Na maloj spravici koja vam je konstano u ruci i reflektuje nepravilnu sliku života punu iskrivljenih osmijeha i namiještenih poza, nećete vidjeti istinsku pozadinu koja je u mnogo čemu oblikovala mene ili neku drugu ličnost u ovo što sada jesmo. S putovanja iz Poljske donosim vam zanimljivu priču o našem iskrenom bosanskom osmijehu kojeg čuvamo uprkos dešavanjima koja su nas zadesila, shvatili ih vi negativno ili pozitivno, za mene su to iskustva koja nikako ne bih mogao doživjeti da sam iz stana otišao u obližnji kafić i pio taj dupli esspresso neka dva sata.
Priča ide ovako..
Krajem jula 2022 čeka nas novo putovanje za Poljsku (Zboiska). Dolazim iz Lisbona za Warsawu, pa za Rzeszow i prebacujem se na autobus za Sanok i nakon čitavog dana putovanja avionima i kamionima, napokon dolazim u Zboisku i čekam tim da krene sličnom rutom iz Beograda. Njih troje se javljaju da su sletili za Rzeszow i taxista im uzima duplo više novca, ali ono naše, hajde neka, bitno im je bilo stići na vrijeme na autobus.
Pred njima slika dvospratnih autobusa s natpisom “Ukraine”.
Moj tim “izbjeglica” nenadano me, u pola noći, dočekao na klupi. Umotani u šalove bacili su šalu o sreći: “when you have, you have; when you don't have, you don't have.”
-Hajmo Englezi, vežite se, polijećemo!
Može li se otići rahat?
Došao je dan odlaska i sljedeće putovanje je vodilo direktno za Tursku (Antalija).
Pri dolasku na aerodrom dočekuje nas onako sablasna slika jer osim kompanija rent-a-car-a, radio je još samo jedan kafić. Ubrzo krećemo dalje i dolazimo na pasošku kontrolu na kojoj ja, tu i tamo, prolazim normalno bez nekih većih pitanja, ali volonterku koja nosi maramu (očigledno je bitno to napomeuti) zadržavaju na kontroli, zagledaju je, pa čak se i smjehulje.
Nakon njenog pitanja s osmijehom: Je li sve uredu? Kontroler odgovara da jeste. U tom momentu kreću se dešavati neke čudne stvari i ubrzo se nalazimo u…
„Veličina čovjeka ne leži u bogatstvu i moći, nego karakteru i dobroti. Ljudi su samo ljudi, i svi ljudi imaju mane i nedostatke, ali svi se mi rodimo dobri“ – Ana Frank
Živeći u BiH, pored svih tehnologija, brda mogućnosti i prilika, rečenice koje ćete najčešće čuti su: “Ovdje nema prilika; Teško je živjeti u BiH; Ništa nam ne pruža; Imamo loše obrazovanje; Svima je bolje nego nama” i sl.! Ove rečenice se najčešće koriste kako bi ljudi skrenuli pažnju sa svoje lijenosti, nezainteresovanosti i neznanja, pa im je sve drugo krivo osim oni sami sebi. To me je ponukalo da podijelim dio svoje životne priče i pokažem da ne postoji ništa, osim nas samih, živih bića kojima je Bog dao mozak i pamet za razmišljanje, za kreiranje svoje sudbine i svog postojanja, uz malo sreće, ništa vam ne može stati na putu.
Sa ovom pričom ne želim niko da me žali i sažaljeva, već želim pokazati da postoje “tamo neki ljudi” koji nikad u javnosti “nisu tražili pomoć, nisu se žalili i pljuvali svoju domovinu” iako im život nimalo nije bio lak i nije ih sudbina mazila. Nadam se da će nekog ova priča inspirisati i promijeniti pogled na svijet, svoj život i svoje stavove.
Svoju priču ću započeti iz najudaljenijeg sela Srebrenice pod nazivom “Luka” u kojem sam rođen i u kojem sam napravio svoje prve “korake”. Rodio sam se tokom rata i nisam imao priliku da “uživam u čistom zraku” zajedno sa svojim roditeljima bez brige da će neko od nas poginuti ili nastradati. Nažalost, ovo je bila sudbina većine Bosanaca i Hercegovaca, pa neću ulaziti duboko u tu temu i pokušat ću je skratiti sa moje strane, jer o njoj “svako ima svoju priču, koja sigurno nije lijepa”!
Prvo čega se sjećam, a možda i jedinog što pamtim kao mali dječačić u selu Luka jeste to da su svi bježali u rov bojeći se granata, a ja sjedio ispred rova i slušao granate, jer sam se bojao otići pod zemlju. Prije rata otac mi je radio u Hidrogradnji i mnogo vremena je provodio u Arapskim zemljama, gdje je nekad bosanskohercegovački gigant slao svoje radnike, jer su svoje poslove proširili po cijelom svijetu. Ipak nije imao sreću da u periodu rata bude ‘negdje tamo’ i izbjegne svu patnju koju je proživio zajedno sa narodom BiH. Vrlo brzo je mobilisan u vojsku i zbog nečijeg ćejfa je stavio svoj život na kocku. Iz priča koje sam čuo po sjelima na koje sam redovno išao sa roditeljima, znam da je ranjen nekoliko puta i da je stao na minu na nekoj pruzi!
Kada shvatiš da moraš reći hvala Bogu što neko nije poginuo ili ostao bez nogu, jer je samo „ranjen po cijelim nogama“ je poražavajuće. Zapitam se nekad, da li je neko iz „vrha“ čuo za Ismeta Šehića koji je ležao u lokvi krvi i jedva izvukao živu glavu, kao i za druge desetine hiljada ranjenih? Očito da nije, jer da su čuli, pokušali bi ranije spriječiti sukob. Da li su čuli za bol i jecaj porodica koje su izgubile svoje najmilije, za one koji su njegovali svoje ranjene, za one koji još uvijek ne znaju gdje su im bližnji? Očito ne, jer su se politička igra i prepucavanja rastegli na duge četiri godine, za njih možda kao četiri dana, a nekim kao 400 godina. Ono što danas shvatam i ono što me najviše nervira jeste to što je u BiH poginulo preko 30 000 vojnika, kao i preko 30 000 civila, a cijeli „vrh“ je preživio i danas većina njih suvereno vlada Bosnom i Hercegovinom.
Porodice koje su živjele na selu, isto tako su živjeli u iščekivanju, jer sporo su stizale informacije da li je neko živ ili je poginuo, da li je ranjen ili je zarobljen. U tom periodu svi smo živjeli dan za danom, sat za satom, minutu za minutom u isčekivanju nekih informacija. Sjećam se majke, svoje lavice, koja je u sobi grohotom plakala i molila Boga da se otac vrati živ i zdrav, a nas kao djecu tješila i govorila da će sve biti u redu i da je babo dobro. Svaka njena suza je predstavljala njenu bol, bol naše porodice, bol ostalih majki, supruga, braće, sestara, porodica koje su se nadale da će se njihovi najmiliji vratiti živi. U svom tom iščekivanju, suzama i boli, moj otac ostade živ, ali ga to nije spasilo muka kroz koje je prolazio. Dobili smo informaciju da je živ, ali da je zarobljen i odveden u logor u Srbiji. Kao ni njegovim, tako ni našim mukama nije došao kraj, jer smo svakodnevno razmišljali šta će mu raditi i da li će se živ vratiti. Tada nam niko nije mogao donijeti „dobre“ informacije. U logoru je mučen, zlostavljan i danonoćno maltretiran. U tome je imao ‘prednost’ u odnosu na ostale zarobljenike, jer je bio bokser, a takvi su im bili prvi u redu. Od tog momenta mi smo izgubili sve informacije o njemu, a naša lavica se zaputila ka slobodnoj teritoriji. Zašto je nazivam lavica, a ne majka, pa zato što ona to uistinu jeste, i majka, i lavica. Ona je sama, prenijela 3 sina u naručju na slobodnu teritoriju, bez mnogo hrane i vode, jer za to nije imala mjesta od nas koje nije ispuštala iz ruku. Njeni najbliži u tom trenutku nisu imali razumijevanja prema njoj i djeci koju je nosila, niko se nije nudio da pomogne, pa čak ni njena sestra, ni svekrva, jer su u tim trenucima svi mislili samo na sebe. Kada ja ovo pišem, onda to izgleda malo nerealno i nemoguće, ali ni sam nisam na početku u to vjerovao, dok nisu mnogi to potvrdili.
