Moja
velika želja jeste da podijelim dobar dio svojih putovanja sa svima vama, jer je svako
putovanje bilo posebno na svoj način. No, od nekud se mora početi pa sam ja
tako izabrao da krenem od 2013. godine. Zašto baš 2013? Kažu da slika govori
više od hiljadu riječi, i ja se slažem s tim ali slika u kombinaciji sa
riječima kazuje cijelu jednu priču. Tako sam i ja te 2013. konačno imao ‘dobar
mobitel’ kojim sam mogao zabilježiti stvaranje svojih uspomena. U 2020. se to
čini poprilično banalno jer se ‘dobar mobitel’ dobija na polasku u prvi razred,
ali tad je to za mene bio veliki trenutak koji sam shvatio poprilično ozbiljno.
Svoju
2013. godinu započeo sam putovanjem u Stumicu, Makedonija gdje sam učestvovao
na jednom sjajnom treningu koji je značajno promijenio moj pogled na neformalno
obrazovanje i koji mi je zaista poslužio kao pokretačka snaga u mojoj želji da
postanem još aktivniji.
To
je ujedno bilo i moje prvo putovanje u Makedoniju, gdje sam upoznao sjajne
ljude i kulturu koja je jako slična našoj, bosanskohercegovačkoj kulturi.
Strumica
je jedan gradić sa oko 35 000 stanovnika i nalazi se na jugoistoku Republike
Makedonije (u to vrijeme), sad već Republike Sjeverne Makedonije, blizu graničnog
prijelaza s Bugarskom. Grad nosi ime po rijeci Strumici, koja teče kroz njega.
Baš ta Strumica i njena ‘pozicija’ na mapi donosi sljedeću priču u nastavku.
Pored
Strumice, imao sam priliku posjetiti i Skoplje, jedan prelijepi grad koji krasi
Makedoniju, grad po kojem je ova država i prepoznatljiva, grad koji je u tom
periodu bio u izgradnji, te poprimio današnji oblik. Skoplju ću posvetiti jednu
posebnu priču, tako da se neću previše obazirati na njega ovaj put.
U
toku projekta pod imenom ‘Domino Effect’ upoznao sam neke sjajne ljude sa kojim
sam i dan danas prijatelj. ‘Domino Effect’ je bio fokusiran na volonterizam,
liderstvo i druge prezentacijske vještine.
Svaki
projekat za mene je bio jako bitan i svaki na kojem učestvujem shvatim krajnje
ozbiljno. U to vrijeme neformalno obrazovanje nisam smatrao toliko bitnim, pa
sam pokušao da učim, zabavljam se i upoznajem druge ljude. Tako je i bilo, pa
me i to upoznavanje sa drugim ljudima veže za priču u nastavku.
Kao
što sam već naveo, na ovom projektu su učestvovali neki sjajni ljudi sa kojim
sam se jako dobro povezao i jako brzo smo postali prijatelji. Pošto je Bugarska
bila jako blizu, prema riječima lokalaca, nekih 30 minuta od našeg hotela,
odlučio smo jedan dan da odem sa jednom manjom grupom na ‘kafu’ u Bugarsku, jer
ni tu nikad nisam bio. U sklopu projekta obično imamo 2 sata pauze za ručak, pa
smo odlučili jedan od njih iskoristiti za ‘kafu’ u Bugarskoj. Kako smo
izračunali, 30 min do kafane, 45 min za kafu, 30 min za povratak i super da se
vratimo na vrijeme. Baš od te kalkulacije jedna zanimljiva priča počinje:
‘U
auto smo sjeli 2 Bosanca, Srbijanac i Albanka, savršena ‘kombinacija’, a reći
ću poslije i zašto. Zaputili smo se prema ‘Zlatarevom Novom Selu’, prvom mjestu
kada se pređe Bugarska granica. Naravno, kao ‘ekipa’ koja nije prije putovala
autom po Makedoniji upalili smo gospođu navigaciju i pratili njene upute. U
autu je ‘drmala’ balkanska muzika, odjekivala je budalaština, smijeh i pjesma.
Najmanje pažnje smo obraćali na vrijeme i okolinu, jer smo ‘znali’ gdje idemo.
Kada je prošlo nešto više od pola sata, počeli smo da se pitamo u čemu je
problem i zašto ne stižemo na granicu. Komentarisali smo da je to ‘tu negdje’.
Kada smo vidjeli neko jezero (Dorijansko – sad to znam) ostali smo totalno
zbunjeni i šokirani sa velikim upitnicima na glavi, sa pitanjem: ‘Da možda
nismo stigli na neko more’? Nakon sat vremena ‘skontali smo’ da bi možda
trebali ‘umanjiti’ mapu na navigaciji i pogledati gdje se nalazimo. Kada smo umanjili
mapu vidjeli smo da smo ‘na dobrom putu’, samo treba da obiđemo neko Dorijansko
jezero i to je to, nekako je navigacija pogriješila i odvela nas dužim putem.
