Makedonija,
oficijalno Sjeverna Makedonija je zemlja sa velikom historijom, koja
nije prihvaćena, odnosno priznata od susjeda, Bugarske i Grčke čak
ni dan danas. Dok Grci i dalje vode bitku o historiji i postojanju
Aleksandra Makedonskog, Bugari se bore da zaštite svoj jezik i
kulturu, koju su po njihovim riječima preuzeli Makedonci. Ako ste
priklonjeni nekoj od strana ne zamjerite mi ako se ne slažete sa
nekim od činjenica i zanimljivosti koje ću navesti ispod.
Neke
od zanimljivosti koje bih izdvojio su:
Aleksandar
Veliki bio je prvi vladar koji se može nazvati ‘svjetskim
vladarom’. Njegovo se carstvo protezalo preko Grčke, Perzije i
Indije do Egipta.
Makedonija
je jedna od država s najviše planina i planinskih vrhova. Vrhovi
čak 34 planine nalaze se u ovoj zemlji, a niti jedan nije niži od
2000 metara nadmorske visine. Najviša je planina Korab čiji vrh
doseže 2753 metara.
Zastava
je izrađena od crvene pozadine na kojoj ima zlatno sunce. Sunce je
s osam sunčevih krakova koji se protežu od sunčevog diska s
proširenjem do rubova zastave. Ono predstavlja “novo sunce
slobode”, opjevano u makedonskoj nacionalnoj himni.
Postali
su nezavisni 8. Septembra 1991.
Makedonija
ima 2 miliona stanovnika od kojih 1/3 živi u Skoplju i njegovoj
okolini
U
Makedonji se priča većinom Makedonski jezik (70%), ali i Albanski
(21%), Turski 3%, BHS 3%.
Sjeverna
Makedonija ima važnu tranzitnu ulogu u međunarodnome robnom
prometu između srednje i istočne Europe i Egejskoga mora (dolinom
Vardara).
Skoplje
važi za jedan od najzagađenih gradova Evrope
U
Makedoniji se koristi Makedonski Denar (1€ = cca 30 MKD)
Makedonija
graniči sa Srbijom, Albanijom, Grčkom i Bugarskom.
Po
porazu makedonske vojske za vladavine Aleksandra Velikog
Makedonskog, Makedonija pada pod rimsku vlast.
Aleva
paprika, crvena, mljevena, slatka i ljuta začinska paprika – je
sastojak bez kojeg bi makedonska kuhinja bila nezamisliva, kao i
specijalitet iz prethodno spominjanog i isključivo graha tetovca.
Za
jednu od najpoznatijih humanitarki svijeta i dobitnici Nobelove
nagrade, Majka Tereza kažu da je rođena u Skoplju, Makedoniji.
Makedonci
su jedan od najljubaznijih naroda u Evropi
Makedonija
je popularna po različitim vinima i vinovoj lozi, a najpopularniji
je Tikveš.
U
aprilu 1993. godine Makedonija je primljena kao punopravna članica
u organizaciji UN-a, ali zbog političkog pritiska Grčke, pod
imenom Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija (FYROM)
Ohridsko
jezero je najdublje jezero u Evropi i nalazi se između Makedonije i
Albanije
Skoplje
je preživjelo nekoliko velikih potresa. Najveći su se dogodili
518. i 1963. godine i tada su uništili gotovo cijeli grad, a u 18.
stoljeću austro-ugarski general Piccolomini je naredio da se grad
spali. Požar je trajao dva dana i uspjela su preživjeti uglavnom
samo kamene građevine poput tvrđave Kale.
Rijeka
Vardar teče kroz skoro 90 posto teritorija Makedonije i protječe
kroz gotovo sve veće gradove pa tako i Skoplje.
Minimalna
plata iznosi oko 200€, a onaj koji zarađuje 400€ je sretan
Makedonac
Makedoniji
nazivaju zemlju izlazećeg sunca
Najpopularniji gradovi u Makedoniji su Skoplje,
Ohrid, Kumanovo i Strumica
Evo
i nekih zanimljivosti za koje mislim da su bitne i želim ih
podijeliti sa vama (neke od njih sam i ja našao na internetu):
Brazil sa preko 200 miliona stanovnika spada u 5
najmnogoljudnijih zemalja svijeta
Svaki
grad u Brazilu ima fudbalski stadion.
U
Brazilu zatvorenici mogu da sebi smanje kaznu za četiri dana, za
svaku knjigu koju pročitaju.
Nakon
Sjedinjenih Američkih Država, Brazil je zemlja sa najviše
aerodroma na svijetu.
Brazil
se prostire na tri vremenske zone.
8
od 12 gradova koji su ugostili proteklo svjetsko prvenstvo u fudbalu
spadaju među 50 najnasilnijih gradova na svijetu.
Skoro
20 % muškaraca iz Rio de Ženeira su gej ili biseksualci.
Operacija
promjene pola besplatna je u Brazilu po novom zakonu iz 2008.
Brazil
je zemlja sa najviše plastičnih operacija godišnje. Brazilci
smatraju fizički izgled jako bitnim i mnoge siromšane porodice
često će uložiti i posljednji real u estetsku hirurgiju, samo
kako bi izgledali bolje.
Gotovo
180 jezika se govori u Brazilu.
1958.
godine, nosorog je bio kandidat na parlamentarnim izborima u Sao
Paolu.
Skoro
15 % muškaraca iz ruralnih regija Brazila priznali su da su imali
seks sa životinjom.
Ako
se pogleda sa visine, glavni grad Brazilija, podsjeća na avion.
U
pojedinim zatvorima u Brazilu, zatvorenici mogu voziti električni
bicikl kako bi proizveli energiju i tako skratiti kaznu za nekoliko
dana.
Samba
je najpopularniji brazilski ples, a sertanejo najpopularnija
brazilska muzika.
Glasanje
je obavezno u Brazilu.
Zemlja
je to slabo obrazovanih ljudi, a samo 43 posto stanovnika ima
završenu srednju školu.
Smatra
se da je više od 4 miliona robova iz Afrike odveženo u Brazil.
Paolo
Koeljo, čuveni pisac i autor romana Alhemičar, rođen je u Rio de
Ženeiru. Zanimljivo je da njegovo prezime (Koeljo) na portugalskom
označava zeca.
Sao
Paolo je poznat po velikim gužvama u saobraćaju, a jedna od
najvećih zabilježena je 2013. godine kada je stvorena kolona
dugačka čak 309 kilometara!
Brazil
zauzima 9. mjesto po broju milionera u svijetu.
Dva
puta do sada, Brazil je dozvolio proizvodnju lokalnih lijekova za
HIV, kako bi pomogao u borbi sa ovom bolešću.
Vlada
Brazila je jednom pokušala da proda nosač aviona na E-bayu.
Službeni
jezik u Brazilu nije španski već portugalski.
Kao
zaštitna životnija Brazila, uzima se papagaj Ara.
Prva
zemlja na svijetu koja je zabranila solarije bio je baš Brazil.
Tokom
Svjetskog prvenstva u fudbalu 2014. godine u ovoj zemlji, jedan dio
prostitutki, bio je obavezan da uzima časove engleskog, kako bi
svojim klijentima pružile bolje usluge.
Sao
Paolo i Rio de Žaneiro udaljeni su samo pet sati vožnje jedan od
drugog što je jako blizu s obzirom na to kolika je zemlja u
pitanju.