Kada smo došli na slobodnu teritoriju, na područje Zenice, sjećam se da smo živjeli u nekom podrumu kuće, koja je bila puna vlage, smeća, miševa i starih stvari. Znam da smo to jedva očistili i napravili bar malo uslovnim za život. Nikako se nismo mogli riješiti miševa i znam da je mama uvijek zavrištala kada vidi jednog, pa smo ih zajedno sa mačkama ganjali po kući. Dok smo mi pokušavali da preživimo u takvim uslovima, da se sačuvamo od kojekakvih bolesti, dok smo jeli hranu iz humanitarne pomoći, svakim danom smo se nadali nekoj informaciji o ocu. Niko ništa ne govori, niko ništa ne zna, a svi se nadaju da će im se neko vratiti živ. Sjećam se da smo živjeli u blizini stadiona Bilino polje i da su svako jutro i veče u tom području trčali mudžahedini koji su neprestano pjevali ilahije i tekbirali. Živjeli smo dan za danom, borili se kako smo umjeli i kako smo se uspjevali snaći, mama je imala svakodnevne probleme, jer nije dobijala hrane koliko je tražila, a bilo je potrebno da nas sve prehrani.
(Naša prva poslijeratna fotografija. Sa lijeva: amidža, nena, tetka, mama i nas trojica braće).
U periodu ove fotografije otac je još uvijek bio u logoru i nismo znali da li je uopće živ.
U svoj toj borbi za preživljavanje stiže informacija da uskoro dolazi nekoliko autobusa iz logora sa razmijenjenim zatvorenicima. Jako dobro se sjećam tog dana iako sam imao samo 4 godine. Ulice su bile preplavljene uplakanim majkama, sestrama, braćom, cijelim porodicama koji su molili Boga da im se najmiliji vrate živi. Nebo je taj dan bilo tako čisto kao da oblak na njemu nikad nije postojao, kao da i sama svjetlost prati one koji nam dolaze i pokazuje im put prema nama. U zraku su bili pomiješani osjećaji tuge i sreće, jer su se svi nadali, a niko nije bio siguran. Vladala je potpuna tišina, samo se u daljini čuo po neki jecaj uplakanih majki i supruga, i po neki tekbir odjeknuo bi nebom. Sjećam se kada su svi počeli ustajati, vrištati, na sav glas moliti Boga da je „on“ ili da su „oni“ stigli, tada sam shvatio da stižu autobusi. Ako se dobro sjećam, u prvoj turi stiglo je 12 autobusa, svaki od njih prepun tuge, bola, žalosti, ali u isto vrijeme prepuni osmijeha i suza, jer se uskoro svi oni sreću sa nekim jako bitnim u životu.
Ne sjećam se tačno koliko je bilo autobusa, jer je naš heroj, borac, naš babuka izašao iz prvog autobusa prema kojem smo svi „vrišteći“ potrčali u suzama, ali ovaj put radosnicama. U tom trenutku bilo je nemoguće ne primjetiti jačinu ljubavi mojih roditelja, ljubavi roditelja prema djeci i djece prema roditelju. Tada, još kao malo dijete, shvatio sam koliku tugu su doživjeli i žive svi oni koji su izgubili nekog najbližeg. Mogu reći, ali ne mogu to osjetiti, i nek im je dragi Bog na pomoći. Mnogo je teško opisati kako čovjek/djete u tom trenutku da se osjeća, mnogo je teško, ali ne bih nikom poželio da to doživi.
Nakon babinog povratka u kući je vladala sreća, radost, veselje, iako nismo imali dovoljno sredstava da normalno preživimo, to uopće više nije bilo bitno, jer je ‘on’ stigao i sada je sve lakše. Poslije nekog vremena preselili smo se u prizemlje kuće jedne divne porodice. Vlasnici su bili divni ljudi i postali su veliki prijatelji sa našom porodicom. Ne sjećam se nešto puno važnih dešavanja iz tog mjesta i te kuće osim nekoliko, ali najvažniji događaj u tom malom prizemlju je bio kada se otac pojavio na vratima u policijskoj uniformi i rekao da idemo u Sarajevo. Tako se završilo naše preživljavanje u Zenici.
Gdje je to Sarajevo, šta je to Sarajevo, niko nije znao? Ko u njemu živi, jesmo li dalje od rata, kako ćemo tamo živjeti? To su bila samo od nekih pitanja koja su se postavljala prije nego smo se zaputili prema njemu. Tako jednog dana dođosmo u Sarajevo, a tačnije Vogošću, što nama nije pravilo razliku, jer nismo prije toga znali ni za jedno, ni za drugo. Uselili smo se u prizemlje druge po redu crvene zgrade u ulici Partizanskog odreda zvijezda. Nismo znali čiji je stan, ali je bio slobodan i idealan da se mi u njega uselimo. Stan nije bio veliki, ali svakako bolji od onih u Zenici, pogotovo, jer otac sada ima posao i možemo normalno živjeti. Živjeli smo kao jedna velika i jako sretna porodica i mnoga me sjećanja vežu za taj stan, zgradu, ulicu i mali gradić. Ovaj dio priče završit ću sa par sretnih i lijepih trenutaka. Najsretniji događaj iz tog stana je bio kada je mama unijela mog trećeg brata (od nas četvorice), Muamera, koji je rođen 2001. godine i sa njim smo i dan danas “u punom kapacitetu”. U Vogošći sam krenuo u osnovnu školu Zahid Baručija gdje sam bio jedan od najboljih učenika, te sam dobio nagradu da idem 21 dan u Holandiju sa djecom šehida i poginulih boraca kao najbolji učenik u razredu. U FK UNIS-u sam početo trenirati fudbal sa samo 5-6 godina, napravio prve korake u “fudbalskom svijetu”, a istu završio u tom klubu “12-13” godina nakon prvog ulaska na teren.
Kao neko ko živi u tuđem stanu, ni tu nam nisu “cvjetale ruže”, bar na polju finansija i sigurnosti doma, s toga otac je čekao prvu priliku, podigao kredit i krenuo u “privremeno rješavanje” stambenog problema. Privremeno, jer u tom momentu nije imao ni prilike ni finansija da razmišlja o bilo čemu dugotrajnom. U to vrijeme je vozio Golfa 2 koji je bio poluispravan, jer čim malo zahladni bilo ga je nemoguće upaliti, pa je moja mama, a nekad i mi kao djeca ustajali u 5 sati ujutro i gurali ga da upali. Nakon toga otac je nekako preko neke “organizacije” uspio otići u Njemačku na kratko i vratio se sa nekom “mazdom 626” koja mu je bila prevozno sredstvo od kuće do posla, konj za prevoz greda i drva, traktor za prevoz sijena i trave i sl. Privremeno rješenje je bila kuća koju je izgradio sa bratom i djedom. Kada smo dobili deložaciju morali smo jako brzo da se iselimo, pa se i ta kuća morala što prije napraviti, pa je ista završena upola i pokrivena na jednu vodu kako bi se mogli što prije useliti. U prizemlju kuće živio je amidža sa svojom porodicom, a mi na prvom spratu kuće. Drugi sprat nije bio izrađen, ali u to vrijeme nikom nije bio ni potreban, jer je dedo sa porodicom otišao za Ameriku, kao i mnoge druge porodice početkom 2000-tih godina. Iako smo bili jedna od najmnogoljudnijih porodica, a sigurno najmnogoljudnija kuća u mahali, ruže nikom nisu cvale i nije bilo lako. Amidža je živio sa suprugom i troje djece, a nas je bilo 7 (otac, mama, trojica braće, ja i tetić kojeg su roditelji u to vrijeme uzeli da živi sa nama jer su ga roditelji napustili). Zašto pišem o ovoj kući i stanju u njoj? Pa zato što smo u njoj proveli možda i najteži dio naših života! Na tom prvom spratu kuće živjelo je 7 živih bića koji su spavali u dnevnom boravku i kuhinji i pored jedne spavaće sobe koja je vječito bila zaključana jer je “nana tražila” da u nju niko ne ulazi i da to bude za nju kad se vrati iza “AmerikA”! Nana je prvi put došla nakon 8-9 godina, a mi nikad nismo zavirili u tu sobu, jer smo “poštovali ono što je od nas traženo”!
Zamislite dvije sobe u kojoj boravi 7 ljudi, u kojim spava 7 ljudi, a samo jedan od njih radi, donosi platu i plaća kredit! Ništa to ne bi bilo moguće bez moje majke, moje lavice, koja nas je sve držala na okupu i radila 24/7 bez radnog vremena i plate. Razlika između mene, dvojice braće i tetića (našeg polubrata) je sveukupno 5 godina, dok je najmađi brat 9 godina mlađi od mene. Zašto ovo spominjem? Zato što smo nas četvorica išli u školu u isto vrijeme, trebale su nam knjige, oprema, obuća i odjeća i to sve sa jednom platom “običnog policajca” (čin policajca sa kreditom).