Komentari su bili: ‘Ma hajde nema veze, tu je to, bitno je da smo na pravom
putu’, ‘hajde još malo i stigli smo’, ‘gdje ćemo se sad vraćati, a na pola smo
puta’, itd. Nastavili smo se voziti oko jezera i u svakom trenutku smo
očekivali Bugarsku granicu, kad najednom ‘WELCOME TO GREECE’!!! Bili smo
totalno zbunjeni, ali i radosni, jer eto nas, tu smo, na granici, još bolje
nego na Bugarskoj. Vozač je u sekundi otkinuo ‘zastavicu’ Makedonije sa
retrovizora i od nekud izvukao Albansku i prokomentarisao: ‘Sigurno više vole
Albance nego Makedonce’! Iako smo se nadali da ćemo brzo preći granicu, to nije
bilo tako, jer je granična policija izvela Albanku iz automobila i nastalo je
beskorisno ‘peglanje’ od pola sata, čisto jer graničar priča samo Grčki jezik i
ništa drugo ga ne zanima!!! Nakon što smo nekako prešli granicu, već odavno svjesni
da smo zakasnili na sve poslijepodnevne aktivnosti treninga, bacili smo se na
‘navigaciju’ i pronalazak prvog mjesta gdje možemo popiti kafu. Navigacija reče
da je ‘KILKIS’ prvi grad sa te strane i da tu možemo popiti kafu! Tako smo i
odlučili, Kilkis je taj grad i idemo tamo na kafu. Dolazeći u taj mali i mirni
grad pokušali smo naći mjesto za ručak i nismo baš previše obraćali pažnju na
cijene, jer smo već bili gladni nakon tolike vožnje u autu.
U
svom tom ‘neznanju’ i ‘nezainteresovanosti’ platili smo račun 22,00€ po osobi,
što je za mene u to vrijeme bilo previše, ali šta je tu je. Stigao sam u Grčku
i preživjet ću. Nakon toga smo krenuli kroz grad kako bi našli mjesto za kafu,a
jedan od nas je otišao na drugu stranu tražiti wi-fi , jer mu je najveća želja
u životu bila da posjeti Grčku i on ne ide nazad bez check-ina. Obećao je da će
on platiti račun za kafe ako nađe wi-fi i uradi ‘check in’! Mi smo sjeli u neki
kafić i on se vratio sav ‘ozaren’ nakon pola sata i platio račun od 20€. Nakon
toga odlučili smo da krenemo nazad i stignemo bar na noćno druženje sa ekipom.
Svi
onako sretni i zadovoljni vraćamo se u hotel i uz osmijeh pričamo raji šta se
desilo, kad u jednom momentu neko zagalami sa leđa i izdera se na nas. ‘Kako
vas nije sramota, dok ljudi ovdje rade vi se zabavljate po Bugarskoj (on je
dobio informaciju da smo otišli u Bugarsku), to ja neću tolerisati’ i pokušao
je nastaviti ‘vrištati’, ali u svakom momentu kada je spomenuo Bugarsku mi smo
se pogledali i krenuli u smijeh. To ga je nekako i smirilo i mogli smo normalno
da komuniciramo. Naravno, pokušali smo mu objasniti da smo napravili grešku,
ali da nam to nije bila namjera, što nije bio nikakav izgovor. Taj kratki
razgovor za mene je bio velika škola, jer sam shvatio da smo u sklopu jednog
projekta svi jednaki i da se svačije vrijeme mora poštovati. Evo i dan danas,
nakon 150 projekata ne sjećam se da sam propustio jednu radionicu ili poslijepodnevne
aktivnosti projekta.
Do
kraja projekta nisam propustio ni jednu radionicu i pokušao sam pokupiti što je
više moguće kako bi nekako ‘kompenzirao’ propušteno posljepodne. To je bio
primarni cilj, ali uz sav taj trud i rad shvatio sam koliko mi se to sviđa,
kako bih to volio nekad u budućnosti raditi i kako se u tome potpuno
pronalazim. Od ‘Domino Effect’ projekta dao sam se maksimalno u neformalno
obrazovanje i krenuo sam ‘mijenjati svijet’.
Toliko za ovaj put, vidimo se u drugoj zemlji ili u nekoj novoj priči!
