Na maloj spravici koja vam je konstano u ruci i reflektuje nepravilnu sliku života punu iskrivljenih osmijeha i namiještenih poza, nećete vidjeti istinsku pozadinu koja je u mnogo čemu oblikovala mene ili neku drugu ličnost u ovo što sada jesmo. S putovanja iz Poljske donosim vam zanimljivu priču o našem iskrenom bosanskom osmijehu kojeg čuvamo uprkos dešavanjima koja su nas zadesila, shvatili ih vi negativno ili pozitivno, za mene su to iskustva koja nikako ne bih mogao doživjeti da sam iz stana otišao u obližnji kafić i pio taj dupli esspresso neka dva sata.
Priča ide ovako..
Krajem jula 2022 čeka nas novo putovanje za Poljsku (Zboiska). Dolazim iz Lisbona za Warsawu, pa za Rzeszow i prebacujem se na autobus za Sanok i nakon čitavog dana putovanja avionima i kamionima, napokon dolazim u Zboisku i čekam tim da krene sličnom rutom iz Beograda. Njih troje se javljaju da su sletili za Rzeszow i taxista im uzima duplo više novca, ali ono naše, hajde neka, bitno im je bilo stići na vrijeme na autobus.
Pred njima slika dvospratnih autobusa s natpisom “Ukraine”.
Moj tim “izbjeglica” nenadano me, u pola noći, dočekao na klupi. Umotani u šalove bacili su šalu o sreći: “when you have, you have; when you don't have, you don't have.”
-Hajmo Englezi, vežite se, polijećemo!
Može li se otići rahat?
Došao je dan odlaska i sljedeće putovanje je vodilo direktno za Tursku (Antalija).
Pri dolasku na aerodrom dočekuje nas onako sablasna slika jer osim kompanija rent-a-car-a, radio je još samo jedan kafić. Ubrzo krećemo dalje i dolazimo na pasošku kontrolu na kojoj ja, tu i tamo, prolazim normalno bez nekih većih pitanja, ali volonterku koja nosi maramu (očigledno je bitno to napomeuti) zadržavaju na kontroli, zagledaju je, pa čak se i smjehulje.
Nakon njenog pitanja s osmijehom: Je li sve uredu? Kontroler odgovara da jeste. U tom momentu kreću se dešavati neke čudne stvari i ubrzo se nalazimo u…
„Veličina čovjeka ne leži u bogatstvu i moći, nego karakteru i dobroti. Ljudi su samo ljudi, i svi ljudi imaju mane i nedostatke, ali svi se mi rodimo dobri“ – Ana Frank
Živeći u BiH, pored svih tehnologija, brda mogućnosti i prilika, rečenice koje ćete najčešće čuti su: “Ovdje nema prilika; Teško je živjeti u BiH; Ništa nam ne pruža; Imamo loše obrazovanje; Svima je bolje nego nama” i sl.! Ove rečenice se najčešće koriste kako bi ljudi skrenuli pažnju sa svoje lijenosti, nezainteresovanosti i neznanja, pa im je sve drugo krivo osim oni sami sebi. To me je ponukalo da podijelim dio svoje životne priče i pokažem da ne postoji ništa, osim nas samih, živih bića kojima je Bog dao mozak i pamet za razmišljanje, za kreiranje svoje sudbine i svog postojanja, uz malo sreće, ništa vam ne može stati na putu.
Sa ovom pričom ne želim niko da me žali i sažaljeva, već želim pokazati da postoje “tamo neki ljudi” koji nikad u javnosti “nisu tražili pomoć, nisu se žalili i pljuvali svoju domovinu” iako im život nimalo nije bio lak i nije ih sudbina mazila. Nadam se da će nekog ova priča inspirisati i promijeniti pogled na svijet, svoj život i svoje stavove.
Svoju priču ću započeti iz najudaljenijeg sela Srebrenice pod nazivom “Luka” u kojem sam rođen i u kojem sam napravio svoje prve “korake”. Rodio sam se tokom rata i nisam imao priliku da “uživam u čistom zraku” zajedno sa svojim roditeljima bez brige da će neko od nas poginuti ili nastradati. Nažalost, ovo je bila sudbina većine Bosanaca i Hercegovaca, pa neću ulaziti duboko u tu temu i pokušat ću je skratiti sa moje strane, jer o njoj “svako ima svoju priču, koja sigurno nije lijepa”!
Prvo čega se sjećam, a možda i jedinog što pamtim kao mali dječačić u selu Luka jeste to da su svi bježali u rov bojeći se granata, a ja sjedio ispred rova i slušao granate, jer sam se bojao otići pod zemlju. Prije rata otac mi je radio u Hidrogradnji i mnogo vremena je provodio u Arapskim zemljama, gdje je nekad bosanskohercegovački gigant slao svoje radnike, jer su svoje poslove proširili po cijelom svijetu. Ipak nije imao sreću da u periodu rata bude ‘negdje tamo’ i izbjegne svu patnju koju je proživio zajedno sa narodom BiH. Vrlo brzo je mobilisan u vojsku i zbog nečijeg ćejfa je stavio svoj život na kocku. Iz priča koje sam čuo po sjelima na koje sam redovno išao sa roditeljima, znam da je ranjen nekoliko puta i da je stao na minu na nekoj pruzi!
Kada shvatiš da moraš reći hvala Bogu što neko nije poginuo ili ostao bez nogu, jer je samo „ranjen po cijelim nogama“ je poražavajuće. Zapitam se nekad, da li je neko iz „vrha“ čuo za Ismeta Šehića koji je ležao u lokvi krvi i jedva izvukao živu glavu, kao i za druge desetine hiljada ranjenih? Očito da nije, jer da su čuli, pokušali bi ranije spriječiti sukob. Da li su čuli za bol i jecaj porodica koje su izgubile svoje najmilije, za one koji su njegovali svoje ranjene, za one koji još uvijek ne znaju gdje su im bližnji? Očito ne, jer su se politička igra i prepucavanja rastegli na duge četiri godine, za njih možda kao četiri dana, a nekim kao 400 godina. Ono što danas shvatam i ono što me najviše nervira jeste to što je u BiH poginulo preko 30 000 vojnika, kao i preko 30 000 civila, a cijeli „vrh“ je preživio i danas većina njih suvereno vlada Bosnom i Hercegovinom.