Možda
niste znali ali postojala su čak tri prijedloga oko toga kako će
da izgleda statua Isusa u Riju. Statua Isusa sa globusom u ruci,
statua Isusa na krstu, te ova raširenih ruku koju vidimo danas.
Razlog zbog kojeg je izabrana upravo ova statua je zato što
predstavlja sveto lice Brazila, ono koje će raširenih ruku da
dočeka svakoga ko mu dođe.
Escadariu
Selaron u Lapi, nije izgradio niti jedan Brazilac, već jedan vrlo
neobičan Čileanac, imena Horhe Selaron.
U
Rio de Žaneiru se nalazi najveći akvarijum u Južnoj Americi,
imena AquaRio.
Od
brojnih zanimljivosti vezanih uz Brazil izdvajam Brazilski karneval
i Capoeiru
Čak
47,3 posto cijelog južnoameričkog kontinenta zauzima Brazil!
Država graniči i sa svim zemljama kontinenta osim Ekvadora i Čilea
Najviše
katolika na svijetu živi u Brazilu, čak 123 milijuna, tj. 64 posto
populacije zemlje.
Gram
kokaina u Australiji košta 207 eura. U Brazilu je cijena samo 9
eura
Trećina
svjetske proizvodnje kafe otpada na Brazil
Brazil
je najveći izvoznik govedine u svijetu.
Zauzima
čak 47% južnoameričkoga kopna. Graniči sa svim južnoameričkim
državama, osim s Čileom i Ekvadorom, a dužina atlantske obale
iznosi 7367 km.
Šta
Brazilci ne vole: Ne jedite na ulici, ne hvalite Argentinu i ne
pitajte ih pričaju li Španski!
Da
je 2019. godina bila jedna od najzanimljivijih i najaktivnijih godina
u mom životu pokazuje i moja mnoga vanevropska putovanja. U narednom
periodu pokušat ću da donesem što je moguće više zanimljivih
vanevropskih priča.
Ovu
priču ću posvetiti svom prvom odlasku u Južnu Ameriku, kontinent
koji sam želio posjetiti cijeli svoj život i eto došlo je vrijeme
i za to.
Nekad
na početku 2019. godine dobio sam informaciju da bih trebao ići u
Brazil početkom aprila i to je bilo zabilježeno u mojoj glavi i
kalendaru, ali ne i u glavama svih odgovornih osoba za moje
putovanje, ali baš zbog toga ja i imam ovu priču za ispričati.
Dosta tu ima i moje odgovornosti, odnosno neodgovornosti, ali pustimo
to idemo pričati priču i ‘okriviti’ nekog drugog.
Sve
se počelo ‘kuhati’ nekad krajem februara, odnosno kada su me kolege
koje su odgovorne za kupovinu karata upitale za moj plan puta, a ja
dao odgovor: ‘Sarajevo – Istanbul – Rim – Istanbul – Sao
Paolo – Porto Alegre’! Dobro, pa to je do Brazila, a kako si
planirao do ‘Paragvaja’? Paragvaja, šta, od kud, kako? Pa sjećaš
se da smo i to ‘spominjali’ da i tu idemo na sastanak, pa eto kako
ćeš tamo? ‘Ma može, kupuj tu kartu sestro kao i za vas, a ja ću
ostalo skontati! Naravno, nepromišljeno sam pristao, bez da sam bilo
šta provjerio oko te države. Bio sam sretan što idem za Južnu
Ameriku, a ostalo nije bino! Naravno bilo je, ali eto nisam u tom
momentu to nisam vidio.
Nekad
početkom Marta krenuo sam planovima šta ću ja to raditi u Brazilu,
ali i u Paragvaju, te u jednom momentu dok sam ‘chatovao’ sa jednim
Bosancem on mi reče: ‘joj i meni je želja da odem u Paragvaj, ali
me zeza to što nam treba viza’! Reko’: „Molim!!! Viza? Kakva ba
viza?! I, tako, dobih ja link na kojem pročita da nam fakat treba
viza! Nažalost, ja sam bio preveliki optimista jer sam nekako bio
ubjeđen da ako nam ne treba viza za BRAZIL, ne treba ni za Paragvaj.
Svjestan
da živim u BiH znao sam da proces dobijanja vize neće biti nimalo
lagan, odnosno da će potrajati, ali ni u snovima nisam očekivao da
ću morati ići u Španiju ili Italiju da bi aplicirao za tu vizu.
Očekuje se ono ‘sve se u BiH može završiti’! Nažalost nije bilo
tako, pa je cirkus i zvanično mogao početi!
Po
pravilima, evo kako aplicirati za VIZU PARAGVAJA i par informacija o
Paragvaju:
Paragvaj
se nalazi u Južnoj Americi, u kojoj danas živi blizu sedam miliona
stanovnika. U pitanju je bilingualna nacija, u kojoj se kao prvi
jezik koristi guarani, a kao drugi španski. Zanimljivo je da je
guarani onomatopetski jezik. To znači da mnoge riječi koje se
koriste, imitiraju zvukova iz prirode i zvukove životinja.
Zbog
svoje pozicije u središtu kontinenta, Paragvaj često nazivaju srcem
Južne Amerike.
Ako
vas ovo ili nešto drugo inspiriše da krenete put Paragvaja morate
znati da je za konzularnu pomoć nadležna ambasada BiH u Madridu,
Španija, ambasada BiH u Rimu, Italija kao i generalni konzulat u
Milanu, Italija.
Da
bi aplicirali za vizu potrebno je da aplicirate u Konzulatu Paragvaja
u Rimu. Ne bi to bio neki problem da čovjek samo pošalje svoj pasoš
putem DHL-a sa svom dokumentacijom i završi, ali ne, potreban je
„face to face meeting“, što bi značilo da morate lično otići
u Rim i aplicirati za VIZU. Jednom otići da aplicirate, a drugi put
da je pokupite! To bi bilo od prilike nekih 500€ za put (bez
noćenja) + 65€ VIZA. U najboljem slučaju ako letite sa Fly Bosnia
sve možete „strpati u 300€“! Stvarno velika pomoć!
Nedavo
je otvorena mogućnost da pošaljete svoju pasoš i svu ostalu
dokumentaciju Fedex-om, DHL-om, UPS ili USPS, ali vi takođe plaćate
i povratak tog dokumenta sa vizom nazad, pa će vas cjena izaći
približno 200€. Jako je bitno da zapečatite tu kovertu i navedete
TRACKING NUMBER (broj pračenja) kako bi vam Konzul posao pasoš sa
VIZOM nazad preko tog broja.
Važeći
pasoš – validan minimalno 6 mjeseci prije isteka
2
slike u boji (slike veličine koja se koristi u pasošu)
Kupljene
povratne karte do Paragvaja i nazad
Potvrda
smještaja u Paragvaju
Pozivno
pismo od osobe/organizacije/institucije koja vas poziva/prima u
Paragvaju
Potvrdu
o nekažnjavanju (vadi se u policijskoj stanici općine u kojoj ste
rođeni)
Pripremiti
posljednja 3 izvoda iz Banke (nije obavezno, ali većinom traže)
Potvrda
uplate za vizu (65€ i 100€ – zavisno od perioda na koji
ostajete)
Sve
ovo prije nego odnesete ili pošaljete brzom poštom potrebno je da
pošaljete na mailove konzulata kako bi vam oni potvrdili da je sve
ok i da možete zakazati termin razgovora za vizu ili poslati putem
brze pošte. Dokumente šaljete na mail: italiaembaparsc@mre.gov.py
Cijeli
ovaj proces traje nekih 15 – 30 dana, tako da budite svjesni toga
pri apliciranju.