O “sobi” i prostoru za učenje neću ni pisati, niti ću iste spominjati, jer ih nije bilo. Učili smo i snalazili se kako smo stigli i na sve moguće načine koji su bili dostupni. Kupovali smo polovne knjige na autopijaci, Drveniji, Ilidži i drugim mjestima u Sarajevu. Nikad nismo nosili odjeću kupljenu u skopocjenim radnjama, već sa pijaca ili smo “dobijali na poklone” od drugih ljudi. Hranu u školu smo nosili od kuće i to “pola hljeba”, a u njega se stavljalo što se imalo! Braća i ja smo oduvijek bili zaljubljenici u fudbal i svi su bili golmani osim mene, od oca pa do najmađeg brata. Trenirali smo samo kada i do kad je bilo besplatno. U bilo kojem momentu kada je klub ili trener uveo plaćanja mi smo “morali prestati” trenirati ili reći treneru “da smo nezadovoljni” i tome slično… Nikad zajedno kao porodica, pa ni dan danas nismo otišli na more, nismo otišli na skijanje, a ni na bilo kakvo drugo “zajedničko putovanje”! Trenutno, iz mog ugla gledanja, vjerujem da se i to moglo “organizovati”, ali vjerujem da to roditeljima nije bio prioritet, jer je ubrzo nakon toga otac “digao još jedan kredit” da bi kupio nešto malo zemlje kako bi nam napravio kuću i kako bi se osamostalili kao porodica. U toku života u toj ‘straoj’ kući snalazili smo se na sve moguće načine da preživimo pa samo u tom periodu imali više krava, koza, kokoši, tuka i raznih životinja kako bi mogli prodavati mlijeko, meso i sve što ide uz to. Roditelji su tražili sve moguće “slobodne” zemljane površine kako bi posijali voće i povrće koje smo jeli i prodavali. Braća i ja, iako smo u to vrijeme bili jako mali išli smo da kupimo sjena drugim ljudima, da cijepamo drva, kopamo kanale i radili smo sve druge poslove kako bi pomogli roditeljima, ali u isto vrijeme bili smo redovni u školi i trudili se biti što bolji. Ja sam bio (naj)bolji učenik u svojoj generaciji, dok su braća bila malo slabija, ali niko nije bio “propalitet”. Svojih prvih 300,00KM koje sam krio na ormaru u kuhinji da niko ne nađe, kao dijete zaradio sam tako što sam išao u Istočno Sarajevo, kupovao i preprodavao petarde drugoj djeci, tako što sam radio grafičke radove i pisao poeziju i pjesme drugoj djeci za novac i sl. Taj novac sam krio kako bi, kako se kasnije ispostavilo kupio sebi krevet u sobi u novoj kući. Novac je mama pronašla dok je čistila kuću i otkrila moje namjere, ali na kraju je bitno da sam ja dobio svoju sobu i svoj krevet u novoj kući.
Kao što sam već naveo sav novac je išao na ta dva kredita, a mi smo pored toga svojim rukama, uz pomoć šire familije (samo fizički, ne i finansijski) gradili svoju novu kuću na svojoj zemlji, na kojoj roditelji i dan danas žive, a kredit su otplatili prije otprilike godinu dana.
Plac koji smo kupili imao je ovu staru vikendicu koju smo maksimalno iskoristili da bi napravili kuću i napokon se uselili u istu.
U tu kuću smo uselili na “ljetnom raspustu” između prve i druge godine srednje škole, a roditelji i danas tu žive. Iz te kuće završio sam srednju školu kao najbolji Mašinski tehničar u BiH, upisao i završio Mašinski fakultet, počeo putovati, obilaziti svijet i upoznavati sve ono što nam život pruža.
Svoju prvu kolekciju zastava (njih 56 iz cijelog svijeta) sam skupio u ovoj kući, svoje prve magnete zalijepo na frižider, iz ove kuće sam upoznao svoju sadašnju suprugu i ljubav svog života, iz te kuće iako je bilo svega, pamtim (želim da pamtim) samo dobre trenutke i period života. Naravno ni u toj kući finansijsko stanje nije bilo bolje, i dalje smo se na pijaci oblačili, kupovali polovne knjige i sijali na sve strane kako bi lakše preživjeli. Kao što sam gore već naveo, još kao dijete na sve moguće načine sam se trudio da zaradim novac, pronalazio načine i davao sve od sebe da pomognem roditeljima kako fizički tako i finansijski.
Kako smo završavali srednje škole tako smo i olakšavali roditeljima, jer više nisu bile obavezne knjige svake godine, stariji brat je počeo da radi i da doprinosi, ja sam se snalazio za novac i posvetio se svom životu maksimalno. U svemu tome pronašao sam svoj put, izabrao način života, odselio se i osamostalio, ali uvijek se vrlo rado vratim u ovu kuću, posjetim roditelje i sjetim se tih lijepih trenutaka.
Prvi put kada sam zaradio “malo veći” iznos novca i kada se stvorila prilika, obradovao sam svoje roditelje i poklonio im putovanje u Istanbul koje im je oduvijek bila želja, a nikad nisu za to imali uslove, jer su se brinuli za nas i borili da imamo iole normalan život. I dan danas, trudim se da im pokažem drugu stranu slike, prikažem i pokažem prilike, te ih “tjeram” da sada misle na sebe i razmišljaju o mogućnostima koje imaju. Od tog momenta, svake godine skupljaju novac i planiraju različita putovanja samostalno…
Ovu priču, kao i sve u svom životu završit ću pozitivno i želim da me ljudi tako gledaju. U društvu sam trenutno poznat i prepoznat kao “mladi i uspješni poduzetnik, svjetski putnik, omladinski radnik, filantrop, aktivista i motivator”, a ja samo želim da me ljudi gledaju kao čovjeka, kao individualca koji nešto radi. Ne želim i trudim se kroz cijeli život da me niko ne sažaljeva i ne traži razloge “da mi olakša”! Ne želim da me neko gleda kao dijete “ratnog vojnog invalida” ili dijete/osobu iz Srebrenice “kojoj je teško”! Ove poglede sam mogao prihvatiti dok su me nazivali “djetetom” i dok sam se snalazio sa porodicom poslije rata, ali sada ne želim da mi to daje nikakvu prednost u bilo čemu i zato to nikom i ne spominjem dok ne pita. Smatram da i sve druge osobe dok su djeca, treba im se pomoći, ali čim napune 21-22 godine ne smiju i ne trebaju očekivati bilo kakvu pomoć “zbog bilo čijih drugih zasluga”!
Ovu svoju priču sam podijelio sa vama kako bi vam pokazao da životi mnogih nas/vas nisu bili laki i u mnogim situacijama nam nije bilo svejedno, ali opet smo “uspjeli” i pronašli svoj put, izborili se za nešto nama vrijedno i bitno. Pisao sam, jer sam prošao kroz sve ovo, a “nisam i ne moram svake godine otići na ljetovanje”, a mnogim ljudima je problem ako jedne godine ne odu na to isto more!
Pisao sam jer mnogi misle da mi je “novac i uspjeh” pao sa neba! Pisao sam, jer o ovom ne pričam, držim se pozitive i živim dan za danom! Pisao sam, jer sam imao jako težak život, a nikad nisam pljuvao ovu zemlju, i pored svega za koju kažem da mi je dala sve i da još uvijek nemam želju da je napustim! Pisao sam i pišem kako bi pokazao drugim ljudima da ne pljuju druge ljude, njihove živote, njihovu želju za uspjehom i promjenama! Pisao sam da pokažem da i kada je nekom teško to ne mora u “javnosti” tako i da izgleda! Pisao sam i pisat ću da je život onakav kakvog ga mi kreiramo i da svako oda nas/vas ima svoje probleme sa kojim se borimo i da nikog i ni na koji način ne treba osuđivati zbog bilo čega što “nama” smeta, a možda je toj osobi baš to potrebno u tom trenutku! Pišem i pisat ću, jer odijelo ne čini čovjeka, već mozak, disciplina, odgoj i ponašanje, sve drugo je samo jedna velika zavjesa koja uvijek može biti podignuta! Pišem i pisat ću sve dok ljudi ne shvate da se ljudi ne (rangiraju) gledaju po vjeri, mjestu iz kojeg dolaze, po boji kože i finansijskom statusu, već prema onom što zapravo jesu! A ko su?! Pa morate ih upoznati da bi to mogli i zaključiti. Od rekla-kazala nema ništa!
Pišem i pisat ću sve dok ne shvatite da GRIJEŠITE kad god pomislite da vam je teško i da ste se dovoljno borili za nešto, da ste dovoljno prošli i da nešto znate. Kad se nađete u takvoj situaciji razmislite kako je siročadima koji nemaju nikog da im pomogne, kako je majkama koje su izgubile muževe i sinove, kako je siromašnim porodicama, invalidima i onim koje je društvo zaboravilo! Kada shvatite da je Martin Luther King bio 10 godina u zatvoru jer se borio za nešto veće i od njega samog, shvatit ćete šta znači iskreno se boriti i “dati sve od sebe”. Kada shvatite da su najbogatiji i najuspješniji ljudi “odustali” od obrazovanja i bar jednom “propali” u životu, jer su vjerovali u svoj cilj, bit će vam jasno da niste dovoljno pokušali i da ne vjerujete dovoljno u sebe. Kada shvatite da je Harland Sanders u svojoj 62. godini poslao svoj recept na 1000 adresa i nije uspio prodati ni jedan, tek na 1001 je krenuo sa prodajom i osnovao KFC kojeg danas svi poznajemo, tek onda ćete shvatiti šta zaista znači “pokušati sve”!