Porodice koje su živjele na selu, isto tako su živjeli u iščekivanju, jer sporo su stizale informacije da li je neko živ ili je poginuo, da li je ranjen ili je zarobljen. U tom periodu svi smo živjeli dan za danom, sat za satom, minutu za minutom u isčekivanju nekih informacija. Sjećam se majke, svoje lavice, koja je u sobi grohotom plakala i molila Boga da se otac vrati živ i zdrav, a nas kao djecu tješila i govorila da će sve biti u redu i da je babo dobro. Svaka njena suza je predstavljala njenu bol, bol naše porodice, bol ostalih majki, supruga, braće, sestara, porodica koje su se nadale da će se njihovi najmiliji vratiti živi. U svom tom iščekivanju, suzama i boli, moj otac ostade živ, ali ga to nije spasilo muka kroz koje je prolazio. Dobili smo informaciju da je živ, ali da je zarobljen i odveden u logor u Srbiji. Kao ni njegovim, tako ni našim mukama nije došao kraj, jer smo svakodnevno razmišljali šta će mu raditi i da li će se živ vratiti. Tada nam niko nije mogao donijeti „dobre“ informacije. U logoru je mučen, zlostavljan i danonoćno maltretiran. U tome je imao ‘prednost’ u odnosu na ostale zarobljenike, jer je bio bokser, a takvi su im bili prvi u redu. Od tog momenta mi smo izgubili sve informacije o njemu, a naša lavica se zaputila ka slobodnoj teritoriji. Zašto je nazivam lavica, a ne majka, pa zato što ona to uistinu jeste, i majka, i lavica. Ona je sama, prenijela 3 sina u naručju na slobodnu teritoriju, bez mnogo hrane i vode, jer za to nije imala mjesta od nas koje nije ispuštala iz ruku. Njeni najbliži u tom trenutku nisu imali razumijevanja prema njoj i djeci koju je nosila, niko se nije nudio da pomogne, pa čak ni njena sestra, ni svekrva, jer su u tim trenucima svi mislili samo na sebe. Kada ja ovo pišem, onda to izgleda malo nerealno i nemoguće, ali ni sam nisam na početku u to vjerovao, dok nisu mnogi to potvrdili.
Kada smo došli na slobodnu teritoriju, na područje Zenice, sjećam se da smo živjeli u nekom podrumu kuće, koja je bila puna vlage, smeća, miševa i starih stvari. Znam da smo to jedva očistili i napravili bar malo uslovnim za život. Nikako se nismo mogli riješiti miševa i znam da je mama uvijek zavrištala kada vidi jednog, pa smo ih zajedno sa mačkama ganjali po kući. Dok smo mi pokušavali da preživimo u takvim uslovima, da se sačuvamo od kojekakvih bolesti, dok smo jeli hranu iz humanitarne pomoći, svakim danom smo se nadali nekoj informaciji o ocu. Niko ništa ne govori, niko ništa ne zna, a svi se nadaju da će im se neko vratiti živ. Sjećam se da smo živjeli u blizini stadiona Bilino polje i da su svako jutro i veče u tom području trčali mudžahedini koji su neprestano pjevali ilahije i tekbirali. Živjeli smo dan za danom, borili se kako smo umjeli i kako smo se uspjevali snaći, mama je imala svakodnevne probleme, jer nije dobijala hrane koliko je tražila, a bilo je potrebno da nas sve prehrani.
(Naša prva poslijeratna fotografija. Sa lijeva: amidža, nena, tetka, mama i nas trojica braće).
U periodu ove fotografije otac je još uvijek bio u logoru i nismo znali da li je uopće živ.
U svoj toj borbi za preživljavanje stiže informacija da uskoro dolazi nekoliko autobusa iz logora sa razmijenjenim zatvorenicima. Jako dobro se sjećam tog dana iako sam imao samo 4 godine. Ulice su bile preplavljene uplakanim majkama, sestrama, braćom, cijelim porodicama koji su molili Boga da im se najmiliji vrate živi. Nebo je taj dan bilo tako čisto kao da oblak na njemu nikad nije postojao, kao da i sama svjetlost prati one koji nam dolaze i pokazuje im put prema nama. U zraku su bili pomiješani osjećaji tuge i sreće, jer su se svi nadali, a niko nije bio siguran. Vladala je potpuna tišina, samo se u daljini čuo po neki jecaj uplakanih majki i supruga, i po neki tekbir odjeknuo bi nebom. Sjećam se kada su svi počeli ustajati, vrištati, na sav glas moliti Boga da je „on“ ili da su „oni“ stigli, tada sam shvatio da stižu autobusi. Ako se dobro sjećam, u prvoj turi stiglo je 12 autobusa, svaki od njih prepun tuge, bola, žalosti, ali u isto vrijeme prepuni osmijeha i suza, jer se uskoro svi oni sreću sa nekim jako bitnim u životu.
Ne sjećam se tačno koliko je bilo autobusa, jer je naš heroj, borac, naš babuka izašao iz prvog autobusa prema kojem smo svi „vrišteći“ potrčali u suzama, ali ovaj put radosnicama. U tom trenutku bilo je nemoguće ne primjetiti jačinu ljubavi mojih roditelja, ljubavi roditelja prema djeci i djece prema roditelju. Tada, još kao malo dijete, shvatio sam koliku tugu su doživjeli i žive svi oni koji su izgubili nekog najbližeg. Mogu reći, ali ne mogu to osjetiti, i nek im je dragi Bog na pomoći. Mnogo je teško opisati kako čovjek/djete u tom trenutku da se osjeća, mnogo je teško, ali ne bih nikom poželio da to doživi.
Nakon babinog povratka u kući je vladala sreća, radost, veselje, iako nismo imali dovoljno sredstava da normalno preživimo, to uopće više nije bilo bitno, jer je ‘on’ stigao i sada je sve lakše. Poslije nekog vremena preselili smo se u prizemlje kuće jedne divne porodice. Vlasnici su bili divni ljudi i postali su veliki prijatelji sa našom porodicom. Ne sjećam se nešto puno važnih dešavanja iz tog mjesta i te kuće osim nekoliko, ali najvažniji događaj u tom malom prizemlju je bio kada se otac pojavio na vratima u policijskoj uniformi i rekao da idemo u Sarajevo. Tako se završilo naše preživljavanje u Zenici.