Makedonija,
oficijalno Sjeverna Makedonija je zemlja sa velikom historijom, koja
nije prihvaćena, odnosno priznata od susjeda, Bugarske i Grčke čak
ni dan danas. Dok Grci i dalje vode bitku o historiji i postojanju
Aleksandra Makedonskog, Bugari se bore da zaštite svoj jezik i
kulturu, koju su po njihovim riječima preuzeli Makedonci. Ako ste
priklonjeni nekoj od strana ne zamjerite mi ako se ne slažete sa
nekim od činjenica i zanimljivosti koje ću navesti ispod.
Neke
od zanimljivosti koje bih izdvojio su:
Aleksandar
Veliki bio je prvi vladar koji se može nazvati ‘svjetskim
vladarom’. Njegovo se carstvo protezalo preko Grčke, Perzije i
Indije do Egipta.
Makedonija
je jedna od država s najviše planina i planinskih vrhova. Vrhovi
čak 34 planine nalaze se u ovoj zemlji, a niti jedan nije niži od
2000 metara nadmorske visine. Najviša je planina Korab čiji vrh
doseže 2753 metara.
Zastava
je izrađena od crvene pozadine na kojoj ima zlatno sunce. Sunce je
s osam sunčevih krakova koji se protežu od sunčevog diska s
proširenjem do rubova zastave. Ono predstavlja “novo sunce
slobode”, opjevano u makedonskoj nacionalnoj himni.
Postali
su nezavisni 8. Septembra 1991.
Makedonija
ima 2 miliona stanovnika od kojih 1/3 živi u Skoplju i njegovoj
okolini
U
Makedonji se priča većinom Makedonski jezik (70%), ali i Albanski
(21%), Turski 3%, BHS 3%.
Sjeverna
Makedonija ima važnu tranzitnu ulogu u međunarodnome robnom
prometu između srednje i istočne Europe i Egejskoga mora (dolinom
Vardara).
Skoplje
važi za jedan od najzagađenih gradova Evrope
U
Makedoniji se koristi Makedonski Denar (1€ = cca 30 MKD)
Makedonija
graniči sa Srbijom, Albanijom, Grčkom i Bugarskom.
Po
porazu makedonske vojske za vladavine Aleksandra Velikog
Makedonskog, Makedonija pada pod rimsku vlast.
Aleva
paprika, crvena, mljevena, slatka i ljuta začinska paprika – je
sastojak bez kojeg bi makedonska kuhinja bila nezamisliva, kao i
specijalitet iz prethodno spominjanog i isključivo graha tetovca.
Za
jednu od najpoznatijih humanitarki svijeta i dobitnici Nobelove
nagrade, Majka Tereza kažu da je rođena u Skoplju, Makedoniji.
Makedonci
su jedan od najljubaznijih naroda u Evropi
Makedonija
je popularna po različitim vinima i vinovoj lozi, a najpopularniji
je Tikveš.
U
aprilu 1993. godine Makedonija je primljena kao punopravna članica
u organizaciji UN-a, ali zbog političkog pritiska Grčke, pod
imenom Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija (FYROM)
Ohridsko
jezero je najdublje jezero u Evropi i nalazi se između Makedonije i
Albanije
Skoplje
je preživjelo nekoliko velikih potresa. Najveći su se dogodili
518. i 1963. godine i tada su uništili gotovo cijeli grad, a u 18.
stoljeću austro-ugarski general Piccolomini je naredio da se grad
spali. Požar je trajao dva dana i uspjela su preživjeti uglavnom
samo kamene građevine poput tvrđave Kale.
Rijeka
Vardar teče kroz skoro 90 posto teritorija Makedonije i protječe
kroz gotovo sve veće gradove pa tako i Skoplje.
Minimalna
plata iznosi oko 200€, a onaj koji zarađuje 400€ je sretan
Makedonac
Makedoniji
nazivaju zemlju izlazećeg sunca
Najpopularniji gradovi u Makedoniji su Skoplje,
Ohrid, Kumanovo i Strumica
Evo
i nekih zanimljivosti za koje mislim da su bitne i želim ih
podijeliti sa vama (neke od njih sam i ja našao na internetu):
Brazil sa preko 200 miliona stanovnika spada u 5
najmnogoljudnijih zemalja svijeta
Svaki
grad u Brazilu ima fudbalski stadion.
U
Brazilu zatvorenici mogu da sebi smanje kaznu za četiri dana, za
svaku knjigu koju pročitaju.
Nakon
Sjedinjenih Američkih Država, Brazil je zemlja sa najviše
aerodroma na svijetu.
Brazil
se prostire na tri vremenske zone.
8
od 12 gradova koji su ugostili proteklo svjetsko prvenstvo u fudbalu
spadaju među 50 najnasilnijih gradova na svijetu.
Skoro
20 % muškaraca iz Rio de Ženeira su gej ili biseksualci.
