Moja velika želja jeste da podijelim dobar dio svojih putovanja sa svima vama, jer je svako putovanje bilo posebno na svoj način. No, od nekud se mora početi pa sam ja tako izabrao da krenem od 2013. godine. Zašto baš 2013? Kažu da slika govori više od hiljadu riječi, i ja se slažem s tim ali slika u kombinaciji sa riječima kazuje cijelu jednu priču. Tako sam i ja te 2013. konačno imao ‘dobar mobitel’ kojim sam mogao zabilježiti stvaranje svojih uspomena. U 2020. se to čini poprilično banalno jer se ‘dobar mobitel’ dobija na polasku u prvi razred, ali tad je to za mene bio veliki trenutak koji sam shvatio poprilično ozbiljno.
Svoju 2013. godinu započeo sam putovanjem u Stumicu, Makedonija gdje sam učestvovao na jednom sjajnom treningu koji je značajno promijenio moj pogled na neformalno obrazovanje i koji mi je zaista poslužio kao pokretačka snaga u mojoj želji da postanem još aktivniji.
To je ujedno bilo i moje prvo putovanje u Makedoniju, gdje sam upoznao sjajne ljude i kulturu koja je jako slična našoj, bosanskohercegovačkoj kulturi.
Strumica je jedan gradić sa oko 35 000 stanovnika i nalazi se na jugoistoku Republike Makedonije (u to vrijeme), sad već Republike Sjeverne Makedonije, blizu graničnog prijelaza s Bugarskom. Grad nosi ime po rijeci Strumici, koja teče kroz njega. Baš ta Strumica i njena ‘pozicija’ na mapi donosi sljedeću priču u nastavku.
Pored Strumice, imao sam priliku posjetiti i Skoplje, jedan prelijepi grad koji krasi Makedoniju, grad po kojem je ova država i prepoznatljiva, grad koji je u tom periodu bio u izgradnji, te poprimio današnji oblik. Skoplju ću posvetiti jednu posebnu priču, tako da se neću previše obazirati na njega ovaj put.
U toku projekta pod imenom ‘Domino Effect’ upoznao sam neke sjajne ljude sa kojim sam i dan danas prijatelj. ‘Domino Effect’ je bio fokusiran na volonterizam, liderstvo i druge prezentacijske vještine.
Svaki projekat za mene je bio jako bitan i svaki na kojem učestvujem shvatim krajnje ozbiljno. U to vrijeme neformalno obrazovanje nisam smatrao toliko bitnim, pa sam pokušao da učim, zabavljam se i upoznajem druge ljude. Tako je i bilo, pa me i to upoznavanje sa drugim ljudima veže za priču u nastavku.
Kao što sam već naveo, na ovom projektu su učestvovali neki sjajni ljudi sa kojim sam se jako dobro povezao i jako brzo smo postali prijatelji. Pošto je Bugarska bila jako blizu, prema riječima lokalaca, nekih 30 minuta od našeg hotela, odlučio smo jedan dan da odem sa jednom manjom grupom na ‘kafu’ u Bugarsku, jer ni tu nikad nisam bio. U sklopu projekta obično imamo 2 sata pauze za ručak, pa smo odlučili jedan od njih iskoristiti za ‘kafu’ u Bugarskoj. Kako smo izračunali, 30 min do kafane, 45 min za kafu, 30 min za povratak i super da se vratimo na vrijeme. Baš od te kalkulacije jedna zanimljiva priča počinje:
‘U auto smo sjeli 2 Bosanca, Srbijanac i Albanka, savršena ‘kombinacija’, a reći ću poslije i zašto. Zaputili smo se prema ‘Zlatarevom Novom Selu’, prvom mjestu kada se pređe Bugarska granica. Naravno, kao ‘ekipa’ koja nije prije putovala autom po Makedoniji upalili smo gospođu navigaciju i pratili njene upute. U autu je ‘drmala’ balkanska muzika, odjekivala je budalaština, smijeh i pjesma. Najmanje pažnje smo obraćali na vrijeme i okolinu, jer smo ‘znali’ gdje idemo. Kada je prošlo nešto više od pola sata, počeli smo da se pitamo u čemu je problem i zašto ne stižemo na granicu. Komentarisali smo da je to ‘tu negdje’. Kada smo vidjeli neko jezero (Dorijansko – sad to znam) ostali smo totalno zbunjeni i šokirani sa velikim upitnicima na glavi, sa pitanjem: ‘Da možda nismo stigli na neko