što se tiče sambe, primjetio sam da imaju jako veliki broj klubova za latino plesove, da je država puna festivala i da se na svakom ćošku čuje muzika. Što se tiće lijepih žena, nisam puno toga interesantnog i lijepog primjetio, možda zato što sam oženjen i zadovoljan onim što imam ili možda što mi se generalno ne sviđaju latino djevojke to ne znam, ali ne mogu ništa komentarisati što se ovog tiče. Cijeli Brazil je prekriven prelijepim poljima i divnim zelenim površinama, gdje god da se okrenete vidjet ćete velika zelena drveća i prirodu. Imao sam priliku brodom obilaziti obale Brazila i gledati ga sa druge strane, pratiti zalazak sunca i uživati u predivnim ljepotama te zemlje.
O fudbalu u Brazilu posebno bi mogao pisati cijeli dan, ali ovaj put ću reći samo da se u svakoj školi, na svakom igralištu, na svakom parkingu, plaži, putu, u parku itd. igra fudbal bez prestanka. U toku mog boravka u Porto Alegreu igrala se jedna utakmica između Club Nacionala i River Plate-a i bukvalno bilo je nemoguće naći jednu kartu. Nismo uopće pitali za cijenu, ali jednostavno sve je bilo prodato u roku od 2 sata od puštanja karata u prodaju. U toku dana utakmice sve ulice, kafići, restorani, pabovi, parkovi i sve ostalo je bilo puno navijaća, pa čak i naš hotel, jer to su navijači koji dolaze iz cijelog Brazila.
O tome sam već pisao na Facebooku:
„Večeras na ovom stadionu u sklopu Copa Libertadores snage su odmjerili Sport Club Internacional i River Plate.
Imati priliku boraviti u gradu gdje se odvija jedan takav spektakl je nesto nemoguće, osjetiti kulturu sporta i fudbala u Brazilu je nezamislivo. Vidjeti koliko su posvećeni navijanju i želji za pobjedom je prelijepo, a družiti se sa navijačima, gledati utakmicu u pabu sa njima, te ih pokušati razumjeti je priča za sebe.
Nažalost, nismo uspjeli naći karte da uđemo na stadion i osjetimo užarenu atmosferu iako smo prevrnuli grad i pozvali se na sve kontakte. Na kraju smo saznali da su karte “puukle” za 40 minuta od puštanja u prodaju!
Biće prilike opet aBd.
Na kraju je bilo 2:2.“
Generalno ljudi na ulici izgledaju kao ‘zatvorenici’ iz filmova, jer onako opušteno hodaju ulicama bez majica u šorcevima, kompletno istetovirani sa svim mogućim bojama kose. Jako su ljubazni, ali Engleski nikako ne pričaju i komunikacija sa njima je jako teška! Takođe, na ulici se može primjetii jako veliki broj gej parova koji slobodno šetaju ulicom i uživaju svoja prava.
M oram priznati da sam najukusnije meso, najukusniju govedinu i junetinu jeo u Brazilu. Kao zemlja koja izvozi najviše govedine na svijetu sigurno imaju jako veliki izbor pri serviranju iste. Jedne noći uživajući u svom tom obilnom mesu ja postadoh i klovn, o čemu se radi možete pogledati na ovom linku: https://www.facebook.com/ismail.sehic/videos/10215831312508336/. Jednostavno ovako vam izgleda jedan ručak ili večera u Brazilu: „Uđete u restoran koji je inače postavljen kao jedan veliki buffet ili Švedski sto, izaberete šta želite i platite nekih 3-7€, zavisno koji je restoran u pitanju. Nakon što sjednete sa hranom, u roku od pola sata prilazi vam 10 različitih konobara sa različitim dijelovima mesa (govedina i junetina sa različitih djelova tjela, piletina itd…). Oni to neprestano donose i to ništa ne plaćate. Ako mislite da ćete moći sve to pojesti i sve probati, vjerujte da ste se precijenili i ja sam mislio da mogu, pa stao nakon petog.
Imao sam priliku da posjetim i FAVELE gdje sam se lično uvjerio kako djeca dilaju drogu, kako se koriste kao glavni alat pri distribuisanju narkotika i drugih nedozvoljenih sredstava. Imao sam priliku da posjetim i centar za djecu koja su na odvikavanju od dilanja, te koja se pokušavaju spasiti iz narko porodica. Iako je većina kuća u favelama sagrađena od cigle, zaista postoje i kuće sagrađene od ukradenih saobračajnih znakova, drva i svih ostalih zanimljivih i dostupnih materijala. Glavnu zaradu i dobit ostvaruju recikliranjem plastike, papira i drugih materijala za koje su otvorili sopstvene firme u sklopu favela. Koliko god želio, čovjek se u takvom okruženju nikako ne može osjećati sigurno i ugodno.
Neke od zanimljivosti o BRAZILU pogledajte u rubrici „ZANIMLJIVOSTI“.
Tako uživajući u Brazilu i otkrivajući njegove ljepote aktivno sam radio na dobijanju vize za Paragvaj, a to je izgledalo tako komplikovano da sam morao podijeliti sa rajom na Facebooku, pa da se ne bi ponavljao, prenosim post u cjelosti:
„Dok čekam ukrcavanje na let za Sao Paolo moram podijeliti jednu priču sa vama…
Kako dobiti VIZU za PARAGVAJ?