Operacija
promjene pola besplatna je u Brazilu po novom zakonu iz 2008.
Brazil
je zemlja sa najviše plastičnih operacija godišnje. Brazilci
smatraju fizički izgled jako bitnim i mnoge siromšane porodice
često će uložiti i posljednji real u estetsku hirurgiju, samo
kako bi izgledali bolje.
Gotovo
180 jezika se govori u Brazilu.
1958.
godine, nosorog je bio kandidat na parlamentarnim izborima u Sao
Paolu.
Skoro
15 % muškaraca iz ruralnih regija Brazila priznali su da su imali
seks sa životinjom.
Ako
se pogleda sa visine, glavni grad Brazilija, podsjeća na avion.
U
pojedinim zatvorima u Brazilu, zatvorenici mogu voziti električni
bicikl kako bi proizveli energiju i tako skratiti kaznu za nekoliko
dana.
Samba
je najpopularniji brazilski ples, a sertanejo najpopularnija
brazilska muzika.
Glasanje
je obavezno u Brazilu.
Zemlja
je to slabo obrazovanih ljudi, a samo 43 posto stanovnika ima
završenu srednju školu.
Smatra
se da je više od 4 miliona robova iz Afrike odveženo u Brazil.
Paolo
Koeljo, čuveni pisac i autor romana Alhemičar, rođen je u Rio de
Ženeiru. Zanimljivo je da njegovo prezime (Koeljo) na portugalskom
označava zeca.
Sao
Paolo je poznat po velikim gužvama u saobraćaju, a jedna od
najvećih zabilježena je 2013. godine kada je stvorena kolona
dugačka čak 309 kilometara!
Brazil
zauzima 9. mjesto po broju milionera u svijetu.
Dva
puta do sada, Brazil je dozvolio proizvodnju lokalnih lijekova za
HIV, kako bi pomogao u borbi sa ovom bolešću.
Vlada
Brazila je jednom pokušala da proda nosač aviona na E-bayu.
Službeni
jezik u Brazilu nije španski već portugalski.
Kao
zaštitna životnija Brazila, uzima se papagaj Ara.
Prva
zemlja na svijetu koja je zabranila solarije bio je baš Brazil.
Tokom
Svjetskog prvenstva u fudbalu 2014. godine u ovoj zemlji, jedan dio
prostitutki, bio je obavezan da uzima časove engleskog, kako bi
svojim klijentima pružile bolje usluge.
Sao
Paolo i Rio de Žaneiro udaljeni su samo pet sati vožnje jedan od
drugog što je jako blizu s obzirom na to kolika je zemlja u
pitanju.
Možda
niste znali ali postojala su čak tri prijedloga oko toga kako će
da izgleda statua Isusa u Riju. Statua Isusa sa globusom u ruci,
statua Isusa na krstu, te ova raširenih ruku koju vidimo danas.
Razlog zbog kojeg je izabrana upravo ova statua je zato što
predstavlja sveto lice Brazila, ono koje će raširenih ruku da
dočeka svakoga ko mu dođe.
Escadariu
Selaron u Lapi, nije izgradio niti jedan Brazilac, već jedan vrlo
neobičan Čileanac, imena Horhe Selaron.
U
Rio de Žaneiru se nalazi najveći akvarijum u Južnoj Americi,
imena AquaRio.
Od
brojnih zanimljivosti vezanih uz Brazil izdvajam Brazilski karneval
i Capoeiru
Čak
47,3 posto cijelog južnoameričkog kontinenta zauzima Brazil!
Država graniči i sa svim zemljama kontinenta osim Ekvadora i Čilea
Najviše
katolika na svijetu živi u Brazilu, čak 123 milijuna, tj. 64 posto
populacije zemlje.
Gram
kokaina u Australiji košta 207 eura. U Brazilu je cijena samo 9
eura
Trećina
svjetske proizvodnje kafe otpada na Brazil
Brazil
je najveći izvoznik govedine u svijetu.
Zauzima
čak 47% južnoameričkoga kopna. Graniči sa svim južnoameričkim
državama, osim s Čileom i Ekvadorom, a dužina atlantske obale
iznosi 7367 km.
Šta
Brazilci ne vole: Ne jedite na ulici, ne hvalite Argentinu i ne
pitajte ih pričaju li Španski!
Da
je 2019. godina bila jedna od najzanimljivijih i najaktivnijih godina
u mom životu pokazuje i moja mnoga vanevropska putovanja. U narednom
periodu pokušat ću da donesem što je moguće više zanimljivih
vanevropskih priča.
Ovu
priču ću posvetiti svom prvom odlasku u Južnu Ameriku, kontinent
koji sam želio posjetiti cijeli svoj život i eto došlo je vrijeme
i za to.