Gdje je to Sarajevo, šta je to Sarajevo, niko nije znao? Ko u njemu živi, jesmo li dalje od rata, kako ćemo tamo živjeti? To su bila samo od nekih pitanja koja su se postavljala prije nego smo se zaputili prema njemu. Tako jednog dana dođosmo u Sarajevo, a tačnije Vogošću, što nama nije pravilo razliku, jer nismo prije toga znali ni za jedno, ni za drugo. Uselili smo se u prizemlje druge po redu crvene zgrade u ulici Partizanskog odreda zvijezda. Nismo znali čiji je stan, ali je bio slobodan i idealan da se mi u njega uselimo. Stan nije bio veliki, ali svakako bolji od onih u Zenici, pogotovo, jer otac sada ima posao i možemo normalno živjeti. Živjeli smo kao jedna velika i jako sretna porodica i mnoga me sjećanja vežu za taj stan, zgradu, ulicu i mali gradić. Ovaj dio priče završit ću sa par sretnih i lijepih trenutaka. Najsretniji događaj iz tog stana je bio kada je mama unijela mog trećeg brata (od nas četvorice), Muamera, koji je rođen 2001. godine i sa njim smo i dan danas “u punom kapacitetu”. U Vogošći sam krenuo u osnovnu školu Zahid Baručija gdje sam bio jedan od najboljih učenika, te sam dobio nagradu da idem 21 dan u Holandiju sa djecom šehida i poginulih boraca kao najbolji učenik u razredu. U FK UNIS-u sam početo trenirati fudbal sa samo 5-6 godina, napravio prve korake u “fudbalskom svijetu”, a istu završio u tom klubu “12-13” godina nakon prvog ulaska na teren.
Kao neko ko živi u tuđem stanu, ni tu nam nisu “cvjetale ruže”, bar na polju finansija i sigurnosti doma, s toga otac je čekao prvu priliku, podigao kredit i krenuo u “privremeno rješavanje” stambenog problema. Privremeno, jer u tom momentu nije imao ni prilike ni finansija da razmišlja o bilo čemu dugotrajnom. U to vrijeme je vozio Golfa 2 koji je bio poluispravan, jer čim malo zahladni bilo ga je nemoguće upaliti, pa je moja mama, a nekad i mi kao djeca ustajali u 5 sati ujutro i gurali ga da upali. Nakon toga otac je nekako preko neke “organizacije” uspio otići u Njemačku na kratko i vratio se sa nekom “mazdom 626” koja mu je bila prevozno sredstvo od kuće do posla, konj za prevoz greda i drva, traktor za prevoz sijena i trave i sl. Privremeno rješenje je bila kuća koju je izgradio sa bratom i djedom. Kada smo dobili deložaciju morali smo jako brzo da se iselimo, pa se i ta kuća morala što prije napraviti, pa je ista završena upola i pokrivena na jednu vodu kako bi se mogli što prije useliti. U prizemlju kuće živio je amidža sa svojom porodicom, a mi na prvom spratu kuće. Drugi sprat nije bio izrađen, ali u to vrijeme nikom nije bio ni potreban, jer je dedo sa porodicom otišao za Ameriku, kao i mnoge druge porodice početkom 2000-tih godina. Iako smo bili jedna od najmnogoljudnijih porodica, a sigurno najmnogoljudnija kuća u mahali, ruže nikom nisu cvale i nije bilo lako. Amidža je živio sa suprugom i troje djece, a nas je bilo 7 (otac, mama, trojica braće, ja i tetić kojeg su roditelji u to vrijeme uzeli da živi sa nama jer su ga roditelji napustili). Zašto pišem o ovoj kući i stanju u njoj? Pa zato što smo u njoj proveli možda i najteži dio naših života! Na tom prvom spratu kuće živjelo je 7 živih bića koji su spavali u dnevnom boravku i kuhinji i pored jedne spavaće sobe koja je vječito bila zaključana jer je “nana tražila” da u nju niko ne ulazi i da to bude za nju kad se vrati iza “AmerikA”! Nana je prvi put došla nakon 8-9 godina, a mi nikad nismo zavirili u tu sobu, jer smo “poštovali ono što je od nas traženo”!
Zamislite dvije sobe u kojoj boravi 7 ljudi, u kojim spava 7 ljudi, a samo jedan od njih radi, donosi platu i plaća kredit! Ništa to ne bi bilo moguće bez moje majke, moje lavice, koja nas je sve držala na okupu i radila 24/7 bez radnog vremena i plate. Razlika između mene, dvojice braće i tetića (našeg polubrata) je sveukupno 5 godina, dok je najmađi brat 9 godina mlađi od mene. Zašto ovo spominjem? Zato što smo nas četvorica išli u školu u isto vrijeme, trebale su nam knjige, oprema, obuća i odjeća i to sve sa jednom platom “običnog policajca” (čin policajca sa kreditom).
O “sobi” i prostoru za učenje neću ni pisati, niti ću iste spominjati, jer ih nije bilo. Učili smo i snalazili se kako smo stigli i na sve moguće načine koji su bili dostupni. Kupovali smo polovne knjige na autopijaci, Drveniji, Ilidži i drugim mjestima u Sarajevu. Nikad nismo nosili odjeću kupljenu u skopocjenim radnjama, već sa pijaca ili smo “dobijali na poklone” od drugih ljudi. Hranu u školu smo nosili od kuće i to “pola hljeba”, a u njega se stavljalo što se imalo! Braća i ja smo oduvijek bili zaljubljenici u fudbal i svi su bili golmani osim mene, od oca pa do najmađeg brata. Trenirali smo samo kada i do kad je bilo besplatno. U bilo kojem momentu kada je klub ili trener uveo plaćanja mi smo “morali prestati” trenirati ili reći treneru “da smo nezadovoljni” i tome slično… Nikad zajedno kao porodica, pa ni dan danas nismo otišli na more, nismo otišli na skijanje, a ni na bilo kakvo drugo “zajedničko putovanje”! Trenutno, iz mog ugla gledanja, vjerujem da se i to moglo “organizovati”, ali vjerujem da to roditeljima nije bio prioritet, jer je ubrzo nakon toga otac “digao još jedan kredit” da bi kupio nešto malo zemlje kako bi nam napravio kuću i kako bi se osamostalili kao porodica. U toku života u toj ‘straoj’ kući snalazili smo se na sve moguće načine da preživimo pa samo u tom periodu imali više krava, koza, kokoši, tuka i raznih životinja kako bi mogli prodavati mlijeko, meso i sve što ide uz to. Roditelji su tražili sve moguće “slobodne” zemljane površine kako bi posijali voće i povrće koje smo jeli i prodavali. Braća i ja, iako smo u to vrijeme bili jako mali išli smo da kupimo sjena drugim ljudima, da cijepamo drva, kopamo kanale i radili smo sve druge poslove kako bi pomogli roditeljima, ali u isto vrijeme bili smo redovni u školi i trudili se biti što bolji. Ja sam bio (naj)bolji učenik u svojoj generaciji, dok su braća bila malo slabija, ali niko nije bio “propalitet”. Svojih prvih 300,00KM koje sam krio na ormaru u kuhinji da niko ne nađe, kao dijete zaradio sam tako što sam išao u Istočno Sarajevo, kupovao i preprodavao petarde drugoj djeci, tako što sam radio grafičke radove i pisao poeziju i pjesme drugoj djeci za novac i sl. Taj novac sam krio kako bi, kako se kasnije ispostavilo kupio sebi krevet u sobi u novoj kući. Novac je mama pronašla dok je čistila kuću i otkrila moje namjere, ali na kraju je bitno da sam ja dobio svoju sobu i svoj krevet u novoj kući.