Pišem i pisat ću da vas ne obeshrabre mišljenja i stavovi drugih ljudi, jer morate imati vjeru u sebe i u ono šta radite!
Svoju priču završit ću jednim svojim (modifikovanim) citatom davno objavljnim na Facebooku:
Bog nas je stvorio u određenim sredinama, određenim porodicama i dao nam mogućnost da se u njima snalazimo, da biramo svoj put i tražimo sreću. Moja sreća je kada vidim sretne ljude oko sebe, a najsretniji kada su oni meni najbliži spokojni, zadovoljni i sretni. Njegujte svoje porodice, čuvajte svoje roditelje, brinite za svoje prijatelje, borite se sa svojim problemima, ne gurajte nos tamo gdje mu nije mjesto, pružite ruku starici, pomozite bolesnom, nahranite prosjaka, volite sve ljude, budite iskreni prijatelji, razmišljajte o svom životu i mirnom snu, i tek tad ćete biti potpuno sretni!
A dodat ću i naslov ove priče, jer kako sam počeo, tako i da završim: “I kad ti je teško, ne uzdahni, digni glavu, budi ponosan i vjeruj u sebe”!
Bolje biti spreman za posao, a nemati ga, nego dobiti ponudu, a ne biti spreman, rekao je naš sagovornik u jednom od svojih ranijih intervjua. Njegovo ime je Ismail Šehić. Mladi momak koji vidi ono svjetlo na kraju tunela. Zašto ovakav uvod.. Zato što je Ismail obišao svijeta, a ostao u svojoj Bosni i Hercegovini. Teži ka izgradnji mira i pomirenja, na globalnom nivou. Nedavno je saznao i da je (jedini iz Bosne i Hercegovine) dobitnik godišnje studijske stipendije.
Šehić je direktor ‘BRAVO’-a (Bosnian Representative Association for Valuable Opportunities), nevladine organizacije iz Bosne i Hercegovine koja trenutno djeluje na području cijele Evrope, kaže nam ovaj simpatični momak. Dodaje za dobarportal.net i to da njegova organizacija ima za cilj aktivnosti kroz razne evropske projekte.
Mašinski fakultet, društveni projekti, putovanja po svijetu, ljubav prema fotografiji, volontiranje kao opća društvena korist,…šta još možemo dodati u ovu zanimljivu crticu uz ime i prezime, Ismail Šehić?
Na sve ovo kada bi dodali još godine, malo ko bi povjerovao da su one istina i da stvarno imam godina, onoliko koliko zapravo imam i to je jedna od stvari koje “uvijek” moram da dokazujem dokumentima. Jako mi je drago da ste primjetli sve ove stvari o meni, jer mi je to najbolji dokaz da je moj rad primjećen, vidljiv, prepoznatljiv i inspiracija za druge mlade ljude da se može uspjeti, raditi, biti vrijedan i koristan i u Bosni i Hercegovini, a ne samo u Evropskim zemljama, kako nam je to predstavljeno kroz medije (nažalost).
Ono što bi se moglo dodati uz moje ime jeste ta moja poslovna strana, strana biznisa, konsalting i podrška koju pružam startupima i mladim firmama, kao i moji kontakti i načini povezivanja bosanskohercegovačkih firmi, preduzeća, institucija i organizacija sa onima iz Europe i svijeta. To je nešto na šta sam stavio fokus posljednjih 5 godina, a aktivno na tome radim posljednje 3 godine.
Ono na šta sam posebno ponosan jeste činjenica da sam također direktor jedne divne priče pod imenom “Bosnian Representative Association for Valuable Opportunities – BRAVO” koja je registrovana u BiH, ali djeluje na području BiH i cijele Europe kroz razne programe Europske Unije, Europske komisije i drugih Europskih instirucije. Najbitnija stvar i ono što ovu priču čini posebnom, i to kroz “projekte sa ovim institucijama” jeste što se većina tog “dobijenog novca kroz projekte” potroši i troši u BiH. Kada kažem direktor, većina bi odmah rekla, i siguran sam da kaže: “Ma ja, lako je njemu!”, itd., ali ja sam “DIREKTOR” na volonterskoj bazi, jer sam osnovao BRAVO, radim na njegovom razvoju od samog početka, borim se za njegov status i samo po funkciji sam direktor, ali zapravo nemam nikakva primanja od BRAVO-a, već i sam u njega jako puno ulažem.
Pored toga sam i član preko 10 organizacija iz BiH, preko 5 Europskih, te uvijek volim istaknuti da surađujem sa preko 160 organizacija iz cijelog svijeta.
Još jedna stavka moje ličnosti jeste velika posvećenost neformalnom obrazovanju, što dobar dio ljudi i zna o meni. Ta priča je službeno počela 2014. godine kada sam postao profesionalni trener za neformalno obrazovanje, obrazovanje kroz sport i edukaciju mladih i odraslih. Od 2017. godine postao sam prepoznatljiv i jako tražen trener kako u Europi tako i u svijetu, ali najmanje, nažalost u BiH. Nisam osoba koja uzima mito, ne završavam poslove ispod ruke, borim se protiv korupcije i kriminala, pa vjerujem da je ovo jedan od razloga što u BiH nisam prepoznatljiv na ovom polju.
Ono što još mogu reći za sebe jeste da sam u svijetu europskih projekata prepoznatljiv i kao jako uspješan projekt menadžer sa velikim procentom odobrenih i uspješno realizovanih projekata. Trenutno sam angažovan na preko 10 europskih projekata kao koordinator ili menadžer, a aktivno učestvujem i u implementaciji svakog od njih, te održavam projekte živim i uspješnim.
I za kraj, moja najveća sreća i ponos jeste moja porodica, i mogu reći da su mi uloge supruga i oca jednog prelijepog dječaka (odnedavno) ipak najmilije.
Ismail s ponosom ističe da je iz BiH (IZVOR: privatni arhiv)
Izgradnja mira i pomirenja, globalno gledano, na šta usmjeriti snagu? Da li je moguće uspostavljanje apsolutnog mira među ljudima?
Apsolutni mir sigurno nije moguće postići, a nije niti realno za očekivati da imamo apsolutni mir. Svi smo mi ljudska bića, različitih osobina, karaktera, ponašanja, želja, mogućnosti, sposobnosti, svjesnosti itd. Svi mi različito prihvatamo ljubav, ljude, različite situacije, različito se nosimo sa opterećenjem i požudom. Ljudi generelno vole ili ne vole, prihvataju ili ne prihvataju, pozitivni su ili negativni, žele ili ne žele itd. Vjerovatno sa početkom mog odgovora više sam Vas zbunio, nego odgovorio na pitanje, ali ako uspijete sve ovo moje izrečeno staviti na jednu liniju, izjednačiti osobine i sposobnosti svih ljudi, izjednačiti ljubav i osjećaj prihvatljivosti i prihvaćenosti kod svih, kao i sve drugo izrečeno kad bude na liniji, tek onda ćemo uspjeti postići apsolutni mir. Realno gledano, to je nemoguće, a odgovor je „ljudi smo = svi smo različiti“!
Radeći na projektima izgradnje mira i pomirenja, sebi uvijek postavljamo ova pitanja, uvijek se kroz naše aktivnosti vraćamo i posvećujemo svakom segmentu gore napisanog, za svaku naš novi korak, gledamo da li smo riješili ili bar ponukali ljude da promjene nešto kod sebe u prethodnom koraku itd. Ako jesmo, onda super, znamo da smo nešto i uradili.
Da bi radili na pomirenju, prvo mi moramo u svom srcu imati mir i željeti ga, prvo mi moramo sami sa sobom odlučiti da želimo postići mir u sebi, svom tijelu, osjećanjima i svojim čulima. Kad to odlučimo, onda moramo raditi na svojoj porodici, svojim prijateljima, svom okruženju, zajednici, svom gradu, svom kantonu, entitetu, državavi, Europi, pa tek onda svijetu. Samo u jednoj rečenici umorite se od nabrajanja, a kad to pretvorite u djela i pokušate nešto „promijeniti na svijetu“ morate proći sve ove korake, a njih je jako puno, pa s toga nam svima mora biti jasno da sve kreće od nas, a dokle „doguramo“ zavisi od svih ovih narednih, ali i dalje od vas koliko to želite i borite se na tom putu.
Snagu moramo usmjeriti na obrazovanje, edukacije, nova znanja, inovacije i sve ono što nas može učiti boljim, snažnijim, stabilnijim i svim onim što nas može zaštiti od onog najgoreg, a to su dosada, neznanje i podložnost manipulaciji! Također, našu snagu moramo usmjeriti na širenje našeg znanja i iskustva ljudima oko nas, ali i našim novim generacijama, koje polako gube znanja o svojoj historiji, postojanju, novim generacijama kojim mediji i nove tehnologije, koje su pogrešno usmjerene, daju lažne informacije, pogrešne stavove i beskorisne ideje. Snaga je u svima nama, zato je trebamo udružiti i sigurno možemo napraviti nešto korisno.