Ovo
je inače normalan proces, ali moj nije bio ni blizu, to je izgledalo
nekako ovako:
Pošto
sam kasno saznao za ovaj cijeli proces pokušao sam ići ‘okolo’ (da
da, nije to ‘okolo’ prisutno SAMO u Bosni), više puta sam zvao
Konzul i pokušao da zaobiđem pravila i nekako dobijem
jednostavniju opciju. Naravno, to nije išlo lako, pa sam onda
‘pritisnuo’ prijatelje iz Italije da zovu i pokušaju dobiti više
informacija i naći zaobilazni put. Bezvrijedno, ne radi ni to. Idemo
dalje! Treća opcija je bio moj prijatelj iz Paragvaja koji se u tom
trenutku nalazio u Bugarskoj, pa sam njega zamolio da nazove i da
upita da li mogu samo poslati dokumente i pokupiti ih u Rimu?!
Odgovor je bio ne i ni on nije mogao ništa učiniti u tom trenutku,
ali je rekao da poznaje neke ljude pa će pokušati nači drugi
način. Ponovo sam zamolio prijatelje iz Italije da pokušaju
posljednji put, i baš tada su dobili odgovor ‘dosadni ste, nemojte
više zvati, ne može drugačije nego što pravila nalažu’!
Tako
se bližio i kraj Marta i moj odlazak za Južnu Ameriku. Kao što i
sami možete vidjeti nigdje nisam napisao kako sam dobio vizu! Pa i
nisam dobio, i odlučio sam da idem za Brazil i da tamo nešto
pokušamo, ako ne, ja sam već rezervisao dodatna 4 dana hotela u Sao
Paolu, jer sam svakako preko tog grada letio nazad, išao ili ne u
Paragvaj.
Nekad
26. marta krećem na put za Brazil i to onim gore navedenim putem,
nimalo jednostavnim. Tek nekad 28. marta sam sletio u Porto Alegre,
grad jednog od najpoznatijih fudbalskih klubova u Južnoj Americi
‘Club Nacional’. Tu sam proveo nekoliko dana, divio se drugoj
kulturi, životu latino Amerikanaca, hrani i svemu onom što je
drugačije nego ‘kod nas’!
Da
kažem i nešto o BRAZILU!
Za
Brazil kažu da je država sambe, fudbala, lijepih žena i prelijepe
prirode. Što se tiče sambe, primjetio sam da imaju jako veliki broj
klubova za latino plesove, da je država puna festivala i da se na
svakom ćošku čuje muzika. Što se tiće lijepih žena, nisam puno
toga interesantnog i lijepog primjetio, možda zato što sam oženjen
i zadovoljan onim što imam ili
možda što mi se generalno ne sviđaju latino djevojke
to ne znam, ali ne mogu ništa komentarisati što se ovog tiče.
Cijeli Brazil je prekriven prelijepim poljima i divnim zelenim
površinama, gdje god da se okrenete vidjet ćete velika zelena
drveća i prirodu. Imao sam priliku brodom obilaziti obale Brazila i
gledati ga sa druge strane, pratiti zalazak sunca i uživati u
predivnim ljepotama te zemlje.
O
fudbalu u Brazilu posebno bi mogao pisati cijeli dan, ali ovaj put ću
reći samo da se u svakoj školi, na svakom igralištu, na svakom
parkingu, plaži, putu, u parku itd. igra fudbal bez prestanka. U
toku mog boravka u Porto Alegreu igrala se jedna utakmica između
Club Nacionala i River Plate-a i bukvalno bilo je nemoguće naći
jednu kartu. Nismo uopće pitali za cijenu, ali jednostavno sve je
bilo prodato u roku od 2 sata od puštanja karata u prodaju. U toku
dana utakmice sve ulice, kafići, restorani, pabovi, parkovi i sve
ostalo je bilo puno navijaća, pa čak i naš hotel, jer to su
navijači koji dolaze iz cijelog Brazila.
O tome sam već pisao na Facebooku:
„Večeras na ovom stadionu u sklopu Copa Libertadores snage su odmjerili Sport Club Internacional i River Plate.
Imati priliku boraviti u gradu gdje se odvija jedan takav spektakl je nesto nemoguće, osjetiti kulturu sporta i fudbala u Brazilu je nezamislivo. Vidjeti koliko su posvećeni navijanju i želji za pobjedom je prelijepo, a družiti se sa navijačima, gledati utakmicu u pabu sa njima, te ih pokušati razumjeti je priča za sebe.
Nažalost, nismo uspjeli naći karte da uđemo na stadion i osjetimo užarenu atmosferu iako smo prevrnuli grad i pozvali se na sve kontakte. Na kraju smo saznali da su karte “puukle” za 40 minuta od puštanja u prodaju!
Biće prilike opet aBd.
Na kraju je bilo 2:2.“
Generalno
ljudi na ulici izgledaju kao ‘zatvorenici’ iz filmova, jer onako
opušteno hodaju ulicama bez majica u šorcevima, kompletno
istetovirani sa svim mogućim bojama kose. Jako su ljubazni, ali
Engleski nikako ne pričaju i komunikacija sa njima je jako teška!
Takođe, na ulici se može primjetii jako veliki broj gej parova koji
slobodno šetaju ulicom i uživaju svoja prava.
M
oram
priznati da sam najukusnije meso, najukusniju govedinu i junetinu jeo
u Brazilu. Kao zemlja koja izvozi najviše govedine na svijetu
sigurno imaju jako veliki izbor pri serviranju iste. Jedne noći
uživajući u svom tom obilnom mesu ja postadoh i klovn, o čemu se
radi možete pogledati na ovom linku:
https://www.facebook.com/ismail.sehic/videos/10215831312508336/.
Jednostavno ovako vam izgleda jedan ručak ili večera u Brazilu:
„Uđete u restoran koji je inače postavljen kao jedan veliki
buffet ili Švedski sto, izaberete šta želite i platite nekih 3-7€,
zavisno koji je restoran u pitanju. Nakon što sjednete sa hranom, u
roku od pola sata prilazi vam 10 različitih konobara sa različitim
dijelovima mesa (govedina i junetina sa različitih djelova tjela,
piletina itd…). Oni to neprestano donose i to ništa ne plaćate.
Ako mislite da ćete moći sve to pojesti i sve probati, vjerujte da
ste se precijenili i ja sam mislio da mogu, pa stao nakon petog.
Imao
sam priliku da posjetim i FAVELE gdje sam se lično uvjerio kako
djeca dilaju drogu, kako se koriste kao glavni alat pri
distribuisanju narkotika i drugih nedozvoljenih sredstava. Imao sam
priliku da posjetim i centar za djecu koja su na odvikavanju od
dilanja, te koja se pokušavaju spasiti iz narko porodica. Iako je
većina kuća u favelama sagrađena od cigle, zaista postoje i kuće
sagrađene od ukradenih saobračajnih znakova, drva i svih ostalih
zanimljivih i dostupnih materijala. Glavnu zaradu i dobit ostvaruju
recikliranjem plastike, papira i drugih materijala za koje su
otvorili sopstvene firme u sklopu favela. Koliko god želio, čovjek
se u takvom okruženju nikako ne može osjećati sigurno i ugodno.