Iako sam prije par sedmica pisao o komplikacijama dobijanja vize za Kosovo, ovaj put moram podijeliti i drugu, malo komplikovaniju priču.
Naime, dobiti vizu za Kosovo je pravi challenge, ali dobiti je za Paragvaj je “mission impossible”! Kada odlučite u životu da se zaputite put Paragvaja, dva puta razmislite o toj odluci. Prvi put jer nemate Bog zna šta vidjeti, a drugi put što imate bosanskohercegovački pasoš. Da sa nama ništa nije jednostavno pokazat ću kroz ovu situaciju i na sljedećim primjerima.
Ako želite aplicirati za vizu za Paragvaj morate pripremiti određene dokumente, nešto slično kao za Kosovo (čak i manje), ali da bi aplicirali morate se uputiti u Rim, gdje se nalazi ambasada Paragvaja koja je zadužena za nas. Znači, pripremiti keš za kartu do Rima i nazad. Kada predaš sve dokumente čekaš do mjesec dana za odluku. Kada se smiluju i jave, onda kupiš opet kartu do Rima, uplatiš novac za vizu (između 60 i 100$) kako budu raspoloženi. Tako da vas viza izadje oko 500€ umjesto 60$.
Ja sam uspio pronaći drugi put, a za mene su radili ljudi kako rekoše od Meksika, preko Čilea do Argentine da bi dobio vizu.
Proces je bio sljedeći:
Nazvao ambasadu u Rimu i oni mi sve ovo iznad naveli, što mi je odmah ubilo nadu i želju za Paragvajom, ali pošto smo karte već kupili i rezervisali hotel, morala se naći neka solucija. Prežalio bih i 500€ da bacim, ali kad mi je rekla da se viza čeka i do mjesec dana, a ja krećem za nepunih 5 dana od prvog poziva, bilo je prosto neizvodljivo. Nakon toga su se uključili moji prijatelji iz Italije i Južne Amerike i napali smo ambasadu telefonskim pozivima i smaranjem. Kada su rekli “naporni ste, ne zovite više” okrenuli smo se prema konzulatu u Brazilu. S tim da sam 4 dana prije odlaska u Paragvaj boravio u Brazilu imao sam priliku da pokušam na ovaj način. Tako da sam sletio u Brazil 31.3., a već 1.4. sam imao sastanak u konzulatu za vizu. Sve je prošlo super iako sam bio iznenađen u kakvom stanju je konzulat i koliko sve to primitivno izgleda. Rekli su da će javiti za 24 do 48 sati, ali se ništa nije dešavalo. Opet smo povukli neke veze i neki ljudi u konzulatu su bili “nazvani” . Nakon toga me pozivaju da dođem u 15:00, ali bez čistog stava da li sam dobio vizu ili ne. Naglašavaju da ponesem 65$, ali vizu ne spominju, ali me je ohrabrilo to sto su rekli da ponesem pare haha. Uglavnom, pri ulasku u konzul sjedam na kauč, a jedan od 3 muškarca brze bolje prilazi kolegici koja je došla sa mnom da mi prevodi, jer niko ne priča ni jedan jezik pored Portugalskog. Nešto joj je rekao, a nakon toga zatražio pasoš i novac, te otišao u drugu prostoriju. Razumio sam samo “religija” od svega što je naveo. Kroz 5 minuta donosi mi kusur i vizu u pasošu, brže bolje me pozdravlja i ispraća na ulicu. Kako ja izlazim konzularka ulazi, a ja joj pružam ruku i zahvaljujem, te ulazim u taksi i krećem ka hotelu. Zašto sam konzularka spomenuo?! Možda i ne bih, ali ona je bila krivac svih ovih brzinskih radnji njenih kolega. Ta ista konzularka ima privatnih problema sa Islamom i muslimanima i nije mi željela odobriti vizu, ali na naše inzistiranje i podršku ministra, njen zamjenik je potpisao i odobrio vizu, ali nas je požurio kako se ne bi sreli sa njom. Na njegovu žalost, ja sam je sreo i zahvalio se sto je odobrila iako nije, srdačno rekao hvala i “nestao”. Šta se poslije desilo u konzulatu ne znam, ali sljedeći put, ako ga bude, ipak idem preko Rima haha. Za nešto ovako vam je potrebno mnogoooo sreće i jako puno prijatelja koji će stati iza tebe, zauzeti se i dići glas.
S toga, putujte, upoznavanje ljude po cijelom svijetu, družite se i ostanite ljudi prije svega, jer samo tako ćete stvoriti i prava prijateljstva!
Eto jedna zanimljiva priča, ali kao što na početku rekoh: “nema ništa kod nas jednostavno”.
Za kraj da naglasim:”građanima Paragvaja nije potrebna viza za ulazak u Bosnu i Hercegovinu”.
Hvala lijepo i doviđenja!!!“
Na kraju sam uspio otići u Paragvaj, nastavio uživati u Južno Američkoj kulturi, mesu i prirodi, ali ovaj put u mnogo većem siromaštvu nego u Brazilu i sa totalno drugačijim ljudima.
O Paragvaju pišem drugi put, jer je naravno bio i „drugi put“ nimalo manje interesantan i manje komplikovan.
Nadam se da vas nisam udavio ovolikim tekstom i ovom pričom, ali biću sretan da ste je pročitali i našli nešto zanimljivo za sebe.
Sretno i „stay cool“ do sljedeće priče!