FOTO: Ismail Šehić na jednom od predavanja (IZVOR: privatni arhiv)
Kako i kada osjetiš kome je uistinu stalo do upijanja novih vještina i znanja o temama koje su ti u fokusu djelovanja?
Iskreno, još kroz srednju školu i to kao jedan od najboljih učenika (na kraju dobio neku diplomu za „najboljeg učenika“ = ništa nikom ne znači) shvatio sam da je „obrazovni element“ u školama samo 20% svega onog što obrazovanje treba da sa svojim pojmom znači, jer u tih 20% je ono formalno što nas uče profesori i to je to. Svih onih 80% su dodatna podučavanja i učenja. U tih 80% spada socijalno druženje, prijateljstva koja sklapamo kroz obrazovanje, naše lične vještine i sposobnosti, koje jako slabo razvijamo u toku formalnog obrazovanja, te sve ono što nas čini ljudima i korisnim građanima naše zemlje, a na koncu i cijelog svijeta.
Ja sam još tada shvatio da želim da iskoristim ovih 80%, puno više nego onih 20%, jer realno 80 je puno više od 20, te se ima puno više toga za iskoristiti. Vodeći se tim, još od srednje škole, pa do dan danas aktivno učestvujem u raznim edukacijama, seminarima, treninzima, obukama i svemu onom što me može učiniti boljim čovjekom i korisnijim građaninom.
Nekad nisam ni birao temu, niti sam gledao koju ću temu tamo negdje obrađivati i učiti, već sam samo aplicirao i edukovao se, sklapao prijatelje i putovao. Nekad prije, ali i sada u većini slučajeva tema mi je bila najmanje bitna, jer ta tema spada također u ovih 20% = obrazovni segment, a svaki seminar, trening ili edukacija ima onih svojih 80%, pa sam ih velikodušno koristio da poboljšam svoje vještine, upoznam nove ljude, razgovaram o mogućim partnerstvima i temama koje me zapravo zanimaju, iskoristim svoja dosadašnja znanja i podijelim sa drugima.
Naravno, izgrađujući sebe kao osobu i kao profesionalca, okrenuo sam se nekim temama više a nekim manje, pa tako trenutno najviše radim i fokusiram se pretežno na poduzetništvo, startup eko sisteme, biznis skektor, ljudska prava, lažne medije, borba protiv korupcije, edukaciji kroz sport, te neformalnom obrazovanju. Sve druge teme su mi takođe interesantne, ali pokušavam mnogo više raditi na ovim navedenim, jer sam u tim poljima jako dobar, koristan i drugi mogu jako mnogo naučiti od mene, a i ja od drugih.
Ne tako davno, obavijestio si prijatelje na društvenim mrežama da si (jedini) dobitnik stipendije za školarinu u Pekingu. Nije u pitanju tvoja, kako i sam navodiš prva ljubav, studij mašinstva, nego “međunarodna ekonomska saradnja”. Otkud ideja za taj korak?
Ja sam neko ko neprestano radi i neprestano uči, pa sam tako od samog upisa na Mašinstvo gledao i druge prilike, aplicirao na druge interesantne edukacije i popunjavao sve ono što mi nedostaje. Od mašinstva sam očekivao jako puno, posao odmah po završetku studija, dobru platu i „toplu fotelju“… Tako sam bar razmišljao pri upisu na ovako jedan težak i zahtjevan fakultet, a većina srednjoškolaca i brucoša isto tako razmišljaju. Nažalost, u većini slučajeva naši roditelji su najveći krivci za ovakvo razmišljanje i stavove, jer djeci pune glavu od „dobrim fakultetima, dobroj plati i luksuzu u životu“, ali taj stav je totalno pogrešan i vodi u jednu zabludu koja nam puni više odmogne nego pomogne kasnije u životu.
Moji roditelji su čak inzistirali da ne upisujem popularni MEF, jer sam bio uvijek jako aktivan i niko nije vjerovano da ću ga i završiti. Naravno da nisam poslušao roditelje, već sam išao za svojim snovima, željama i onom što me potiče da budem bolji. U tom momentu to je bilo mašinstvo i sve ono vezano za konstrukcije, sve sam ja to volio, učio i polagao ispite, ali u isto vrijeme sam proputovao svijet, naučio mnogo pored fakulteta i puno više se izgradio „tamo negdje u svijetu“ nego na „faxu“. Nikad nisam gledao ocjene, nikad me nije pogađalo ako neki ispit ne položim, ako padnem ili obnovim godinu. Bio sam svjestan da je to „nešto“ što „moramo“ završiti da imamo tu „neku diplomu“ i to je to, sve ostalo je na nama, našim vještinama i znanju.
Kada omladina i studenti shvate da ih profesori ne mogu „maltretirati“ onoliko koliko oni mogu učiti i onoliko koliko oni mogu fakulteta promjeniti, neće se prestati sikirati, gubiti kosu, oboljevati i praviti veće probleme sebi i svojoj porodici, nego koristi kada polože sve te ispite, onda će i njima biti bolje, lakše, bit će zadovoljniji i sretniji u životu.
Ja sam to davno shvatio, pa tako da svaku narednu stepenicu, svaku novu edukaciju ili „degree“ shvatam kao izazov i želim pokušati nove stvari u životu.
Moj „izazov“ zvani KINA, je nastao nekad sredinom ove godine, kada sam vidio poziv „YES CHINA“ program za ljude iz biznisa, mlade osobe koje vode poslove, organizacije, mlade lidere i sl. gdje su tražili da se CV i MP pošalje Minstarstvu vanjskih poslova BiH , koje je nakon toga najboljeg kandidata, u ovom slučaju „mene“, preporučilo ambasadi Narodne Republike Kine, koja je od mene nakon toga zahtijevala mnoge dokumente, radio sam istraživanja na temu „Važnost biznisa i ekonomske suradnje za BiH“, obavio sam razgovor sa predstavnicima ambasade, pokazao zavidno poznavnaje Engleskog jezika, te popunio jako kompleksnu aplikaciju. Nakon sve te procedure, predstavnici ambasade su odlučili da me preporuče na dva univerziteta u Kini, te sam evo prije par dana i službeno primljen kao stipendista, sa punom stipendijom i svim ostalim pokrivenim troškovima. Ovo nije bilo kakva stipendija, puno je bolja i vrijednija od „obične“ stipendije Kinseske vlade, jer je okrenuta i namijenjena samo mladim profesionalncima i poslovnim ljudima kako bi direktno doprinijeli zemlji iz koje dolaze sa stečenim znanjem, iskustvom i kontaktima.
Zašto biznis i ekonomska suradnja? Pa isto to pitanje bi mogao postaviti sam sebi „zašto mašinstvo“ u srednjoj školi i na fakultetu?! Jednostavno, vremena se mijenjaju, mi se pronalazimo u različitim tokovima života, istražujemo nova polja i smirujemo se u onom što nas najviše ispunjava. Prije mašinske srednje škole moj glavni fokus i želja je bila „Medresa“, ali eto na kraju mogu reći hvala Bogu pa je nisam upisao, možda ništa ovo ne bi bilo isto. Tako da ne možemo se „roditi“ i biti jedno, već moramo raditi na sebi i israživati cijeli život, dok ne pronađemo ono što nas čini sretnim i zadovoljnim.
U svijet biznisa sam ušao prije 3-4 godine i aktivno radim na poboljšanju BH ekonomije uzimajući i koristeći prakse drugih, boljih i kvalitetnijih zemalja/ekonomija. Već godinama pokušavam da inspirišem ljude i kompanije iz BiH da se okrenu drugim ekonomijama, ali da zadrže svoje firme i zaposlenike u BiH i to je moj primarni cilj. Sa ovim fakultetom i poljem studija želim dobiti i „službenu“ potvrdu da sam ja dobar u tome šta radim, jer sam siguran da i bez diplome to radim jako dobro, ali u većini slučajeva „neki papir“ se zahtijeva za bilo kakav profesionalni rad.
Mogu reći da je UIBE samo još jedan izazov u mom životu koji će ako Bog da biti uspješno riješen, a vjerujem da ću ja, ljudi oko mene, naša zemlja i region imati višestruku korist. Ja ću se potruditi da donesem što više dobrih praksi od strane jedne od najvećih ekonomija na svijetu, te ću ih pokušati implementirati u BiH.
FOTO: Ismail u kancelariji svoje organizacije (IZVOR: privatni arhiv)
Veoma mlad i poprilično uspješan momak, suprug, odnedavno i u najljepšoj ulozi, postao si otac. Objasni nam ukratko kako sve to (po)stići i biti uvijek “svoj na svome”?