Kao što sam već naveo sav novac je išao na ta dva kredita, a mi smo pored toga svojim rukama, uz pomoć šire familije (samo fizički, ne i finansijski) gradili svoju novu kuću na svojoj zemlji, na kojoj roditelji i dan danas žive, a kredit su otplatili prije otprilike godinu dana.
Plac koji smo kupili imao je ovu staru vikendicu koju smo maksimalno iskoristili da bi napravili kuću i napokon se uselili u istu.
U tu kuću smo uselili na “ljetnom raspustu” između prve i druge godine srednje škole, a roditelji i danas tu žive. Iz te kuće završio sam srednju školu kao najbolji Mašinski tehničar u BiH, upisao i završio Mašinski fakultet, počeo putovati, obilaziti svijet i upoznavati sve ono što nam život pruža.
Svoju prvu kolekciju zastava (njih 56 iz cijelog svijeta) sam skupio u ovoj kući, svoje prve magnete zalijepo na frižider, iz ove kuće sam upoznao svoju sadašnju suprugu i ljubav svog života, iz te kuće iako je bilo svega, pamtim (želim da pamtim) samo dobre trenutke i period života. Naravno ni u toj kući finansijsko stanje nije bilo bolje, i dalje smo se na pijaci oblačili, kupovali polovne knjige i sijali na sve strane kako bi lakše preživjeli. Kao što sam gore već naveo, još kao dijete na sve moguće načine sam se trudio da zaradim novac, pronalazio načine i davao sve od sebe da pomognem roditeljima kako fizički tako i finansijski.
Kako smo završavali srednje škole tako smo i olakšavali roditeljima, jer više nisu bile obavezne knjige svake godine, stariji brat je počeo da radi i da doprinosi, ja sam se snalazio za novac i posvetio se svom životu maksimalno. U svemu tome pronašao sam svoj put, izabrao način života, odselio se i osamostalio, ali uvijek se vrlo rado vratim u ovu kuću, posjetim roditelje i sjetim se tih lijepih trenutaka.
Prvi put kada sam zaradio “malo veći” iznos novca i kada se stvorila prilika, obradovao sam svoje roditelje i poklonio im putovanje u Istanbul koje im je oduvijek bila želja, a nikad nisu za to imali uslove, jer su se brinuli za nas i borili da imamo iole normalan život. I dan danas, trudim se da im pokažem drugu stranu slike, prikažem i pokažem prilike, te ih “tjeram” da sada misle na sebe i razmišljaju o mogućnostima koje imaju. Od tog momenta, svake godine skupljaju novac i planiraju različita putovanja samostalno…
Ovu priču, kao i sve u svom životu završit ću pozitivno i želim da me ljudi tako gledaju. U društvu sam trenutno poznat i prepoznat kao “mladi i uspješni poduzetnik, svjetski putnik, omladinski radnik, filantrop, aktivista i motivator”, a ja samo želim da me ljudi gledaju kao čovjeka, kao individualca koji nešto radi. Ne želim i trudim se kroz cijeli život da me niko ne sažaljeva i ne traži razloge “da mi olakša”! Ne želim da me neko gleda kao dijete “ratnog vojnog invalida” ili dijete/osobu iz Srebrenice “kojoj je teško”! Ove poglede sam mogao prihvatiti dok su me nazivali “djetetom” i dok sam se snalazio sa porodicom poslije rata, ali sada ne želim da mi to daje nikakvu prednost u bilo čemu i zato to nikom i ne spominjem dok ne pita. Smatram da i sve druge osobe dok su djeca, treba im se pomoći, ali čim napune 21-22 godine ne smiju i ne trebaju očekivati bilo kakvu pomoć “zbog bilo čijih drugih zasluga”!
Ovu svoju priču sam podijelio sa vama kako bi vam pokazao da životi mnogih nas/vas nisu bili laki i u mnogim situacijama nam nije bilo svejedno, ali opet smo “uspjeli” i pronašli svoj put, izborili se za nešto nama vrijedno i bitno. Pisao sam, jer sam prošao kroz sve ovo, a “nisam i ne moram svake godine otići na ljetovanje”, a mnogim ljudima je problem ako jedne godine ne odu na to isto more!
Pisao sam jer mnogi misle da mi je “novac i uspjeh” pao sa neba! Pisao sam, jer o ovom ne pričam, držim se pozitive i živim dan za danom! Pisao sam, jer sam imao jako težak život, a nikad nisam pljuvao ovu zemlju, i pored svega za koju kažem da mi je dala sve i da još uvijek nemam želju da je napustim! Pisao sam i pišem kako bi pokazao drugim ljudima da ne pljuju druge ljude, njihove živote, njihovu želju za uspjehom i promjenama! Pisao sam da pokažem da i kada je nekom teško to ne mora u “javnosti” tako i da izgleda! Pisao sam i pisat ću da je život onakav kakvog ga mi kreiramo i da svako oda nas/vas ima svoje probleme sa kojim se borimo i da nikog i ni na koji način ne treba osuđivati zbog bilo čega što “nama” smeta, a možda je toj osobi baš to potrebno u tom trenutku! Pišem i pisat ću, jer odijelo ne čini čovjeka, već mozak, disciplina, odgoj i ponašanje, sve drugo je samo jedna velika zavjesa koja uvijek može biti podignuta! Pišem i pisat ću sve dok ljudi ne shvate da se ljudi ne (rangiraju) gledaju po vjeri, mjestu iz kojeg dolaze, po boji kože i finansijskom statusu, već prema onom što zapravo jesu! A ko su?! Pa morate ih upoznati da bi to mogli i zaključiti. Od rekla-kazala nema ništa!
Pišem i pisat ću sve dok ne shvatite da GRIJEŠITE kad god pomislite da vam je teško i da ste se dovoljno borili za nešto, da ste dovoljno prošli i da nešto znate. Kad se nađete u takvoj situaciji razmislite kako je siročadima koji nemaju nikog da im pomogne, kako je majkama koje su izgubile muževe i sinove, kako je siromašnim porodicama, invalidima i onim koje je društvo zaboravilo! Kada shvatite da je Martin Luther King bio 10 godina u zatvoru jer se borio za nešto veće i od njega samog, shvatit ćete šta znači iskreno se boriti i “dati sve od sebe”. Kada shvatite da su najbogatiji i najuspješniji ljudi “odustali” od obrazovanja i bar jednom “propali” u životu, jer su vjerovali u svoj cilj, bit će vam jasno da niste dovoljno pokušali i da ne vjerujete dovoljno u sebe. Kada shvatite da je Harland Sanders u svojoj 62. godini poslao svoj recept na 1000 adresa i nije uspio prodati ni jedan, tek na 1001 je krenuo sa prodajom i osnovao KFC kojeg danas svi poznajemo, tek onda ćete shvatiti šta zaista znači “pokušati sve”!