Neke od zanimljivosti o BRAZILU pogledajte u
rubrici „ZANIMLJIVOSTI“.
Tako
uživajući u Brazilu i otkrivajući njegove ljepote aktivno sam
radio na dobijanju vize za Paragvaj, a to je izgledalo tako
komplikovano da sam morao podijeliti sa rajom na Facebooku, pa da se
ne bi ponavljao, prenosim post u cjelosti:
„Dok čekam ukrcavanje na let za Sao Paolo moram podijeliti jednu priču sa vama…
Kako dobiti VIZU za PARAGVAJ?
Iako sam prije par sedmica pisao o komplikacijama dobijanja vize za Kosovo, ovaj put moram podijeliti i drugu, malo komplikovaniju priču.
Naime, dobiti vizu za Kosovo je pravi challenge, ali dobiti je za Paragvaj je “mission impossible”! Kada odlučite u životu da se zaputite put Paragvaja, dva puta razmislite o toj odluci. Prvi put jer nemate Bog zna šta vidjeti, a drugi put što imate bosanskohercegovački pasoš. Da sa nama ništa nije jednostavno pokazat ću kroz ovu situaciju i na sljedećim primjerima.
Ako želite aplicirati za vizu za Paragvaj morate pripremiti određene dokumente, nešto slično kao za Kosovo (čak i manje), ali da bi aplicirali morate se uputiti u Rim, gdje se nalazi ambasada Paragvaja koja je zadužena za nas. Znači, pripremiti keš za kartu do Rima i nazad. Kada predaš sve dokumente čekaš do mjesec dana za odluku. Kada se smiluju i jave, onda kupiš opet kartu do Rima, uplatiš novac za vizu (između 60 i 100$) kako budu raspoloženi. Tako da vas viza izadje oko 500€ umjesto 60$.
Ja sam uspio pronaći drugi put, a za mene su radili ljudi kako rekoše od Meksika, preko Čilea do Argentine da bi dobio vizu.
Proces je bio sljedeći:
Nazvao ambasadu u Rimu i oni mi sve ovo iznad naveli, što mi je odmah ubilo nadu i želju za Paragvajom, ali pošto smo karte već kupili i rezervisali hotel, morala se naći neka solucija. Prežalio bih i 500€ da bacim, ali kad mi je rekla da se viza čeka i do mjesec dana, a ja krećem za nepunih 5 dana od prvog poziva, bilo je prosto neizvodljivo. Nakon toga su se uključili moji prijatelji iz Italije i Južne Amerike i napali smo ambasadu telefonskim pozivima i smaranjem. Kada su rekli “naporni ste, ne zovite više” okrenuli smo se prema konzulatu u Brazilu. S tim da sam 4 dana prije odlaska u Paragvaj boravio u Brazilu imao sam priliku da pokušam na ovaj način. Tako da sam sletio u Brazil 31.3., a već 1.4. sam imao sastanak u konzulatu za vizu. Sve je prošlo super iako sam bio iznenađen u kakvom stanju je konzulat i koliko sve to primitivno izgleda. Rekli su da će javiti za 24 do 48 sati, ali se ništa nije dešavalo. Opet smo povukli neke veze i neki ljudi u konzulatu su bili “nazvani” . Nakon toga me pozivaju da dođem u 15:00, ali bez čistog stava da li sam dobio vizu ili ne. Naglašavaju da ponesem 65$, ali vizu ne spominju, ali me je ohrabrilo to sto su rekli da ponesem pare haha. Uglavnom, pri ulasku u konzul sjedam na kauč, a jedan od 3 muškarca brze bolje prilazi kolegici koja je došla sa mnom da mi prevodi, jer niko ne priča ni jedan jezik pored Portugalskog. Nešto joj je rekao, a nakon toga zatražio pasoš i novac, te otišao u drugu prostoriju. Razumio sam samo “religija” od svega što je naveo. Kroz 5 minuta donosi mi kusur i vizu u pasošu, brže bolje me pozdravlja i ispraća na ulicu. Kako ja izlazim konzularka ulazi, a ja joj pružam ruku i zahvaljujem, te ulazim u taksi i krećem ka hotelu. Zašto sam konzularka spomenuo?! Možda i ne bih, ali ona je bila krivac svih ovih brzinskih radnji njenih kolega. Ta ista konzularka ima privatnih problema sa Islamom i muslimanima i nije mi željela odobriti vizu, ali na naše inzistiranje i podršku ministra, njen zamjenik je potpisao i odobrio vizu, ali nas je požurio kako se ne bi sreli sa njom. Na njegovu žalost, ja sam je sreo i zahvalio se sto je odobrila iako nije, srdačno rekao hvala i “nestao”. Šta se poslije desilo u konzulatu ne znam, ali sljedeći put, ako ga bude, ipak idem preko Rima haha. Za nešto ovako vam je potrebno mnogoooo sreće i jako puno prijatelja koji će stati iza tebe, zauzeti se i dići glas.
S toga, putujte, upoznavanje ljude po cijelom svijetu, družite se i ostanite ljudi prije svega, jer samo tako ćete stvoriti i prava prijateljstva!
Eto jedna zanimljiva priča, ali kao što na početku rekoh: “nema ništa kod nas jednostavno”.
Za kraj da naglasim:”građanima Paragvaja nije potrebna viza za ulazak u Bosnu i Hercegovinu”.
Hvala lijepo i doviđenja!!!“
Na
kraju sam uspio otići u Paragvaj, nastavio uživati u Južno
Američkoj kulturi, mesu i prirodi, ali ovaj put u mnogo većem
siromaštvu nego u Brazilu i sa totalno drugačijim ljudima.
O
Paragvaju pišem drugi put, jer je naravno bio i „drugi put“
nimalo manje interesantan i manje komplikovan.
Nadam
se da vas nisam udavio ovolikim tekstom i ovom pričom, ali biću
sretan da ste je pročitali i našli nešto zanimljivo za sebe.
ENGLESKI je oficijalni jezik u Ugandi, ali sva plemena imaju i svoj jezik
Saobračaj se odvija kao u Engleskoj i Japanu, odnosno vozi se lijevom stranom
Gorila je najpopularnija životinja i zaštitni znak ove zemlje
Imaju oko 12% svjetske populacije ptica
Uganda ima 56 različitih plemena
Uganda je jedna od najkorumpiranijih zemalja svijeta
Zemlja sa 43 miliona stanovnika
Kampala kao glavni grad ima samo 1,5 miliona stanovnika, što bi značilo da većina stanovnika i dalje živi u plemenima izolovani od civilizacije.
Motori (BODA BODA) su glavno prevozno sredstvo
Da sve ne bude tako lijepo brinu se kojekakvi kukavci, a posebno komarci
Uganda je zemlja sa velikim procentom ljudi zaraženih malarijom
Redukcije struje i vode ovdje su svakodnevnica. Struja se koristi gotovo isključivo za rasvjetu (jedna sijalica), a kad ima struje onda često pada napon.