Nekad
na početku 2019. godine dobio sam informaciju da bih trebao ići u
Brazil početkom aprila i to je bilo zabilježeno u mojoj glavi i
kalendaru, ali ne i u glavama svih odgovornih osoba za moje
putovanje, ali baš zbog toga ja i imam ovu priču za ispričati.
Dosta tu ima i moje odgovornosti, odnosno neodgovornosti, ali pustimo
to idemo pričati priču i ‘okriviti’ nekog drugog.
Sve
se počelo ‘kuhati’ nekad krajem februara, odnosno kada su me kolege
koje su odgovorne za kupovinu karata upitale za moj plan puta, a ja
dao odgovor: ‘Sarajevo – Istanbul – Rim – Istanbul – Sao
Paolo – Porto Alegre’! Dobro, pa to je do Brazila, a kako si
planirao do ‘Paragvaja’? Paragvaja, šta, od kud, kako? Pa sjećaš
se da smo i to ‘spominjali’ da i tu idemo na sastanak, pa eto kako
ćeš tamo? ‘Ma može, kupuj tu kartu sestro kao i za vas, a ja ću
ostalo skontati! Naravno, nepromišljeno sam pristao, bez da sam bilo
šta provjerio oko te države. Bio sam sretan što idem za Južnu
Ameriku, a ostalo nije bino! Naravno bilo je, ali eto nisam u tom
momentu to nisam vidio.
Nekad
početkom Marta krenuo sam planovima šta ću ja to raditi u Brazilu,
ali i u Paragvaju, te u jednom momentu dok sam ‘chatovao’ sa jednim
Bosancem on mi reče: ‘joj i meni je želja da odem u Paragvaj, ali
me zeza to što nam treba viza’! Reko’: „Molim!!! Viza? Kakva ba
viza?! I, tako, dobih ja link na kojem pročita da nam fakat treba
viza! Nažalost, ja sam bio preveliki optimista jer sam nekako bio
ubjeđen da ako nam ne treba viza za BRAZIL, ne treba ni za Paragvaj.
Svjestan
da živim u BiH znao sam da proces dobijanja vize neće biti nimalo
lagan, odnosno da će potrajati, ali ni u snovima nisam očekivao da
ću morati ići u Španiju ili Italiju da bi aplicirao za tu vizu.
Očekuje se ono ‘sve se u BiH može završiti’! Nažalost nije bilo
tako, pa je cirkus i zvanično mogao početi!
Po
pravilima, evo kako aplicirati za VIZU PARAGVAJA i par informacija o
Paragvaju:
Paragvaj
se nalazi u Južnoj Americi, u kojoj danas živi blizu sedam miliona
stanovnika. U pitanju je bilingualna nacija, u kojoj se kao prvi
jezik koristi guarani, a kao drugi španski. Zanimljivo je da je
guarani onomatopetski jezik. To znači da mnoge riječi koje se
koriste, imitiraju zvukova iz prirode i zvukove životinja.
Zbog
svoje pozicije u središtu kontinenta, Paragvaj često nazivaju srcem
Južne Amerike.
Ako
vas ovo ili nešto drugo inspiriše da krenete put Paragvaja morate
znati da je za konzularnu pomoć nadležna ambasada BiH u Madridu,
Španija, ambasada BiH u Rimu, Italija kao i generalni konzulat u
Milanu, Italija.
Da
bi aplicirali za vizu potrebno je da aplicirate u Konzulatu Paragvaja
u Rimu. Ne bi to bio neki problem da čovjek samo pošalje svoj pasoš
putem DHL-a sa svom dokumentacijom i završi, ali ne, potreban je
„face to face meeting“, što bi značilo da morate lično otići
u Rim i aplicirati za VIZU. Jednom otići da aplicirate, a drugi put
da je pokupite! To bi bilo od prilike nekih 500€ za put (bez
noćenja) + 65€ VIZA. U najboljem slučaju ako letite sa Fly Bosnia
sve možete „strpati u 300€“! Stvarno velika pomoć!
Nedavo
je otvorena mogućnost da pošaljete svoju pasoš i svu ostalu
dokumentaciju Fedex-om, DHL-om, UPS ili USPS, ali vi takođe plaćate
i povratak tog dokumenta sa vizom nazad, pa će vas cjena izaći
približno 200€. Jako je bitno da zapečatite tu kovertu i navedete
TRACKING NUMBER (broj pračenja) kako bi vam Konzul posao pasoš sa
VIZOM nazad preko tog broja.