Pišem i pisat ću da vas ne obeshrabre mišljenja i stavovi drugih ljudi, jer morate imati vjeru u sebe i u ono šta radite!
Svoju priču završit ću jednim svojim (modifikovanim) citatom davno objavljnim na Facebooku:
Bog nas je stvorio u određenim sredinama, određenim porodicama i dao nam mogućnost da se u njima snalazimo, da biramo svoj put i tražimo sreću. Moja sreća je kada vidim sretne ljude oko sebe, a najsretniji kada su oni meni najbliži spokojni, zadovoljni i sretni. Njegujte svoje porodice, čuvajte svoje roditelje, brinite za svoje prijatelje, borite se sa svojim problemima, ne gurajte nos tamo gdje mu nije mjesto, pružite ruku starici, pomozite bolesnom, nahranite prosjaka, volite sve ljude, budite iskreni prijatelji, razmišljajte o svom životu i mirnom snu, i tek tad ćete biti potpuno sretni!
A dodat ću i naslov ove priče, jer kako sam počeo, tako i da završim: “I kad ti je teško, ne uzdahni, digni glavu, budi ponosan i vjeruj u sebe”!
Evo upravo sam sletio u Sarajevo sa jednog jako interesantnog putovanja u Poljskoj o kojem ću sigurno pisati, ali u avionu sam shvatio da nisam podjelio jednu zanimljivu priču iz Hrvatske, sa početka 2020. godine, pa evo mojih rečenica napisanih na letovima Rzeszow – Munich – Sarajevo…
Da
je život jedna velika priča puna slučanojnosti mnogi ne vjeruju i ne shvataju,
ali onaj koji putuje i ko ima priliku da radi mnogo stvari u životu to jako
brzo shvati. U to sam se uvijerio mnogo puta i shvatio da ništa ne dolazi samo
od sebe i da je svaka slučajnost povezana na neki način i zbog nečeg. To se
desilo i ovaj put, na ovom putovanju, za koje nisam ni imao neke velike planove.
Sve je krenulo od jedne utakmice u Sarajevu na kojoj smo zabilježili pobjedu u
jednoj jako teškoj i napetoj utakmici, nakon koje smo dobili poziv na 10.
jubilarni Liburnija kup u Opatiji, Hrvatska od prijatelja i organizatora, koji
su u to vrijeme boravili u Sarajevu u sklopu projekta Sport Diplomacy Academy u
organizaciji BRAVO-a, a došli su u dvoranu da isprate utakmicu. Nakon toga smo
krenuli u organizaciju odlaska na turnir, jer nije baš da je Opatija blizu i da
je Hrvatsko primorje jeftino. Tako da sam ja u razgovoru sa prijateljima i
članovima Fondacije za razvoj i poduzetništvo uspio dobiti određeni novac koji
je bio dovoljan da se potvrdi učešće na turniru, pa samo se tako i bacili u
organizaciju svega. Nas 8 je krenulo prema Hrvatskoj 9.1. u kasnim nočnim satima
u dva auta, a tamo smo stigli 10.1. u ranim jutarnjim satima. Put je prošao i
bolje nego smo očekival i stigli smo u panirano vrijeme, ali gospođa koja nas
je trebala čekati ispred apartmana da nam preda ključeve nije se pojavila.
Nakon što sam je nazvao i pitao zašto nije tu, ona reće da nije dobila moje
poruke, a kasnije se ispostavilo da „nije čitala SMS“ poruke! Nakon što smo
preuzeli ključeve i ušli u stan, svi smo „umrli“ u krevetu i buđenje je bilo
dogovoreno za 14:00, pa je i dan mogao početi, a i naš boravak u Hrvatskoj.
U Opatiji smo proveli nekoliko dana gdje smo igrali na Liburnija kupu kao jedini predstavnici Bosne i Hercegovine, ana kojem su učestvovale ekipe iz Hrvatske, Slovenije i mi iz Bosne i Hercegovine. Iako se od nas nije očekivalo mnogo, uspjeli smo doći do četvrtfinala gdje smo ispali od ekipe ARAS iz Domžale-a, Slovenija koji su na kraju i osvojili turnir. Kažu: „lakše ti je kad znaš da si ispao od najboljih“! Tako bar kažu, ali ja sam siguran da nam je bilo svima jednako teško jer smo ispali nebitno od koga. Ja sam inaće trener i povremeni igrač ekipe 11. Juli Srebrenica.
U
ovoj priči ne bih se bazirao na Opatiju, jer ona i nije razlog pisanja, već
grad Rijeka, trenutno glavni Evropski grad kulture. Zbog čega je to bitno za
ovu priču koju sam počeo sa „slučajnostima i povezanosti“ reči ću u nastavku.
Ove
godine kao svoje prvo putovanje van Bosne i Hercegovine imao sam već u prvoj
polovini januara, a evo dok pišem ovu priču već sam na drugom putovanju i to na
daleki Baltik. U Opatiji smo proveli dva dana i nije se imalo mnogo toga za
vidjeti u ovo doba godine, osim preivnog mora, u kojem se ne možeš kupati,
prelijepih kamenih plaža, na kojim se ne možeš sunčati, divnih šetališta kraj
mora, na kojim ne možeš dugo „izdurati“! Eto rekoh nema se šta vidjeti, a
svašta napisah. Baš tako, Opatija ima mnogo toga za ponuditi, ali jednostavno
ovo nije njeno doba godine. Ni u Rijeci nije puno bolja situacija, ali je
Rijeka ipak mnogo veći grad, u kojem se mnogo više ljudi okuplja, pa zbog toga
djeluje da je u nekom drugom godišnjem dobu. To je i bio jedan od razloga zbog
kojeg smo kao ekipa nekoliko puta odlazili i obilazili Rijeku. Posjetili smo
„VRATA, MUZEJ, KULU…“ Rijeka me nedoljivo podsjeća na Tallin, iako je on malo
„brdovitiji“ i sa mnogo više starih tvrđava, samo šetalište je bukvalno
identično jednom djelu Talina, a vjerujem da je i povremena bura i hladno
vrijeme otjeralo moje misli prema hladnom Baltiku.