Hmm, sigurno jedno od pitanja koje mi se svakodnevno i to više puta postavlja u posljednjih 5 godina. Svaka odluka u životu koja uključuje dvije ili više osoba nije više samo vaša odluka, već odluka dvije ili više osoba. Od samog početka veze, braka, pa sada i sa najljepšim poklonom, sa svojom suprugom uvijek imam dogovor, pričamo o svemu i sve odluke donosimo zajedno. Vodimo se onom izrekom: „Sve se može, kad se ruke slože“! Pa tako i mi, jako lako se složimo oko stvari za koje smatramo da su ispravne. Prilika kao Kina i studiranje u Kini je jedna prilika koja se pruža u životu, a to smo oboje odmah shvatili i nije bilo teško napraviti dogovor, da ako treba sutra odmah odem tamo negdje. I jedno i drugo, kroz godine smo imali jako mnogo odricanja, kako bi udovoljili jedno drugom, pa smo naučili da za sve je potreban dobar dogovor, dobar razlog i odgovor na pitanje „Zašto ti/mi to želimo“…? Kad to odgovorite zajedno sasvojim partnerom, kad ste puni razumijevanja, vjerujete mi sve je lako i sve ono „teško i neshvatljivo“ postaje lako i prihvatljivo.
Dogovor „ako ovo prođe“ smo imali još prije slanja „prvih dokumenata“, tako da to nije „odluka donesena preko noći“, već smo o tome davno počeli razgovarati, pregovarati i dogovarati, a za javnost je bila odluka u toku noći…
Pokušat ćemo sve troje iskoristiti ovu priliku, pa i na pauzama od fakulteta da oni dođu do Kine u zajednički obilazak, da ja dođem u BiH ako budem imao nekih neodloživih obaveza i tome slično, ali i za to već imamo planove i dogovore.
Za kraj ovog pitanja mogu samo reći „biti svoj na svom“ znači imati puno razumijevanje svog partnera, voljeti ga/ju i poštovati, podržavati na velikim odlukama i biti uz njega/nju u svakoj situaciji, u onoj dobroj, ali Boga mi i u onim lošim!
Kroz realizaciju projekata proputovao je širom svijeta i upoznao mnoge kulture (FOTO: Ismail Šehić /IZVOR: privatni arhiv)
Par savjeta omladini koja ima ideju, ali ne i dovoljno hrabrosti za odraditi to nešto?
Mislim da sam na ovo pitanje odgovorio kroz sva ova pitanja gore iznad, ali evo još par savjeta.
Za bilo kakav korak u životu dok ste sami, mladi, puni energije i puni života odlučujte samo vi, ali samo vi! Sve komentare prijatelja, roditelja, profesora i svih drugih „razmotrite i razmislite“ o njima, ali ni jedan ne prihvatajte jer vam je „tamo neko“, po bilo kojoj važnosti ili funkciji rekao, jer ste onda to uradili zbog te osobe, ne zbog sebe i uvijek u životu za svaki neuspijeh krivit ćete tu osobu, a ne sebe, što je pogrešno. Vi živite svoj život i mora da znate da i ono dobro i ono loše treba i mora biti vaš put, vaš rad i vaš potpis i samo na taj način i dobrom i lošem ćete se radovati, jer to je samo vaše i iz svakog pada ćete puno više naučiti i bit ćete spremniji za novi korak.
Nemojte se bojati ustati pri svakom padu! Znam da ovo svi kažu, a malo ko bi vam pružio ruku da padnete, svi će biti uz vas kada ste i dok ste uspješni, prvi put kada padnete i izgubite „finansijsku vrijednost“ vaši „prijatelji“ će vam okrenuti leđa i naći će 100 razloga zašto vam ne mogu ili ne žele pomoći.
Morate shvatiti da morate pokušati, jer ako ne pokušate, ne možete znati da li bi uspjeli ili ne. Svima nam je jasno da je teško krenuti sa 0, da je teško krenuti ni iz čega i da je svima to veliki rizik, ali to je jednostavno tako! Zbog toga nisu svi direktori, menadžeri, poslodavci i tome slično, zato i imamo obrazovane i neobrazovane ljude. Zbog toga postoje fakulteti i postoje zanati, i zbog toga svako treba da radi ono u čemu je najbolji i ono što ga čini sretnim.
Ne treba vas biti sramota raditi bilo šta, jer svaki posao je dobar posao, sve dok je legalan. Rad vas oslobađa od 3 stvari: dosade, grijeha i oskudice, pa s toga umjesto ispijanje kafa po cijeli dan radite nešto korisno, pa i uz kafe se može raditi!
Po meni veća je hrabrost poniziti sebe i tražiti od roditelja 2KM za kafu, nego ih pošteno zaraditi i na sebe potrošiti.
Zapamite ovo pitanje i postavite ga sebi svaki dan, pa ćete shvatiti koliko vrijedite i šta ste uradili za sebe i svoju zajednicu.
„Svako jutro postavite sebi zadatke za taj dan i na kraju dana postavite sebi pitanje „ŠTA SAM URADIO DANAS I KOJE SAM ZADATKE OD POSTAVLJENIH ISPUNIO“?! Ako budete zadovoljni sa svojim odgovorom bit ćete zadovoljni svojim danom, a ako budete zadvoljni svakim danom, bit ćete zadovoljni svojim životom!!
Ima li neka neostvarena želja za Ismaila, nakon velikog niza uspjeha. Postoji li nešto što nije realizovano?
Ismail nema neostvarenih želja, samo neispunjenih zadataka na kojim radim svakodnevno da se ispune.
Kao osoba koja iskreno vjeruje u suštinsku snagu koju obrazovanje i svakodnevno učenje ima u životu svakog pojedinca, trudim se da tu ideju živim i razvijam na vlastitom primjeru. Isto tako smatram da je vremenska organizacija ključ uspjeha.
S toga sam ponosan da sa vama, dragim prijateljima, kolegama i suradnicima podijelim jednu fantastičnu vijest, a to je da sam dobitnik 𝗦𝗧𝗜𝗣𝗘𝗡𝗗𝗜𝗝𝗘 𝗞𝗜𝗡𝗘𝗦𝗞𝗘 𝗩𝗟𝗔𝗗𝗘 te u sklopu toga primljen na “𝙈𝙖𝙨𝙩𝙚𝙧 𝙥𝙧𝙤𝙜𝙧𝙖𝙢 𝙢𝙚đ𝙪𝙣𝙖𝙧𝙤𝙙𝙣𝙚 𝙚𝙠𝙤𝙣𝙤𝙢𝙨𝙠𝙚 𝙨𝙖𝙧𝙖𝙙𝙣𝙟𝙚” na “𝗨𝗻𝗶𝘃𝗲𝗿𝘇𝗶𝘁𝗲𝘁𝘂 𝘇𝗮 𝗺𝗲đ𝘂𝗻𝗮𝗿𝗼𝗱𝗻𝗼 𝗽𝗼𝘀𝗹𝗼𝘃𝗮𝗻𝗷𝗲 𝗶 𝗲𝗸𝗼𝗻𝗼𝗺𝗶𝗷𝘂” u 𝗣𝗲𝗸𝗶𝗻𝗴𝘂. Stipendija se dodjeljuje u sklopu “𝗬𝗼𝘂𝘁𝗵 𝗼𝗳 𝗘𝘅𝗰𝗲𝗹𝗹𝗲𝗻𝗰𝗲 𝗦𝗰𝗵𝗲𝗺𝗲 𝗼𝗳 𝗖𝗵𝗶𝗻𝗮 (𝗬𝗘𝗦 𝗖𝗵𝗶𝗻𝗮) za 𝟳𝟬 profesionalaca iz cijelog svijeta. Čast mi je još veća jer je mene kao osobu nominirala Ambasada Narodne Republike Kine u Bosni i Hercegovini kao jedinog predstavnika BiH, te sam na osnovu svog iskustva i priložene dokumentacije selektovan od strane Vijeća za Kineske stipendije.
Anıtkabir,
grobnica Mustafe Kemala Ataturka, oca moderne Turske države, nekada
je apsolutno dominirala Ankarom, ali i danas, kada Tursku optužuju
da se udaljava od ideja u koje se zaklinje, ona je arhitektonski i
dalje jedna od dominantnih građevina u centru Ankare.
Lider
turskog rata za nezavisnost, veliki revolucionar, vizionar, osnivač
i prvi predsednik Republike Turske, umro je 1938. godine. Njegovo
telo je balsamovano i čuvano u Etnografskom muzeju petnaest godina
do završetka izgradnje Anitkabira 1953. godine.
Danas je
to građevina koja obara rekorde po poseti u jednom danu, pa je,
recimo, prošle godine na godišnjicu njegove smrti zabilježeno više
od milion posjetilaca.
Kompleks se sastoji od četiri
glavna djela: aleje lavova, ceremonijalnog trga, počasne sale u
kojoj je mermerni sarkofag težak 42 tone, sa tjelom “oca nacije”
i parka mira, posvećenom Ataturkovoj devizi “mir u kući, mir u
svetu”. U parku je 50.000 ukrasnih stabala, cvijeća i žbunova
doniranih iz 25 zemalja iz cjelog sveta.