Važeći
pasoš – validan minimalno 6 mjeseci prije isteka
2
slike u boji (slike veličine koja se koristi u pasošu)
Kupljene
povratne karte do Paragvaja i nazad
Potvrda
smještaja u Paragvaju
Pozivno
pismo od osobe/organizacije/institucije koja vas poziva/prima u
Paragvaju
Potvrdu
o nekažnjavanju (vadi se u policijskoj stanici općine u kojoj ste
rođeni)
Pripremiti
posljednja 3 izvoda iz Banke (nije obavezno, ali većinom traže)
Potvrda
uplate za vizu (65€ i 100€ – zavisno od perioda na koji
ostajete)
Sve
ovo prije nego odnesete ili pošaljete brzom poštom potrebno je da
pošaljete na mailove konzulata kako bi vam oni potvrdili da je sve
ok i da možete zakazati termin razgovora za vizu ili poslati putem
brze pošte. Dokumente šaljete na mail: italiaembaparsc@mre.gov.py
Cijeli
ovaj proces traje nekih 15 – 30 dana, tako da budite svjesni toga
pri apliciranju.
Ovo
je inače normalan proces, ali moj nije bio ni blizu, to je izgledalo
nekako ovako:
Pošto
sam kasno saznao za ovaj cijeli proces pokušao sam ići ‘okolo’ (da
da, nije to ‘okolo’ prisutno SAMO u Bosni), više puta sam zvao
Konzul i pokušao da zaobiđem pravila i nekako dobijem
jednostavniju opciju. Naravno, to nije išlo lako, pa sam onda
‘pritisnuo’ prijatelje iz Italije da zovu i pokušaju dobiti više
informacija i naći zaobilazni put. Bezvrijedno, ne radi ni to. Idemo
dalje! Treća opcija je bio moj prijatelj iz Paragvaja koji se u tom
trenutku nalazio u Bugarskoj, pa sam njega zamolio da nazove i da
upita da li mogu samo poslati dokumente i pokupiti ih u Rimu?!
Odgovor je bio ne i ni on nije mogao ništa učiniti u tom trenutku,
ali je rekao da poznaje neke ljude pa će pokušati nači drugi
način. Ponovo sam zamolio prijatelje iz Italije da pokušaju
posljednji put, i baš tada su dobili odgovor ‘dosadni ste, nemojte
više zvati, ne može drugačije nego što pravila nalažu’!
Tako
se bližio i kraj Marta i moj odlazak za Južnu Ameriku. Kao što i
sami možete vidjeti nigdje nisam napisao kako sam dobio vizu! Pa i
nisam dobio, i odlučio sam da idem za Brazil i da tamo nešto
pokušamo, ako ne, ja sam već rezervisao dodatna 4 dana hotela u Sao
Paolu, jer sam svakako preko tog grada letio nazad, išao ili ne u
Paragvaj.
Nekad
26. marta krećem na put za Brazil i to onim gore navedenim putem,
nimalo jednostavnim. Tek nekad 28. marta sam sletio u Porto Alegre,
grad jednog od najpoznatijih fudbalskih klubova u Južnoj Americi
‘Club Nacional’. Tu sam proveo nekoliko dana, divio se drugoj
kulturi, životu latino Amerikanaca, hrani i svemu onom što je
drugačije nego ‘kod nas’!
Da
kažem i nešto o BRAZILU!
Za
Brazil kažu da je država sambe, fudbala, lijepih žena i prelijepe
prirode. Što se tiče sambe, primjetio sam da imaju jako veliki broj
klubova za latino plesove, da je država puna festivala i da se na
svakom ćošku čuje muzika. Što se tiće lijepih žena, nisam puno
toga interesantnog i lijepog primjetio, možda zato što sam oženjen
i zadovoljan onim što imam ili
možda što mi se generalno ne sviđaju latino djevojke
to ne znam, ali ne mogu ništa komentarisati što se ovog tiče.
Cijeli Brazil je prekriven prelijepim poljima i divnim zelenim
površinama, gdje god da se okrenete vidjet ćete velika zelena
drveća i prirodu. Imao sam priliku brodom obilaziti obale Brazila i
gledati ga sa druge strane, pratiti zalazak sunca i uživati u
predivnim ljepotama te zemlje.
O
fudbalu u Brazilu posebno bi mogao pisati cijeli dan, ali ovaj put ću
reći samo da se u svakoj školi, na svakom igralištu, na svakom
parkingu, plaži, putu, u parku itd. igra fudbal bez prestanka. U
toku mog boravka u Porto Alegreu igrala se jedna utakmica između
Club Nacionala i River Plate-a i bukvalno bilo je nemoguće naći
jednu kartu. Nismo uopće pitali za cijenu, ali jednostavno sve je
bilo prodato u roku od 2 sata od puštanja karata u prodaju. U toku
dana utakmice sve ulice, kafići, restorani, pabovi, parkovi i sve
ostalo je bilo puno navijaća, pa čak i naš hotel, jer to su
navijači koji dolaze iz cijelog Brazila.