Šetajući
tako po Rijeci ugledao sam neki kip sa digitalnim satom koji otkucava nešto:
20:20:21:56, ali nije mi bilo jasno na koju stranu sat ide i šta tačno
obilježava. Nakon što sam malo zadržao pogled pročitao sam „Glavni Evropski
grad kulture“! Onda sam shvatio da je to odbrojavanje koliko dugo još
„presjedavaju“.
Malo
sam istražio i provjerio kako je i zašto Rijeka dobila priliku da bude glavni
Evopska prestolnica kulture, pa evo i vama odgovora:
EPK Europski parlament i Vijeće Europske
unije donijeli su Odluku kojom su se definisale aktivnosti provedbe projekta EPK
nakon 2020. godine, slijedom čega je Ministarstvo kulture RH raspisalo i
provelo konkurs s temeljem kojeg su gradovi u RH kandidirali svoje projekte.
Gradovi su imali 10 mjeseci za pripremu
kandidature i pisanje aplikacije. Odluka o gradovima koji će se takmičiti u
drugom krugu donesena je 2015., a konačna odluka i imenovanje hrvatskog grada
Europske prijestolnice kulture donesena je 24. marta 2016. godine.
Bilo
mi je drago vidjeti da jedan grad iz naše regije ima priliku da predstavlja
kulturu na tako visokom levelu, ali kolika je slučajnost i kakvu ja to
povezanost imam sa kulturom ne znam i nisam uopće shvatio da sam i prošle
godine u Januaru, bio u glavnom Evropkom gradu kulture, a to nije bila Rijeka.
Nisam shvatio, jer mi je prošla godina bila ludnica od putovanja, ali zato ja
imam prijatelje koji me na sve podsjete, pa i na to. Tako da sam bio izuzetno
sretan da sam imao tu privilegiju da dva januara za redom posjetim dva glavna
Evropska grada kulture, a to su Rijeka i Plovdiv. To me je navelo da napravim
jedno kratko istraživanje zašto i na koji način se dodjeljuje titula „glavnog
Evropskog grada kulture“?! Evo i odgovora:
Ciljevi kandidature grada
Rijeke:
Ciljevi kandidature Grada Rijeke za
Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine bili su kreirati brojne kulturne
programe visoke umjetničke razine, kreirati kulturni program s jakom europskom
dimenzijom i transnacionalnom suradnjom, uključiti širok raspon građana i
stakeholdera kao česnika programa i kao publiku, poboljšati kulturnu infrastrukturu,
razviti vještine, kapacitete i upravljačke sposobnosti kulturnog sektora,
potaknuti partnerstva i suradnju s drugim sektorima, promovisati grad i njegove
kulturne programe i poboljšati međunarodnu orijentaciju i vidljivost grada
Rijeke i čitave regije.
Ideju o uspostavi projekta i naslova
“Europska prijestolnica kulture” pokrenula je Melina Mercouri, prva grčka
ministrica kulture, uvjerivši tadašnje članove Europskog parlamenta u društveni
značaj umjetnosti i kulture. Godine 1985. Atina je s izuzetnim uspjehom postala
prva Europska prijestolnica kulture. Od 2011. godine dva grada iz zemalja
članica Europske unije svake godine nose titulu Europske prijestolnice kulture.
Ovim se projektom želi istaknuti bogatstvo i raznovrsnost europskih kultura, slaviti kulturne veze koje povezuju Europljane, povezati stanovnike različitih europskih država, promovirati njihovu multikulturalnost i višejezičnost kao i uzajamno razumijevanje te potaknuti osjećaj europskog građanstva. Sve studije pokazale su da je projekt Europske prijestolnice kulture izuzetna prilika za urbanu obnovu, povećanje međunarodnog profila grada, kao i poboljšanje imidža grada u očima njegovih stanovnika, povećanje vitalnosti kulturnog života grada, međunarodne vidljivosti grada i turističkih rezultata.
Prošle,
već sad, pretprošle godine sam imao jedan radni sastanak u Sofiji, Bugarska,
koji smo ranije završili i dobili smo ponudu da odemo do Plovdiva, drugog
najvećeg grada u Bugarskoj. Tek po dolasku tamo dobili smo informaciju da je to
glavni Evropski grad kulture, pa smo pokušali obići štio više i posjetiti što
više različitih mjesta. Plovdiv je jako lijep grad, smijem se usuditi reči, po
meni ljepši i od Sofije. Mnogo manji, a puno više za ponuditi. U Plovdivu
možete da osjetite kao da idete kroz vrijeme, od modernog doba do Osmanskog
carstva, nešto kao u Sarajevu, ali ni blizu haha!
Ciljevi kandidature grada
Plovdiva:
Plovdiv je prvi bugarski grad koji je
izabran za Evropsku prestonicu kulture, a program je organizovan pod motom
“Zajedno”.
To je drugi po veličini grad Bugarske i
sedište istoimene Plovdivske oblasti. Grad ima historiju dugu 8.000 godina i
spada u najstarije evropske gradove.
U Plovdivu je tokom 2019. bilo
organizovano više od 300 dogadjaja, kao i širom Južnog centralnog regiona Bugarske
i u gradovima Varna, Sofija i Veliko Trnovo, uključujući festivale i projekte u
zajednici na teme povezane sa Plovdivom, njegovom historijom, kulturnim
nasledjem i izazovima s kojima se grad suočava.
Organizovane su i izložbe posvećene
ćirilici, kao i zajedničke pozorišne predstave sa predstavnicima iz zemalja
Zapadnog Balkana, romske i turske zajednice.
Pored Plovdiva Evropska prestonica kulture
2019. godine je bio i italijanski grad Matera.
Što je ustvari Europska
prijestolnica kulture?
Europska prijestolnica kulture je titula
koju od 1985. godine dodjeljuje Europska komisija u natjecanju među gradovima
koji moraju dokazati da kulturu vide kao važno područje svojeg razvoja i svoje
preobrazbe.
Projekt Europske prijestolnice kulture
(EPK) donosi ulaganja financijskih sredstava u razvoj kulture u gradu koji
ponese titulu – i to javnih europskih sredstava, nacionalnih, regionalnih i
lokalnih, ali i doprinos sponzorskih sredstava.
Izvor: rijeka.hr
Dragi
prijatelji, putujte, uživajte obilazite svijet i gradove i shvatit ćete koliko
je život pusta slučajnost i da je sve u životu na neki način povezano.
Nešto više činjenicama i zanimljivositma ovih gradova pročitajte u rubrici zanimljivosti, kada bude objavljeno…
Za kraj želio bih podjeliti jednu sliku sa vama, čisto da vidite na koji način možete lijepo ispromovisati svoju zemlju, svoje ljude, kulturu i odgoj, a da ne uradite ništa što ne bi učinili u svom stanu.