Mnoge porodice žive u sklepanim limenim ili drvenim šupama veličine 2×2 metra
Prosječna plata je oko 200€
U Kampali kažu da su pješaci brži od autobusa
Zbog velikog problema krčenja šuma donesen je zakon da za svako osječeno drvo treba posaditi nova tri
Uganda je druga najgušće naseljena zemlja nakon Etiopije
Uganda ima 6,8% svjetskih vrsta leptira
Iako je Engleski oficijalni jezik, u Ugandi se priča preko 30 domorodačkih jezika
U Ugandi „ROLEX“ se koristi kao izraz za „omlet“ umotan u „CHAPATTI“
Pripreme za odlazak u Ugandu su bile sve osim uobičajene. Nažalost, ponukan predrasudama i stereotipima o ovoj Afričkoj zemlji pripreme su krenule puno ranije od uobičajenih i mnogo detaljnije nego inače. Uobičajena priprema izgleda nekako ovako: „Unlock a phone, check a weather in the country I'm going in and pack my luggage“! Ništa posebno i ništa detaljno se ne istražuje, bar ne u mom slučaju. Ovaj put, istraživanje je odrađeno detaljno, od samog života u Africi, temperature, vremena, zaraza, bolesti u Ugandi, zemljama kojim je okružena i svim ovim detaljima za iste te zemlje. Nakon toga je uslijedila vakcinacija, pripremanje kojekakvih tableta i sprejeva kako bi se „zaštitio“ od „nepoznatog“ i slično, ali eto kad čovjek ide u nepoznato, valjda se treba i pripremiti.
Naravno, prije svega gore navedenog morao sam provjeriti „gdje i kako se dobija VIZA za Ugandu“?! Nažalost, mi kao Bosanci i Hercegovci uvijek imamo problem oko viza i putovanja do destinacija, ali ko je spreman putovati, spreman je svašta nešto uraditi da bi otputovao. Ovaj put sam imao sreće, jer se viza za Ugandu aplicira/dobija online putem, i cijeli proces traje 2 puta po 10 minuta. Nakon što unesete sve podatke i „submitujete“ aplikaciju, nekoliko dana/sedmica poslije pošalju vam mail i traže da učitate pozivno pismo, potvrdu o smještaju i karte. Zbog toga rekoh 2×10 min.
Pošto baš i nemamo Bog zna kakvih konekcija za putovanja avionom ovako je izgledao moj put:
Sarajevo – Istanbul – Rome (Turkish Airlines) – Addis Ababa – Entebbe (Ethiopian airlines) – Kampala (auto) i istim takvim putem nazad.
Po samom izlasku sa Entebbe aerodroma dočekala me je jako velika vlažnost zraka i nekakva čudna temperatura. Nisam bio svjestan da li je pretoplo ili „zagušljivo“, ali bilo je jako neugodno. Kada sam stigao u Kampalu, odnosno u „Green House“ (kuća/hostel) u kojem sam bio smješten, u sobi gdje sam trebao spavati primjetio sam krevet sa „mrežom“, istom onom koju roditelji stavljaju na dječije krevetiće da ih zaštite od kojekakvih „baja“. U tom trenutku sam se osjetio totalno ugrožen, jer „ne bi ta mreža bila tu da to stvarno nije ozbiljno HAHA“! Nakon toga, bio sam spreman da pri svakom izlasku prionem na „prskanje“ svim mogućim „anti…“ sprejevima. Naravno, to se desilo samo prvi dan dok nisam shvatio da to i nije toliko strašno, pa sam ostalih dana sprejeve koristio samo kao preventivnu zaštitu u totalno normalnoj mjeri.
U svom boravku u Kampali imao sam priliku posjetiti jako mnogo različitih mjesta i plemena, gdje sam upoznao veliki broj različitih, a istih ljudi, imao sam priliku osjetiti život „centra Kampale“, ali i plemena do kojih se putuje i po par sati. Svaki odlazak u grad je bio poseban, jer je bilo nemoguće korisitit normalan „taxi ili uber“, već smo koristili „boda boda uber/taxi“ koji je mnogo praktičniji i jednostavniji za putovanje po gradu. BODA BODA su motori koji se koriste kao uber i taxi u Ugandi i to je najviše korišteno prevozno sredstvo u ovom djelu kontinenta. Ova vrste prevoza se najviše koristi zbog jako velikih gužvi u saobračaju, te jako loših puteva, gdje možete naići i na rupe veličine automobila i dubine preko pola metra. Prema lokalcima rupe su nastale i nastaju zbog jako lošeg kvaliteta puta kojeg su gradili kinezi, te velike vlage koja kroz taj materijal lako prodire i pravi uvale. Bogataši se naravno voze velikim džipovima i „lete“ preko rupa, dok obični smrtnici koji su nekako kupili po neki japanski automobil prelaze preko rupa i po par minuta.
Više o važnim faktorima i zanimljivostima pogledajte u rubrici „zanimljivosti“, a ja dalje nastavljam svoju priču…
Gdje god sam se pojavio sa svojom ekipom „bjelaca/Evropljana“ dočekani smo dječijim uzvicima „MUZUNGU“, što bi ti ga značilo „BJELI LJUDI“. Naravno, mi to nismo shvatali kao rasizam, već smo se uvijek nasmijali i prišli toj djeci koja su te riječi izgovarali jako nasmijani i „iznenađeni“. Pri prilasku, djeca su prije svega bježala ili se odmicala, pa su tek naknadno prilazili i pozdravljali se sa nama. Jako je teško bilo napraviti sliku sa samo jednim djetom, jer su svi uvijek uskakali i željeli se slikati sa nama. Imao sam priliku obići nekoliko plemena, a jedno mi se posebno dojmilo „Lugala Sugu” o kojem sam pisao i na Facebooku, pa da se ne bih ponavljao prenosim post u cjelosti:
“Danas sam bio u posjeti jednom selu pod imenom Lugala Sugu do kojeg se može doći samo čamcem, takozvanim kanuom preko jezera Viktorija (ime nastalo kolonizacijom Ugande).
Posjetili smo nekoliko porodica, koje su nas zamolile da ih ne slikamo, jer im je neprijatno, a neki nisu dopustili iz straha. Naravno, jedan nas “domaćin” nam je to dozvolio, objasnio sta se dešava u tom selu, kako žive bez struje, kako se “bore” sa vodom i kako je to živjeti odvojeno od civilizacije. Predstavio nam je njihovo voće, koje većinom i on sadi u svojoj bašti, objasnio koje životinje se nalaze u šumama okolo i kakva sve plemena postoje.
Nakon toga smo posjetili jednu školu, koja je nastala kao jedna ideja/projekat da se djeci koja su udaljena od “prave škole” ponudi osnovno obrazovanje. Malo smo se družili sa djecom koja su nam neprestano mahala, trčala u zagrljaj i onako iskreno nas nazivala MUZUNGU (bijeli ljudi).
Nakon toga vratili smo se u “civilizaciju” gdje smo obišli određene građevine i pričali sa lokalcima o kvalitetu života, poslu i slično.
Popodne smo otišli u Design HUB koji okuplja ljude svih boja, rasa, vjera itd. gdje smo obavili finalne pripreme za sutrašnji dan.
Ako niste znali oficijalnih jezik u Ugandi je Engleski, tako da nam je jako lako razumjeti lokalce, ako ste se do sad pitali ko nam sve to prevodi. Naravno, imaju i svoj lokalni, te svako pleme ima svoj “zasebni” jezik.