more’? Nakon sat vremena ‘skontali smo’ da bi možda trebali ‘umanjiti’ mapu na navigaciji i pogledati gdje se nalazimo. Kada smo umanjili mapu vidjeli smo da smo ‘na dobrom putu’, samo treba da obiđemo neko Dorijansko jezero i to je to, nekako je navigacija pogriješila i odvela nas dužim putem. Komentari su bili: ‘Ma hajde nema veze, tu je to, bitno je da smo na pravom putu’, ‘hajde još malo i stigli smo’, ‘gdje ćemo se sad vraćati, a na pola smo puta’, itd. Nastavili smo se voziti oko jezera i u svakom trenutku smo očekivali Bugarsku granicu, kad najednom ‘WELCOME TO GREECE’!!! Bili smo totalno zbunjeni, ali i radosni, jer eto nas, tu smo, na granici, još bolje nego na Bugarskoj. Vozač je u sekundi otkinuo ‘zastavicu’ Makedonije sa retrovizora i od nekud izvukao Albansku i prokomentarisao: ‘Sigurno više vole Albance nego Makedonce’! Iako smo se nadali da ćemo brzo preći granicu, to nije bilo tako, jer je granična policija izvela Albanku iz automobila i nastalo je beskorisno ‘peglanje’ od pola sata, čisto jer graničar priča samo Grčki jezik i ništa drugo ga ne zanima!!! Nakon što smo nekako prešli granicu, već odavno svjesni da smo zakasnili na sve poslijepodnevne aktivnosti treninga, bacili smo se na ‘navigaciju’ i pronalazak prvog mjesta gdje možemo popiti kafu. Navigacija reče da je ‘KILKIS’ prvi grad sa te strane i da tu možemo popiti kafu! Tako smo i odlučili, Kilkis je taj grad i idemo tamo na kafu. Dolazeći u taj mali i mirni grad pokušali smo naći mjesto za ručak i nismo baš previše obraćali pažnju na cijene, jer smo već bili gladni nakon tolike vožnje u autu.
U svom tom ‘neznanju’ i ‘nezainteresovanosti’ platili smo račun 22,00€ po osobi, što je za mene u to vrijeme bilo previše, ali šta je tu je. Stigao sam u Grčku i preživjet ću. Nakon toga smo krenuli kroz grad kako bi našli mjesto za kafu,a jedan od nas je otišao na drugu stranu tražiti wi-fi , jer mu je najveća želja u životu bila da posjeti Grčku i on ne ide nazad bez check-ina. Obećao je da će on platiti račun za kafe ako nađe wi-fi i uradi ‘check in’! Mi smo sjeli u neki kafić i on se vratio sav ‘ozaren’ nakon pola sata i platio račun od 20€. Nakon toga odlučili smo da krenemo nazad i stignemo bar na noćno druženje sa ekipom.
Svi onako sretni i zadovoljni vraćamo se u hotel i uz osmijeh pričamo raji šta se desilo, kad u jednom momentu neko zagalami sa leđa i izdera se na nas. ‘Kako vas nije sramota, dok ljudi ovdje rade vi se zabavljate po Bugarskoj (on je dobio informaciju da smo otišli u Bugarsku), to ja neću tolerisati’ i pokušao je nastaviti ‘vrištati’, ali u svakom momentu kada je spomenuo Bugarsku mi smo se pogledali i krenuli u smijeh. To ga je nekako i smirilo i mogli smo normalno da komuniciramo. Naravno, pokušali smo mu objasniti da smo napravili grešku, ali da nam to nije bila namjera, što nije bio nikakav izgovor. Taj kratki razgovor za mene je bio velika škola, jer sam shvatio da smo u sklopu jednog projekta svi jednaki i da se svačije vrijeme mora poštovati. Evo i dan danas, nakon 150 projekata ne sjećam se da sam propustio jednu radionicu ili poslijepodnevne aktivnosti projekta.
Do kraja projekta nisam propustio ni jednu radionicu i pokušao sam pokupiti što je više moguće kako bi nekako ‘kompenzirao’ propušteno posljepodne. To je bio primarni cilj, ali uz sav taj trud i rad shvatio sam koliko mi se to sviđa, kako bih to volio nekad u budućnosti raditi i kako se u tome potpuno pronalazim. Od ‘Domino Effect’ projekta dao sam se maksimalno u neformalno obrazovanje i krenuo sam ‘mijenjati svijet’.
Toliko za ovaj put, vidimo se u drugoj zemlji ili u nekoj novoj priči!