Ovaj
put ću sa vama podijeliti jednu priču, vjerovatno drugačiju od većine drugih o
kojima ću pisati. Ovaj tekst i priču posvetio sam svim osobama sa poteškoćama, osobama
sa oštećenim sluhom i posebno gluhim osobama, koje su me na ovom putovanju
naučile puno, puno više nego sam očekivao. Nije da nisam puno očekivao, nego
sam mislio da puno više znam neko sam znao u tom momentu. O čemu se radi pročitajte
u nastavku priče…
Početkom
oktobra 2015. godine dobili smo poziv da budemo partneri na jednom projektu pod
nazivom „Signs in Europe II“ čija je tema bila „rad i razmjena iskustava sa
gluhim osobama i osobama sa oštećenim sluhom“! Ideja je bila da na treningu
učestvuju po 4 osobe iz 9 zemalja od kojih bi trebale biti 2 gluhe osobe ili
osobe sa oštećenim sluhom i 2 osobe bez poteškoća, kako bi učili jedni od
drugih i kako bi razmjenili iskustva i znanja. Vrlo rado samo prihvatili
partnerstvo i kao organizacija nadali smo se da će proći i da ćemo imati
priliku da učestvujemo na jednom ovakvom projektu.
Jedan
on novogodišnjih poklona su bili razultati oktobarskog roka koji su nam
donijeli nekoliko odličnih projekata za 2016. godinu, a jedan od njih je bio i
„Signs in Europe II“ i znali smo da uskoro idemo u Torino, Italija.
Otvorili smo poziv za gluhe osobe i osobe sa drugim slušnim poteškoćama kako bi dobili najbolje kandidate. Ne sjećam se kako je trajao proces selekcije, koliko je bilo prijavljenih i kakav je bio kvalitet aplikanata. To ne znam, ali znam da smo dobili dvije sjajne učesnice, dvije sjajne osobe, dvije sestre Almu i Maidu Mujanović. Nadam se da mi neće zamjeriti što sam ih imenom spomenuo, ali siguran sam da njih dvije prave veliki doprinos u Bosni i Hercegovini i pravi su predstavnici gluhih osoba. Ne bi bilo uredu da nastavim priču ako ne bih pohvalio i predstavnika osoba bez poteškoća Mirnesa Berbića, sjajnog aktiviste koji svoju sreću i život traži putujući svijetom.
Ovaj put odlučili smo da putujemo autobusom kako bi obišli nekoliko zemalja, vidjeli nešto više, a i budžet nam je bio ograničen, tako da nismo imali puno izbora. Krenuli smo iz Sarajeva preko Zagreba, Ljubljane, pa sve do Minhena. Mnogo puta u svojim tekstovima spomenut ću da smo bogati onoliko koliko imamo prijatelja širom svijeta. Ova priča to pokazuje još jednom. Po dolasku u Minhen, u nimalo topao Minhen, već hladan i kišovit dočekani smo od strane jedne stare prijateljice, koja je više puta bila u posjeti u Bosni i Hercegovini i sa kojom smo se u prošlosti mnogo družili, a upoznali smo se na jednom projektu u Albaniji. Sa njom smo kratko obišli centar Minhena , ručali i zaputili se na autobusku stanicu gdje smo ušli u autobus za Torino.
Po dolasku u Torino dočekali su nas sjajni ljudi, sjajna organizacija i vrhunski domaćini. Već naredni dan je startao program i svi su bili nestrpljivi da počnu aktivnosti. Od samog početka ljudi su se povezali, atmosfera i pozitivna energija se mogla osjetiti na sve strane, pa je sve to davalo znake dobrog projekta. Tako je i bilo, sjajna ekipa, sjajni predstvnici iz svih 9 zemalja su davali maksimalni doprinos kako bi projekat bio što kvalitetniji. Svih 6 dana aktivno smo radili na razmjeni iskustava i učili jedni od drugih. Divan je bio osjećaj komunicirati, odnosno učiti komunicirati na drugom, nimalo manje vrijednom ‘znakovnom jeziku’! Također smo imali priliku da se osjetimo u ‘koži’ drugih, na način da smo imali začepljene uši i pokušali komunicirati sa drugim i učesnicima i lokalcima. Tek u takvim momentima možete shvatiti kako je teško gluhim osobama živjeti u našem društvu, jer je komunikacija svedena na minimum.
U
toku projekta imali smo priliku i da posjetimo jedan centar u kojem postoji bend
i muzika za gluhe osobe, odnosno oni su našli način kako da gluhe osobe uživaju
u muzici i plesu. Mnoge gluhe i nagluhe osobe koje apliciraju za posao ‘online’
putem, a pri tome zadovoljavaju sve kriterije koji se traže budu odbijene na
intervjuu za posao zbog svog ‘govora’, pa se dosta udruženja, grupa i
institucija okrenulo muzici kroz koju mogu da kažu puno više, da se bore za
svoja prava i da uživaju u društvu prijatelja i veće publike. U slučaju da se u
aplikaciji ili molbi napiše da je osoba gluha, očito ostaje zarobljena i ne da
im se uopće prilika da pokuažu ko su, šta su i koji su to njihove vještine.
Ovaj bend nam je objasnio kako oni rade sa gluhim osobama i na koji način oni mogu da ‘čuju muziku’! U ovom slučaju gluhe osobe ne čuju muziku, ali osjete vibracije koje kroz specijalni pod dolaze do njih i mogu uživati u ritmu. Obično oni imaju jako istančan osjećaj za dodir i ritam. Tako da se gluhe osobe prepuste ritmu i muzici, obično ‘isključe mozak i uživaju u onom što osjete, a to je ritam muzike što je pravilo za dobar dio čovječanstva. Jednostavno, oni ovim primjerom žele pokazati da su gluhe i nagluhe osobe ‘normalni (kako mi često upotrebljavamo ovaj naziv kao standard jednog društva) ljudi i da ih se treba uključiti u društvo i svakodnevni život. Tek kad malo provedete vremena sa njima, počnete se družiti, upoznate neku individuu shvatit ćete koliko su oni posebni i koliko imaju pozitivne energije i duha.
Mnoge
osobe s oštećenjem sluha, gluhi i nagluhi imaju nisko samopouzdanje i samopoštovanje
u interakciji s čujućima (tako nazivaju osobe bez poteškoća, ne ‘normalne’ kao
što to većina čujućih kaže). U današnje vrijeme, informacije o komunikaciji s
njima mogu se dobiti na internetu. U odnosu sa okolinom, razlozi nezadovoljstva
kod gluhih i nagluhih osoba su: strah okoline od komunikacije, neznanje, linija
manjeg otpora. Zato treba kroz razne edukativne radionice i kroz medijsku
kulturu i nadalje bolje educirati javnost o prihvaćanju, razumijevanju,
zajedničkom uključivanju u razgovor i događaje.