O tome sam već pisao na Facebooku:
„Večeras na ovom stadionu u sklopu Copa Libertadores snage su odmjerili Sport Club Internacional i River Plate.
Imati priliku boraviti u gradu gdje se odvija jedan takav spektakl je nesto nemoguće, osjetiti kulturu sporta i fudbala u Brazilu je nezamislivo. Vidjeti koliko su posvećeni navijanju i želji za pobjedom je prelijepo, a družiti se sa navijačima, gledati utakmicu u pabu sa njima, te ih pokušati razumjeti je priča za sebe.
Nažalost, nismo uspjeli naći karte da uđemo na stadion i osjetimo užarenu atmosferu iako smo prevrnuli grad i pozvali se na sve kontakte. Na kraju smo saznali da su karte “puukle” za 40 minuta od puštanja u prodaju!
Biće prilike opet aBd.
Na kraju je bilo 2:2.“
Generalno
ljudi na ulici izgledaju kao ‘zatvorenici’ iz filmova, jer onako
opušteno hodaju ulicama bez majica u šorcevima, kompletno
istetovirani sa svim mogućim bojama kose. Jako su ljubazni, ali
Engleski nikako ne pričaju i komunikacija sa njima je jako teška!
Takođe, na ulici se može primjetii jako veliki broj gej parova koji
slobodno šetaju ulicom i uživaju svoja prava.
M
oram
priznati da sam najukusnije meso, najukusniju govedinu i junetinu jeo
u Brazilu. Kao zemlja koja izvozi najviše govedine na svijetu
sigurno imaju jako veliki izbor pri serviranju iste. Jedne noći
uživajući u svom tom obilnom mesu ja postadoh i klovn, o čemu se
radi možete pogledati na ovom linku:
https://www.facebook.com/ismail.sehic/videos/10215831312508336/.
Jednostavno ovako vam izgleda jedan ručak ili večera u Brazilu:
„Uđete u restoran koji je inače postavljen kao jedan veliki
buffet ili Švedski sto, izaberete šta želite i platite nekih 3-7€,
zavisno koji je restoran u pitanju. Nakon što sjednete sa hranom, u
roku od pola sata prilazi vam 10 različitih konobara sa različitim
dijelovima mesa (govedina i junetina sa različitih djelova tjela,
piletina itd…). Oni to neprestano donose i to ništa ne plaćate.
Ako mislite da ćete moći sve to pojesti i sve probati, vjerujte da
ste se precijenili i ja sam mislio da mogu, pa stao nakon petog.
Imao
sam priliku da posjetim i FAVELE gdje sam se lično uvjerio kako
djeca dilaju drogu, kako se koriste kao glavni alat pri
distribuisanju narkotika i drugih nedozvoljenih sredstava. Imao sam
priliku da posjetim i centar za djecu koja su na odvikavanju od
dilanja, te koja se pokušavaju spasiti iz narko porodica. Iako je
većina kuća u favelama sagrađena od cigle, zaista postoje i kuće
sagrađene od ukradenih saobračajnih znakova, drva i svih ostalih
zanimljivih i dostupnih materijala. Glavnu zaradu i dobit ostvaruju
recikliranjem plastike, papira i drugih materijala za koje su
otvorili sopstvene firme u sklopu favela. Koliko god želio, čovjek
se u takvom okruženju nikako ne može osjećati sigurno i ugodno.
Neke od zanimljivosti o BRAZILU pogledajte u
rubrici „ZANIMLJIVOSTI“.
Tako
uživajući u Brazilu i otkrivajući njegove ljepote aktivno sam
radio na dobijanju vize za Paragvaj, a to je izgledalo tako
komplikovano da sam morao podijeliti sa rajom na Facebooku, pa da se
ne bi ponavljao, prenosim post u cjelosti:
„Dok čekam ukrcavanje na let za Sao Paolo moram podijeliti jednu priču sa vama…
Kako dobiti VIZU za PARAGVAJ?
Iako sam prije par sedmica pisao o komplikacijama dobijanja vize za Kosovo, ovaj put moram podijeliti i drugu, malo komplikovaniju priču.
Naime, dobiti vizu za Kosovo je pravi challenge, ali dobiti je za Paragvaj je “mission impossible”! Kada odlučite u životu da se zaputite put Paragvaja, dva puta razmislite o toj odluci. Prvi put jer nemate Bog zna šta vidjeti, a drugi put što imate bosanskohercegovački pasoš. Da sa nama ništa nije jednostavno pokazat ću kroz ovu situaciju i na sljedećim primjerima.