Prilaze grobnici
čuva počasna straža, vojnici smiješteni u staklene vitrine,
potpuno nepomični i nalik na voštane figure. Sve je prepuno simbola
koji govore o ponosu, snazi, slobodi i slavi države.
Platou,
na kome je smiještena grobnica, prilazi se preko dugačke pješačke
staze smiještene između 12 pari lavova i ulazi se na plato za
ceremonije na koji može da stane 15.000 ljudi.
Pod ovog
platoa dizajniran je kao turski tepih zahvaljujući mozaiku od
mermera i krečnjaka. Kompleks okružuje deset kula simboličnih
imena poput nezavisnost, sloboda, pobjeda, mir i 23. april, dan kada
je ustanovljena Velika nacionalna skupština u kojoj je sada 550
poslanika.
U muzeju su fascinanstno realistično
rekonstruisane bitke u kojima se Ataturk proslavio, poput bitke na
Galipolju, koja je, po mnogima, presudila sudbinu Turske tokom Prvog
svijetskog rata.
Turski borci za oslobođenje, kažu
historičari, odnijli su tada pobjedu nakon što im je Ataturk
komandovao “ne naređujem vam da napadate nego da poginete”.
Teško
je tu ne osetiti divljenje prema hrabrosti ljudi koji su se borili
gledajući smrti u oči.
To su na prvom mjestu sami stanovnici Berlina sa svojim malo „neotesanijim”, ali srdačnim šarmom, koji čini atmosferu Berlina sasvim osobenom. I naravno, nevjerovatno bogatstvo znamenitosti u kojima se ogledaju atmosfera napretka, duh vremena, slavna istorija, ali i drame 20. veka. Kada kažemo Berlin, najprije pomislimo na Brandenburšku kapiju, najpoznatiju građevinu glavnog grada. Ona je decenijama bila simbol podele, ali i središte metropole koja je uvek dinamična, puna ideja i impulsa, umetnosti, kulture i kreativnosti. Bez sumnje, atmosfera metropole se osjeća i u administrativnoj četvrti, koja se od Brandenburške kapije i obližnje zgrade Rajhstaga proteže u pravcu istoka. Mir i sloboda su ovde na visokoj ceni, za razliku od vremena kada su iz Berlina činjeni neshvatljivi zločini. Na to podsjeća spomenik Jevrejima ubijenim u Evropi, smješten u neposrednoj blizini Brandenburške kapije i nastao po planu njujorškog arhitekte Pitera Ajzenmana, kao i spomen-obilježje „Topografija terora” u nekadašnjem glavnom sjedištu tajne državne policije.
Alexanderplatz, odnosno Aleksandrov Trg je jedno od najpoznatijih mjesta u Berlinu, a popularan je i po nekoliko jako zanimljivih i historijskih građevina. Jedna od njih je TV Toranj (Fernsehturm) koji je sa svojih 368 metara to je četvrti TV toranj po visini u Evropi i predstavlja srce Alexanderplatz. Sagrađen 1969. godine, u svoje vrijeme je bio drugi najviši TV toranj na svijetu i predstavljao je ponos i diku Istočne Nemačke. U tornju je uglavnom ogromna gužva i čekanje na ulazu je rijetko kraće od 2 sata, tako da ako želite da se popnete na vidikovac, najbolje je da rezervište kartu dan ili dva ranije. Cjena karte je 13€ i može da se kupi kako online tako i u samom tornju. Iznad vidikovca postoji restoran u koji možete spontano da odete ako se desi da ima slobodnih mjesta.
Na Alexanderplatz-u možete naći mnogo mjesta za shopping kao što su tržni centri Alexa, Die Mitte, Galeria Kaufhof, Rathauspassagen. Ipak, zbog veoma niskih cena, jedna od najpopularnijih prodavnicama među turistima, a posebno zaljubljenicima Harry Pottera je Primark.
O Berlinu se može pisati danima, ali za kraj evo i nekih zanimljivosti o njemu:
Berlin je glavni grad Njemačke sa oko 3 miliona i 700 hiljada stanovnika
Za Berlin kažu da ima više muzeja nego kišnih dana u jednoj godini (180 muzeja)
Kažu da postoji više od 1000 načina kako da kupite jeftino pivo svaki sat
Brandenburška kapija – jedna od glavnih atrakcija Berlina. Izgrađena 1791. godine, predstavljala je jednu od kapija za ulazak u grad .
U Berlinu se nalazi preko 100 000 pasa
Prema posljednjem istraživanju 50% “Berlinovaca” su slobodnjaci/slobodnjakinje.
Ulica “Friedrichstraße” i centar grada “Mitte”. Za ovu ulicu kažu da je cjeli Berlin u jednog ulici.
Grafiti su jako popularni u Berlinu, pa tako gradske vlasti godišnje izdvoje i do 35 miliona eura na njihovo čišćenje, pa ćete tako naići na mnoga mjesta i ulice u Berlinu okićene grafitima.
Hodajući ulicama Berlina lako se možete osjetiti kao da ste u Turkoj, jer u gotovo svakoj ulici možete naletiti na neki kebab restoran.
Berlin Beer Fest se prostire na 2,2 kilometra, pa za Berlin kažu da je grad od 2,2 kilometra piva.
U Berlinu se nalazi oko pola miliona stranaca
Jedan od tri zarobljenika su prevaranti
Statistički gledajući 1 od 5 liftova koji vas vode u podzemne stanice ne rade, zbog: idiota!
U Berlinu se nalazi nekoliko svjetski poznatih klubova, od kojih su možda i najpoznatiji “Kit Kat” i “Berghajn”- o kojem ću posebno pisati
Za Berlin kažu da je grad koji nikad ne spava
U Berlinu živi najveći broj Turaka, koji žive van Turske
Mjesta za posjetiti u Berlinu su:
Spomenik pobjede
Dvorac Belvil
Berlinsku katedralu
Njemački parlament
Spomenik palim sovjetskim borcima
Branderburška kapija
Pravni fakultet na Humbolt univerzitetu
Unter den Linden avenija i Muzejsko ostrvo
Novu sinagogu
Muzej Istočne Nemačke i Marks-Engels trg
AquaDom
TV toranj
Alexanderplatz
Spomenik ubijenim Jevrejima širom Evrope
Klubove Kit Kat i Berghajn
Ulicu Kurfurstendamm
Bulevar Unter den Linden (Pod lipom) – čuveni Berlinski bulevar.
Checkpoint Charlie
Ulicu “Friedrichstraße” i centar grada “Mitte”
Potsdamer Platz
Nadam se da ste pronašli i pročitali nešto zanimljivo i koristno.
Sassari je jedan od najvažnijih gradova u sjevernoj
Sardiniji, koji je prepoznatljiv po svom historijskom centru gdje zaista možete
uživati u starim zgradama sagrađenim u različitim stilovima kao što su
neoklasični, barokni, gotički i sl.
Sassari je grad od kojeg na prvu ne očekujete mnogo ali vas
na kraju iznenadi na hiljadu načina. Samim ulaskom u centar grada otkrićete
jedan od najljepših dijelova Sardinije pri čemu ćete se zaljubiti u historiju,
spomenike, zelene površine, kulturu, tradiciju i kuhinju koja će vas posebno
očarati. S druge strane ukoliko se odlučite malo više upoznati sa ovim gradom
otkrićete i vrlo zanimljivu historiju
ispunjenu sa brojnim ličnostima, republikama, invazijama morskih pirate
i drugih brojnih zamimljivosti.
Postao je slobodan grad 1236. sa kreiranjem Statuta
Sassarija, koda koji je regulisao civilni, pravni i ekonomski život građana.
Meni je ovaj aspekt svake civilizacije vrlo interesantan jer to predstavlja
preteče uređenih društava i demokratija u kojima danas živimo. Historijski
gledano, postoji samo 5 kopija ovog manuskripta od čega dvije datiraju na sami
početak osnivanja grada Sassarija.
Jedna od zanimljivosti koju bih preporučio da posjetite je i
dvorac Sassarija, koji je služio kao sjedište Španske inkvizicije na Sardiniji
i koji je uništen 1877. Danas možete pronaći samo ostatke koji su i dalje
vrijedni posjećivanja. Kao što sam ranije spomenuo grad ima vrlo interesantnu
historiju čije ostatke i simbole možete vidjeti kroz samu arhitekturu i kulturu
grada. Sassari je grad koji je bio pod vlasti Francuza od 1527 pod kojima je
preživio brojne periode ozbiljne socijalne i ekonomske krize ali i kuge 1582.
Nakon toga sa Ugovorm iz Utrechta 1713, započeo je kratki period Austrijske
dominacije a nakon toga i Savoya, unije italijanskih gradića.
Tokom svog razvoja grad se širio izvan svojih prvotnih
zidina posebno nakon što je preživio kugu koja je bila zastrašujuća bolest za
cijelu Evropu. Slijedeći primjer Torina,
grad je dobio nove distrikte sa bolnicama, zatvorima, školama, trgovima
ali i pozorištem. Vremenom je Sassari postao i drugi najvažniji grad za
proizvodnju kože.