Čak sam uspio i da naučim par riječi:
Vebalenjo – hvala KARE = OK BODA BODA – taxi MZUNGU – bijeli ljudi
Uskoro donosim još informacija i detalja iz ovog kraja svijeta….”
Bili u civilizaciji ili van nje, bili u plemenu ili u HUB-u dočekat će vas osmjesi i dragi pogledi, na njihovim licima jako teško je primjetiti tugu i žalost, već sve suprotno tome. Svi su spremni pomoći, svi žele dati svoj doprinost da se u ovoj siromašnoj zemlji osjećate sretni i zadovoljni, svi žele pokazati gostoprimstvo i svoju sreću. Što se tiće mene, oni su to i uspjeli, sve ovo su prenijeli na mene i pomogli su mi da razumijem njihovu kulturu i državu puno bolje nego sam to znao prije.
Boraveći u Kampali imali smo priliku posjetiti i nekoliko škola i edukativnih centara, koji naravno liče na sve osim na školu, ali bitno je da se ljudi obrazuju i edukuju. Pored svega što smo uradili u Kampali, mi smo izrazito došli sa projektom kako bi povezali razna plemena koja i nisu u tako dobrim odnosima kroz sport, pa smo tako uspjeli organizovati i turnir u fudbalu. O tome sam takođe pisao na Facebooku, pa ponovo prenosim post u cjelosti:
„Današnji dan u Ugandi sam ponovo posvetio djeci i omladini koja dolaze sa ruralnih područja ovog grada, sela i mladih ljudi koji su u teškom finansijskom i socijalnom stanju.
Kako bi održali jednu jako korisnu edukaciju i skupili mlade ljude, tinejdžere i djecu iz tih područja i plemena, koji danonoćno rade kojekakve poslove kako bi preživjeli morali smo naći pravi način i napraviti sistem.
Kako biva u većini slučajeva, gdje god se pojavi mržnja i netrpeljivost, sport i sportske aktivnosti dođu, to pobjede i razbiju sve predrasude. Mi smo se vodili tom logikom i za samo nekoliko dana u suradnji sa #PCCP-om i #SoulXpressions-om, u koordinaciji #MineVagantiNGO, koji je i začetnik cijele ove priče napravili smo veliku stvar. Uspjeli smo organizovati turnir u fudbalu, okupiti razne “mahale” i plemena, organizovati ljude, pripremiti nagrade i obradovati kako mnogu djecu, tako i njihove roditelje i plemena.
U organizaciju su se uključili svi, ali bukvalno svi. Roditelji su donosili “UGALJ” i zajedno sa omladinom ocrtavali teren, pa eto ako niste znali oni tako markiranu linije. Našli su ozvučenje, skupili stolice i šatore, stavili mreže na golove, donijeli klupe, sportski klubovi su dali dresove, mi podijelili majice i turnir je bio spreman za jako kratko vrijeme.
Utakmice su krenule po suhom i prasnjavom terenu koji uopće nije prijatan, ali nakon nekoliko utakmica počela je kiša, koja je od prašine napravila blato, koje je izgledalo katastrofalno. Sve ovo, a moglo bi se dodati još stvari koliko želite nije zaustavilo ove omladince da prestanu igrati jedne sekunde. Na kraju jedna “mahala” je dobila svog pobjednika, ali su se svi radovali, jer su i oni svjesni da su svi pobjednici.
Kao što možete vidjeti na slikama ispod, fudbalski teren je bio ispunjen djecom koja su se borila ko ce donijeti loptu, roditelja i prijatelja koji su bodrili mladice koji su se u bladu do grla borili za pehar i ostale nagrade. Naravno, bit svega je bio okupiti ih i svima na jednom mjestu održati jednu korisnu edukaciju. PROJEKAT je nazvan “#SOULandSOIL” – EDUKACIJA KROZ SPORT, a turnir #Kikubamutwe.
Nakon toga posjetili smo i jednu školu plesa koja okuplja djecu i mlade iz socijalno ugroženih područja, siromašnu djecu i mlade iz raznih plemena.
Nakon druženja napravili su jedan jako lijep performans za nas i pokazali svoje vještine plesanja.
Ja smatram da smo uspjeli i da su MZUNGI ovaj put uradili nesto korisno za njihovu zajednicu i povezali lokalne zajednice i plemena. Mi smo zaboravili i na hranu i piće, pa smo doručkovali tek nekad u vrijeme večere, ali gledajući svu tu strast i želju, kao i okruženje u kojem smo bili, nisamo uopće osjetili potrebu za tim.
Život je ovdje sigurno težak, ali je pun ljubavi i sreće, tako da ne gledajte koliko imate, nego koliko dajete.
Šaljem vam ljubav iz ovog drugog svijeta, čudne ali i prelijepe Ugande.
Iako je Uganda jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, iako sve to vrlo lako možete vidjeti prolazeći ulicama van centra, to se nikako ne može primjetiti na ljudima, jer svaki susret sa njima počinje i završava sa smijehom, počinje sa lijepim riječima i završava sa plesom itd. Moram priznati da siromaštvo vlada ovom zemljom, ali ono materijalno, ono duhovno sigurno ne i siguran sam da i mi našu sreću trebamo tražiti u nečem sličnom, jer i oni sigurno od nekud crpe svoju energiju i želju za životom.
Priču iz Ugande želim završiti sa jednom od posljednjih rečenica iz mog posta: „Život je ovdje sigurno težak, ali je pun ljubavi i sreće, tako da ne gledajte koliko imate, nego koliko dajete.“
Kada kažem dajete, onda stvarno tako i mislim, jer vjerujte da i malim davanjem nekog možete jako puno usrećiti, nekada to vama znači jako malo, a nekom i previše. Ako niste putovali u takve zemlje i osjetili kako to izgleda, siguran sam da nećete do kraja shvatiti šta to tačno znači.
Žao mi je što Bosanci i Hercegovci često ružno govore o svojoj zemlji i kao da se takmičimo ko će više oblatiti život u Bosnia i Hercegovini, ali kada vidite šta je stvarno siromašna zemlja, onda je lako shvatiti da Bosna i Hercegovina možda i nije među najbogatijima na svijetu, ali nije ni među onim najsiromašnijim.
O zanimljivostima i nekim činjenicama o Ugandi pogledajte u mojoj sekciji „zanimljivosti“…
Anıtkabir,
grobnica Mustafe Kemala Ataturka, oca moderne Turske države, nekada
je apsolutno dominirala Ankarom, ali i danas, kada Tursku optužuju
da se udaljava od ideja u koje se zaklinje, ona je arhitektonski i
dalje jedna od dominantnih građevina u centru Ankare.
Lider
turskog rata za nezavisnost, veliki revolucionar, vizionar, osnivač
i prvi predsednik Republike Turske, umro je 1938. godine. Njegovo
telo je balsamovano i čuvano u Etnografskom muzeju petnaest godina
do završetka izgradnje Anitkabira 1953. godine.
Danas je
to građevina koja obara rekorde po poseti u jednom danu, pa je,
recimo, prošle godine na godišnjicu njegove smrti zabilježeno više
od milion posjetilaca.