Ako želite aplicirati za vizu za Paragvaj morate pripremiti određene dokumente, nešto slično kao za Kosovo (čak i manje), ali da bi aplicirali morate se uputiti u Rim, gdje se nalazi ambasada Paragvaja koja je zadužena za nas. Znači, pripremiti keš za kartu do Rima i nazad. Kada predaš sve dokumente čekaš do mjesec dana za odluku. Kada se smiluju i jave, onda kupiš opet kartu do Rima, uplatiš novac za vizu (između 60 i 100$) kako budu raspoloženi. Tako da vas viza izadje oko 500€ umjesto 60$.
Ja sam uspio pronaći drugi put, a za mene su radili ljudi kako rekoše od Meksika, preko Čilea do Argentine da bi dobio vizu.
Proces je bio sljedeći:
Nazvao ambasadu u Rimu i oni mi sve ovo iznad naveli, što mi je odmah ubilo nadu i želju za Paragvajom, ali pošto smo karte već kupili i rezervisali hotel, morala se naći neka solucija. Prežalio bih i 500€ da bacim, ali kad mi je rekla da se viza čeka i do mjesec dana, a ja krećem za nepunih 5 dana od prvog poziva, bilo je prosto neizvodljivo. Nakon toga su se uključili moji prijatelji iz Italije i Južne Amerike i napali smo ambasadu telefonskim pozivima i smaranjem. Kada su rekli “naporni ste, ne zovite više” okrenuli smo se prema konzulatu u Brazilu. S tim da sam 4 dana prije odlaska u Paragvaj boravio u Brazilu imao sam priliku da pokušam na ovaj način. Tako da sam sletio u Brazil 31.3., a već 1.4. sam imao sastanak u konzulatu za vizu. Sve je prošlo super iako sam bio iznenađen u kakvom stanju je konzulat i koliko sve to primitivno izgleda. Rekli su da će javiti za 24 do 48 sati, ali se ništa nije dešavalo. Opet smo povukli neke veze i neki ljudi u konzulatu su bili “nazvani” . Nakon toga me pozivaju da dođem u 15:00, ali bez čistog stava da li sam dobio vizu ili ne. Naglašavaju da ponesem 65$, ali vizu ne spominju, ali me je ohrabrilo to sto su rekli da ponesem pare haha. Uglavnom, pri ulasku u konzul sjedam na kauč, a jedan od 3 muškarca brze bolje prilazi kolegici koja je došla sa mnom da mi prevodi, jer niko ne priča ni jedan jezik pored Portugalskog. Nešto joj je rekao, a nakon toga zatražio pasoš i novac, te otišao u drugu prostoriju. Razumio sam samo “religija” od svega što je naveo. Kroz 5 minuta donosi mi kusur i vizu u pasošu, brže bolje me pozdravlja i ispraća na ulicu. Kako ja izlazim konzularka ulazi, a ja joj pružam ruku i zahvaljujem, te ulazim u taksi i krećem ka hotelu. Zašto sam konzularka spomenuo?! Možda i ne bih, ali ona je bila krivac svih ovih brzinskih radnji njenih kolega. Ta ista konzularka ima privatnih problema sa Islamom i muslimanima i nije mi željela odobriti vizu, ali na naše inzistiranje i podršku ministra, njen zamjenik je potpisao i odobrio vizu, ali nas je požurio kako se ne bi sreli sa njom. Na njegovu žalost, ja sam je sreo i zahvalio se sto je odobrila iako nije, srdačno rekao hvala i “nestao”. Šta se poslije desilo u konzulatu ne znam, ali sljedeći put, ako ga bude, ipak idem preko Rima haha. Za nešto ovako vam je potrebno mnogoooo sreće i jako puno prijatelja koji će stati iza tebe, zauzeti se i dići glas.
S toga, putujte, upoznavanje ljude po cijelom svijetu, družite se i ostanite ljudi prije svega, jer samo tako ćete stvoriti i prava prijateljstva!
Eto jedna zanimljiva priča, ali kao što na početku rekoh: “nema ništa kod nas jednostavno”.
Za kraj da naglasim:”građanima Paragvaja nije potrebna viza za ulazak u Bosnu i Hercegovinu”.
Hvala lijepo i doviđenja!!!“
Na
kraju sam uspio otići u Paragvaj, nastavio uživati u Južno
Američkoj kulturi, mesu i prirodi, ali ovaj put u mnogo većem
siromaštvu nego u Brazilu i sa totalno drugačijim ljudima.
O
Paragvaju pišem drugi put, jer je naravno bio i „drugi put“
nimalo manje interesantan i manje komplikovan.
Nadam
se da vas nisam udavio ovolikim tekstom i ovom pričom, ali biću
sretan da ste je pročitali i našli nešto zanimljivo za sebe.