Piazza d'Italia in Sassari on a clear day, Sardinia
Međutim Sassari je mnogo više od historije i postoji barem
12 razloga zašto je ovaj grad vrijedan posjeta:
Ovo je grad u kojem je nastao prvi Univerzitet
na Sardiniji koji je i dalje jedan od bolji univerziteta u polju prava,
agriculture i veterine
Sassari je grad kojem je Fontana simobol koja
ujedo predstavlja i genijalno djelo arhitekture i umjetnosti. Radi se o Fontani
Rosello, koja je bila poznata kao i najveći bunar područja od 1295-te godine.
Glavno mjesto okupljana jeste trg iz 19-og
stoljeća , Piazza Izalia, gdje se Palača provincije i neogotička palača
Giordano nadnose nad grad.
Grad u kojem se velike Svijeće, koje su zaštićene
kao UNESCO World Heritage Site, na August 14-ti nose na ramenima ljudi
posvećenih magičnom plesu prolazeći kroz uske i zakrčene ulice grada pa sve do
gradske Katedrale.
Grad je pun prekrasnih historijskh građevina iz
sedamnaestog i devetnaestog stoljeća u kojima se nalaze općinske kancelarije i
muzeji.
Sassari je grad rođenja brojnih predsjednika
Italijanske republike kao što su I Enrico Berlinguer, Antonio Segni i Francesco
Cossiga.
U Sassariju ćete pronaći komandu Brigade
Sassari, čiji korijen datiraju u Prvom Svjetskom Ratu gdje su se Sardinijci
istaknuli u borbi na frontu. Napisana za Sardinijce, himna Dimonios (vragovi) komemoriše vrijednosti i
hrabrost tipičnu za otočane.
Ovo je grad u kojem možete pronaći najbolje jelo
fast food: fainè
Spomenik Mount Accoddi, posebna na cijelom
mediteranu sa piramidalnom strukturom slična ziguratima Mezopotamije.
Jedino prirodno jezerona Sardiniji, jezero
Baratz je locirano na teritoriji Sassarija
Ovo je grad u kojem možete pronaći i atmosferu
Škotskog Visočja i to u Aregenteiri
Ovdje možete vidjeti zaljev Asinara sa
kristalno-jasnim morem Sardinije i rozim flamingosima
Mi nismo niciji. Uvijek smo na nekoj medji, uvijek neciji miraz. Stoljecima mi se trazimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ko smo. Zivimo na razmedju svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu.
Otrgnuti smo, a neprihvaceni. Ko rukavac sto ga je bujica odvojila od majke pa nema vise ni toka, ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da ga zemlja upije.
Drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odsluzimo. Nesreca je sto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje, a sve se placa pa i ova ljubav.
Svako misli da ce nadmudriti sve ostale i u tome je nasa nesreca. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamrseniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako posalila kao sa Bosnom. Juce smo bili ono sto danas zelimo da zaboravimo, a nismo postali ni nesto drugo. S nejasnim osjecajem stida zbog krivice i otpadnistva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed.
Nesreca je sto smo zavoljeli tu svoju mrtvaju, pa necemo iz nje, a sve se placa, pa i ta ljubav.
Zar smo mi slucajno tako pretjerano mehki i surovi, raznjezeni i tvrdi?
Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti, zasto?
Zato sto nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znaci da smo posteni. A kad smo posteni, svaka cast nasoj ludosti.
Boraveći na ovoj stijeni pokušavao sam pronaći ravnotežu
nadahnut ovim mjestom i ljudima koji ovdje žive.
Ravnoteža …?
Jeste li upoznati s tim? Znate li šta je to? Da stvar bude
još složenija, šta je sa „Rock Balancingom“? Jeste li čuli za to? Zvuči
zanimljivo zar ne? Možda ste pokušali uravnotežiti različite stvari, ali
balansirati teške i različite veličine i oblike kamenja-stijena, pa to su
izvanredne vještine. Umijeće balansiranja kamenja-stijena nije lako lagano
izvoditi imajući u vidu da su stijene najnepravilniji oblici na zemlji.
U Tanay Rizalu, samo 57 kilometara istočno od Manile, jedan
sat i 30 minuta vožnje, postoji nešto što se zove balansiranje kamenja-stijena i to je iznimno
popularno.
Prema Wiki-ju: Balansiranje kamenja-stijena je umjetnost,
disciplina ili hobi (ovisno o namjeri vježbača) u kojem je kamenje-stijene
uravnotežene jedna na drugoj u različitim položajima. Ne postoje trikovi koji
pomažu u balansiranju, poput ljepila, žica, potpornja ili prstenova.
Na Filipinima osnovana je Rock Balancing grupa u septembru 2010. Bila su dva
zagovornika koji su popularizirali, organizirali i uveli ovaj oblik umjetnosti
u Tanayu, Leandro Tamayo Inocencio i Ildefonso Bandoma Vista. Ova dva imena su
zagovornici zelenijeg i čistijeg okruženja. Sam razlog zašto su uveli ovu
umetnost nije samo da je izvode ili izlažu, već da nagovore lokalce da podrže
njihov projekat pod nazivom „Putovanje za drveće“. Ovaj projekat teži da
podigne svijest i promoviše ekološku svijest i očuvanje života kroz održavanje
takve izložbe Rock Balancing-a.
Bio je to uspjeh – aktivnosti na sadnji drveća, predavanja o
ekološkoj svijesti, balansiranje kamenja-stijena i još mnogo toga u suradnji s
Općinom Tanay, Kampanja za tri milijarde stabala, Programom Ujedinjenih nacija za
zaštitu okoliša (UNEP), i 350.org-ovom 10- 10-10 Global Work Party, bezbrojni
sponzori i volonteri.
„Masaya i balansiranje kamenja-stijena u prelijepoj
atmosferi u Tanaju (događaj Rock Balancinga je vrlo svečan i tome svjedoče
mnogi posjetioci)“, saopštila je policija u Daranak Falls-u. Događaj se od tada
održava svake godine u Tanay Town Properu, no neka su remek djela dostupna
upravo na vodopadu Daranak. “Podrijetlom su iz SAD-a, i oni su ga donijeli
ovamo”, dodao je.
Istina, svjedočenje ovim remek djelima zaista me
impresioniralo i motiviralo me da probam. Probao sam jedan, ali to je bilo
zaista teško, prvo morate odabrati pravi oblik stijena iz rijeke. Morate ga
uravnotežiti prema centru gravitacije. Zaista mjeri vaše strpljenje i
kreativnost.
Štaviše, iskusiti to lično predstavlja vrijedno iskustvo. Shvatio
sam da se čak i bezvrijedna kamen-stijena može pretvoriti u vrijedan oblik
umjetnosti. Umjetnost koja svijet može učiniti zelenijim i čistijim, umjetnost
koja može povećati turizam u Tanay Rizalu te umjetnost koja te može naučiti
kako postati strpljiv.
Taal vulkan je drugi najaktivniji vulkan u provinciji
Batangas. Ovaj složeni i prekrasni vulkan koji se nalazi u sred jezera Taal
često je nazivan i otokom usred jezera a posebno jer je to najniži vulkan na
svijetu na 311 metara nadmorske visine. S ovog vulkana se pruža zaista
spektakularan pogled, a posebno jer je lociran oko 50 kilometara od Manile, glavnog grada Filipina.
Glavna tačka vulkana je locirana u glavnom kraterskom jezeru lociranom na otoku Luzon koji se smatra glavnim otokom Filipina.
Vrlo je bitno napomenuti da je ovo ujedno i vulkan sa 33
erupcije u svooj historiji. Sve erupcije su se dešavale na gore pomenutom
vulkanskom otoku u jezeru Taal. Samo jezero Taal je nastalo uslijed
prethistorijskih erupcija između 140,000 do 5,380 godine prije Krista. Kako je
i dio Pacifičkog vatrenog prstena vulkan je imao nekoliko snažnih erupcija u
prošlosti koji su uzrokovali gubitke ljudskih života. Neke procjene indiciraju
da su gubici u brojama između 5000 i 6000 ljudi.
Baš zbog svoje eruptivne prošlosti i blizine naseljenim
područjima, vulkan je uvršten u 16 svjetskih vulkana koji bi trebalo israživati
i držati na oku, od strane međunarodne organizacije IAVCEI, kako bi se
spriječile buduće nesreće.
Unatoč upozorenjima od stranefilipnske vladine organizacije
PHILVOCS (Filipinski institute za Vulkanologiju i Seizmologiju). Zajednice
naseljene oko vulkana zarađuju tako što gaje usjeve obogaćene vulkanskim
zemljištem i love ribu, tilapia najčešće. mainly tilapia which is one of the
sought after fresh water fish in the Philippine market.
Danas mnogi posjetitelji koji posjete Filipine potrude se da posjete i ovaj vulkan koji i dalje predstavlja intrigantno djelo prirode.