Kompleks se sastoji od četiri
glavna djela: aleje lavova, ceremonijalnog trga, počasne sale u
kojoj je mermerni sarkofag težak 42 tone, sa tjelom “oca nacije”
i parka mira, posvećenom Ataturkovoj devizi “mir u kući, mir u
svetu”. U parku je 50.000 ukrasnih stabala, cvijeća i žbunova
doniranih iz 25 zemalja iz cjelog sveta.
Prilaze grobnici
čuva počasna straža, vojnici smiješteni u staklene vitrine,
potpuno nepomični i nalik na voštane figure. Sve je prepuno simbola
koji govore o ponosu, snazi, slobodi i slavi države.
Platou,
na kome je smiještena grobnica, prilazi se preko dugačke pješačke
staze smiještene između 12 pari lavova i ulazi se na plato za
ceremonije na koji može da stane 15.000 ljudi.
Pod ovog
platoa dizajniran je kao turski tepih zahvaljujući mozaiku od
mermera i krečnjaka. Kompleks okružuje deset kula simboličnih
imena poput nezavisnost, sloboda, pobjeda, mir i 23. april, dan kada
je ustanovljena Velika nacionalna skupština u kojoj je sada 550
poslanika.
U muzeju su fascinanstno realistično
rekonstruisane bitke u kojima se Ataturk proslavio, poput bitke na
Galipolju, koja je, po mnogima, presudila sudbinu Turske tokom Prvog
svijetskog rata.
Turski borci za oslobođenje, kažu
historičari, odnijli su tada pobjedu nakon što im je Ataturk
komandovao “ne naređujem vam da napadate nego da poginete”.
Teško
je tu ne osetiti divljenje prema hrabrosti ljudi koji su se borili
gledajući smrti u oči.
Beylerbeyi Palača koja se nalazi na predivnom Bosforu, je kroz historiju služila kao ljetna rezidencija sultana. Palača je locirana u Beylerbeyi naselju na azijskoj strain Bosfora. Gradnju ove palace je naredio sultan Abdulaziz u period između 1861-1865, dok su samu gradnju planirali I izveli glavni arhitekti Sarkis Balyan i Agop Balyan, armenskog porijekla. Palača je izgrađena u francuskom neo-baroknom stilu sa tradicionalnim otomanskim planom. Ono što je vrlo zanimljivo jeste da su svi važni strain gosti koji su posjećivali Otomansko carstvo, bivali smješteni u Beylerbeyi palači tokom ljetnih mjeseci. Neki od gostiju bili su: Princ Srbije, Kralj Nikola Crne Gore, austrougarski car Josif, iranski šah Nasireddin, švedski princ Oskar I mnogi drugi. Sultan Abdulhamid II je proveo zadnjih 6 godina svog života u ovoj palači u kojoj je I preminuo 1918, dok su drugi sultani vladali iz Dolmabahče palace tokom zimskim mjeseci a u Beylerbeyi palaču dolazili samo tokom ljetnih mjeseci.
Kada je u pitanju arhitektonski izgled palače, ona je u obliku pravougaonika sa dužom stranom okrenutom ka Bosforu. Palača ima 6 velikih dvorana I 24 sobe na dva sprata koji su podignuti na podrumu koji je nekad služio kao kuhinja I skladište/spremište. Palača j etakođer podijeljena na muški dio (Selamlik) I ženski dio (Harem) sa odvojenim ulazima za oba dijela. Muški dio, Selamlik je korišten za državne funkcionere što znači da je bio veoma ukrašen, dok je ženski dio Harem bio korišten za ženske gošće pri čemu je imao jednostavnu dekoraciju.
To su na prvom mjestu sami stanovnici Berlina sa svojim malo „neotesanijim”, ali srdačnim šarmom, koji čini atmosferu Berlina sasvim osobenom. I naravno, nevjerovatno bogatstvo znamenitosti u kojima se ogledaju atmosfera napretka, duh vremena, slavna istorija, ali i drame 20. veka. Kada kažemo Berlin, najprije pomislimo na Brandenburšku kapiju, najpoznatiju građevinu glavnog grada. Ona je decenijama bila simbol podele, ali i središte metropole koja je uvek dinamična, puna ideja i impulsa, umetnosti, kulture i kreativnosti. Bez sumnje, atmosfera metropole se osjeća i u administrativnoj četvrti, koja se od Brandenburške kapije i obližnje zgrade Rajhstaga proteže u pravcu istoka. Mir i sloboda su ovde na visokoj ceni, za razliku od vremena kada su iz Berlina činjeni neshvatljivi zločini. Na to podsjeća spomenik Jevrejima ubijenim u Evropi, smješten u neposrednoj blizini Brandenburške kapije i nastao po planu njujorškog arhitekte Pitera Ajzenmana, kao i spomen-obilježje „Topografija terora” u nekadašnjem glavnom sjedištu tajne državne policije.
Alexanderplatz, odnosno Aleksandrov Trg je jedno od najpoznatijih mjesta u Berlinu, a popularan je i po nekoliko jako zanimljivih i historijskih građevina. Jedna od njih je TV Toranj (Fernsehturm) koji je sa svojih 368 metara to je četvrti TV toranj po visini u Evropi i predstavlja srce Alexanderplatz. Sagrađen 1969. godine, u svoje vrijeme je bio drugi najviši TV toranj na svijetu i predstavljao je ponos i diku Istočne Nemačke. U tornju je uglavnom ogromna gužva i čekanje na ulazu je rijetko kraće od 2 sata, tako da ako želite da se popnete na vidikovac, najbolje je da rezervište kartu dan ili dva ranije. Cjena karte je 13€ i može da se kupi kako online tako i u samom tornju. Iznad vidikovca postoji restoran u koji možete spontano da odete ako se desi da ima slobodnih mjesta.
Na Alexanderplatz-u možete naći mnogo mjesta za shopping kao što su tržni centri Alexa, Die Mitte, Galeria Kaufhof, Rathauspassagen. Ipak, zbog veoma niskih cena, jedna od najpopularnijih prodavnicama među turistima, a posebno zaljubljenicima Harry Pottera je Primark.
O Berlinu se može pisati danima, ali za kraj evo i nekih zanimljivosti o njemu:
Berlin je glavni grad Njemačke sa oko 3 miliona i 700 hiljada stanovnika
Za Berlin kažu da ima više muzeja nego kišnih dana u jednoj godini (180 muzeja)
Kažu da postoji više od 1000 načina kako da kupite jeftino pivo svaki sat
Brandenburška kapija – jedna od glavnih atrakcija Berlina. Izgrađena 1791. godine, predstavljala je jednu od kapija za ulazak u grad .
U Berlinu se nalazi preko 100 000 pasa
Prema posljednjem istraživanju 50% “Berlinovaca” su slobodnjaci/slobodnjakinje.
Ulica “Friedrichstraße” i centar grada “Mitte”. Za ovu ulicu kažu da je cjeli Berlin u jednog ulici.
Grafiti su jako popularni u Berlinu, pa tako gradske vlasti godišnje izdvoje i do 35 miliona eura na njihovo čišćenje, pa ćete tako naići na mnoga mjesta i ulice u Berlinu okićene grafitima.
Hodajući ulicama Berlina lako se možete osjetiti kao da ste u Turkoj, jer u gotovo svakoj ulici možete naletiti na neki kebab restoran.
Berlin Beer Fest se prostire na 2,2 kilometra, pa za Berlin kažu da je grad od 2,2 kilometra piva.
U Berlinu se nalazi oko pola miliona stranaca
Jedan od tri zarobljenika su prevaranti
Statistički gledajući 1 od 5 liftova koji vas vode u podzemne stanice ne rade, zbog: idiota!
U Berlinu se nalazi nekoliko svjetski poznatih klubova, od kojih su možda i najpoznatiji “Kit Kat” i “Berghajn”- o kojem ću posebno pisati
Za Berlin kažu da je grad koji nikad ne spava
U Berlinu živi najveći broj Turaka, koji žive van Turske
Mjesta za posjetiti u Berlinu su:
Spomenik pobjede
Dvorac Belvil
Berlinsku katedralu
Njemački parlament
Spomenik palim sovjetskim borcima
Branderburška kapija
Pravni fakultet na Humbolt univerzitetu
Unter den Linden avenija i Muzejsko ostrvo
Novu sinagogu
Muzej Istočne Nemačke i Marks-Engels trg
AquaDom
TV toranj
Alexanderplatz
Spomenik ubijenim Jevrejima širom Evrope
Klubove Kit Kat i Berghajn
Ulicu Kurfurstendamm
Bulevar Unter den Linden (Pod lipom) – čuveni Berlinski bulevar.
Checkpoint Charlie
Ulicu “Friedrichstraße” i centar grada “Mitte”
Potsdamer Platz
Nadam se da ste pronašli i pročitali nešto zanimljivo i koristno.
Sassari je jedan od najvažnijih gradova u sjevernoj
Sardiniji, koji je prepoznatljiv po svom historijskom centru gdje zaista možete
uživati u starim zgradama sagrađenim u različitim stilovima kao što su
neoklasični, barokni, gotički i sl.
Sassari je grad od kojeg na prvu ne očekujete mnogo ali vas
na kraju iznenadi na hiljadu načina. Samim ulaskom u centar grada otkrićete
jedan od najljepših dijelova Sardinije pri čemu ćete se zaljubiti u historiju,
spomenike, zelene površine, kulturu, tradiciju i kuhinju koja će vas posebno
očarati. S druge strane ukoliko se odlučite malo više upoznati sa ovim gradom
otkrićete i vrlo zanimljivu historiju
ispunjenu sa brojnim ličnostima, republikama, invazijama morskih pirate
i drugih brojnih zamimljivosti.
Postao je slobodan grad 1236. sa kreiranjem Statuta
Sassarija, koda koji je regulisao civilni, pravni i ekonomski život građana.
Meni je ovaj aspekt svake civilizacije vrlo interesantan jer to predstavlja
preteče uređenih društava i demokratija u kojima danas živimo. Historijski
gledano, postoji samo 5 kopija ovog manuskripta od čega dvije datiraju na sami
početak osnivanja grada Sassarija.
Jedna od zanimljivosti koju bih preporučio da posjetite je i
dvorac Sassarija, koji je služio kao sjedište Španske inkvizicije na Sardiniji
i koji je uništen 1877. Danas možete pronaći samo ostatke koji su i dalje
vrijedni posjećivanja. Kao što sam ranije spomenuo grad ima vrlo interesantnu
historiju čije ostatke i simbole možete vidjeti kroz samu arhitekturu i kulturu
grada. Sassari je grad koji je bio pod vlasti Francuza od 1527 pod kojima je
preživio brojne periode ozbiljne socijalne i ekonomske krize ali i kuge 1582.
Nakon toga sa Ugovorm iz Utrechta 1713, započeo je kratki period Austrijske
dominacije a nakon toga i Savoya, unije italijanskih gradića.
Tokom svog razvoja grad se širio izvan svojih prvotnih
zidina posebno nakon što je preživio kugu koja je bila zastrašujuća bolest za
cijelu Evropu. Slijedeći primjer Torina,
grad je dobio nove distrikte sa bolnicama, zatvorima, školama, trgovima
ali i pozorištem. Vremenom je Sassari postao i drugi najvažniji grad za
proizvodnju kože.
Međutim Sassari je mnogo više od historije i postoji barem
12 razloga zašto je ovaj grad vrijedan posjeta:
Ovo je grad u kojem je nastao prvi Univerzitet
na Sardiniji koji je i dalje jedan od bolji univerziteta u polju prava,
agriculture i veterine
Sassari je grad kojem je Fontana simobol koja
ujedo predstavlja i genijalno djelo arhitekture i umjetnosti. Radi se o Fontani
Rosello, koja je bila poznata kao i najveći bunar područja od 1295-te godine.
Glavno mjesto okupljana jeste trg iz 19-og
stoljeća , Piazza Izalia, gdje se Palača provincije i neogotička palača
Giordano nadnose nad grad.
Grad u kojem se velike Svijeće, koje su zaštićene
kao UNESCO World Heritage Site, na August 14-ti nose na ramenima ljudi
posvećenih magičnom plesu prolazeći kroz uske i zakrčene ulice grada pa sve do
gradske Katedrale.
Grad je pun prekrasnih historijskh građevina iz
sedamnaestog i devetnaestog stoljeća u kojima se nalaze općinske kancelarije i
muzeji.
Sassari je grad rođenja brojnih predsjednika
Italijanske republike kao što su I Enrico Berlinguer, Antonio Segni i Francesco
Cossiga.
U Sassariju ćete pronaći komandu Brigade
Sassari, čiji korijen datiraju u Prvom Svjetskom Ratu gdje su se Sardinijci
istaknuli u borbi na frontu. Napisana za Sardinijce, himna Dimonios (vragovi) komemoriše vrijednosti i
hrabrost tipičnu za otočane.
Ovo je grad u kojem možete pronaći najbolje jelo
fast food: fainè
Spomenik Mount Accoddi, posebna na cijelom
mediteranu sa piramidalnom strukturom slična ziguratima Mezopotamije.
Jedino prirodno jezerona Sardiniji, jezero
Baratz je locirano na teritoriji Sassarija
Ovo je grad u kojem možete pronaći i atmosferu
Škotskog Visočja i to u Aregenteiri
Ovdje možete vidjeti zaljev Asinara sa
kristalno-jasnim morem Sardinije i rozim flamingosima
Mi nismo niciji. Uvijek smo na nekoj medji, uvijek neciji miraz. Stoljecima mi se trazimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ko smo. Zivimo na razmedju svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu.
Otrgnuti smo, a neprihvaceni. Ko rukavac sto ga je bujica odvojila od majke pa nema vise ni toka, ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da ga zemlja upije.
Drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odsluzimo. Nesreca je sto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje, a sve se placa pa i ova ljubav.
Svako misli da ce nadmudriti sve ostale i u tome je nasa nesreca. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamrseniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako posalila kao sa Bosnom. Juce smo bili ono sto danas zelimo da zaboravimo, a nismo postali ni nesto drugo. S nejasnim osjecajem stida zbog krivice i otpadnistva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed.
Nesreca je sto smo zavoljeli tu svoju mrtvaju, pa necemo iz nje, a sve se placa, pa i ta ljubav.
Zar smo mi slucajno tako pretjerano mehki i surovi, raznjezeni i tvrdi?
Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti, zasto?
Zato sto nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znaci da smo posteni. A kad smo posteni, svaka cast nasoj ludosti.