Komunikacija je moguća uz malo volje,
truda i strpljenja. U razgovoru, općenito u društvu s njima, u potpunosti su
ravnopravni, osjećaju se prihvaćeno i shvaćeno.
Mogu jedni od drugih učiti kako se nositi
s nekim frustrirajućim i stresnim situacijama, razmjenjuju iskustva, savjetuju
jedni druge i pružaju si podršku. Život u oba ‘svijeta’ doprinosi emocionalnoj
stabilnosti i bogatstvu iskustava te poboljšava kvalitetu života.
Da bi kod osoba s oštećenjem sluha bila
bolja i uspješnija inkluzija, treba se i nadalje zalagati za uključivanje tih
osoba u lokalnu i širu zajednicu zbog:
– jačeg senzibiliziranja javnosti o
problemima i potrebama osoba s oštećenjem sluha, podizanja razine svijesti o
specifičnostima tih osoba i razumijevanja njihovih potreba
– promicanja jednakih mogućnosti i prava
– prihvaćanja različitih načina komunikacije u javnom životu
– podržavanja i njegovanja komunikacije na znakovnom jeziku
– iniciranja i davanja prijedloga odgovarajućim ustanovama i organizacijama za
poboljšanje programa rehabilitacije i socijalne zaštite gluhih osoba
– poticanja i uvažavanja izražajnih sposobnosti u obrazovanju, akademskih
postignuća i umjetničkih potencijala gluhih u likovnoj, glazbenoj i plesnoj
umjetnosti
– okupljanja gluhih osoba, njihovih roditelja, prijatelja i suradnika
– suradnje sa znanstvenim ustanovama koje se bave problematikom gluhoće
– informiranja u obliku direktnog rada sa strankama sa područja socijalne
skrbi, zdravstva, penzionog, obrazovanja i dr.
– širenja mreže korisnika socijalnih usluga i u suradnji sa važnim ustanovama
– poticanja i razvoja socijalnog poduzetništva
– poticanja zapošljavanja gluhih i nagluhih članova
– neposrednog sudjelovanja u javnom životu
– povećanja društvenog angažmana zajednice gluhih i nagluhih
– unapređenja i poticanja integracije gluhih u obitelji, na radnom mjestu i
drugim oblicima društvenog života
– informiranja javnosti putem web stranice, medija, publikacija i dr.
– razvoja Internet platforme za unutarnju i vanjsku komunikaciju te društvenu
povezanost članova i suradnika
– izdavanja stručno-popularnih, informativnih i stručnih časopisa
– podizanja razine svijesti i tolerancije javnih institucija prema marginaliziranim
društvenim skupinama
– informiranja lokalne zajednice o postignućima EU na području zaštite ljudskih
prava
Šta ustvari znači inkluzija?
Inkluzija znači biti uključen, obuhvaćen,
pripadati, biti sa drugima. Inkluzija stvara novi odnos prema svemu što je
različito i potiče međusobno podržavanje te obogaćuje naše mogućnosti za
stvaranje novih ideja. U tome se nalazi njena vrijednost, jer nam kroz razvoj
opće tolerancije prema individualnim razlikama i potrebama omogućava širenje
spoznaja, obogaćivanje iskustava i razvoj čovječnosti.
Inkluzija promoviše aktivnosti koje pomažu
osobama s oštećenjem sluha, da razviju svoj puni individualni potencijal,
postanu samostalni i sudjeluju u široj društvenoj zajednici. Potiče
deinstitucionalizaciju, razvija svijest okoline o važnosti prihvaćanja
oštećenja sluha u zajednici. Značajna uloga čujuće osobe kod gluhe osobe je
vrlo visok stupanj stručne komunikacije i međusobne suradnje, procjena
aktivnosti svakodnevnog života, procjena obitelji i odnosa. Zapošljavanje uz podršku
podrazumijeva plaćeni rad pri čemu osoba s oštećenjem sluha radi u redovnoj
radnoj sredini i dobije podršku u skladu sa svojim potrebama.
Bez obzira na sposobnosti, dob, spol ili
nacionalnost, svi ljudi, uključujući i osobe s teškoćama u razvoju i s invaliditetom,
imaju pravo utjecati na svoj život i uživati ista prava kao i drugi članovi
društva.
SVATKO MOŽE USPJETI UZ VOLJU, TRUD,
RAZUMIJEVANJE I PRAVU PODRŠKU.
Dio teksta je preuzet od Ružica Kežman, profesor defektolog (Dlan.hr)
Da
ne bude da smo samo radili, učili i da nismo izlazili napolje nastavit ću
pisati i o tim aktivnosima i reči nešto više o gradu u kojem smo bili.
Naravno,
pored svakodnevnih aktivnosti imali smo vremena i za posjetu centru Torina i
okolnim mjestima, jer cilj svakog projekta pored edukacije jeste upoznavanje
drugih gradova, kultura, života ljudi i slično, tako da nemoj da se ‘bojite’
otići negdje na edukaciju ‘jer će vas neko udaviti educiranjem/pričom’! Uvijek
dobijete svojih ‘5 minuta’ za obilaske mjesta i gradova u kojim se održava
edukacija.
Ovaj put smo bili u Torinu, grad Juventusa i Alfa Romeo-a, a ne Torino F.C.-a i Ferrarija, kao što to mnogi misle. Istina je da je Torino grad i Torino F.C.-a, ali je Juventus nekih 10-tak godina ranije osnovan i nosi naziv „stara dama“. U Torinu se ne proizvodi Ferrari, već Alfa Romeo, Fiat i nama ne toliko poznata marka Lancia. Ono što sam ja mogao primjetiti na ulicama Torina jeste jako puno umjetnika koji kroz razne performanse okupljaju ljude i predstavljaju im svoje vještine. Ulice su pune ulične umjetnosti sa nekim stilovima koje do tada nisam vidio u životu. Grad Torino izgleda jako lijepo i sami centar grada je ukrašen prelijepim aristrokratskim građevinama i velikim trgom na kojem se okuplja veliki broj turista, ali i lokalaca.
Torino je grad u kojem se možete kulturološki uzdići ako to želite, jer imaju jako lijepe muzeje, ali ako ste onaj drugi tip i volite samo tulumariti, i to vam Torino može ponuditi. Moj prijedlog je da iskombinujete oboje i osjetite obje strane ‘kulturološkog uzdizanja. I dok zagledate izloge i provirujete u barove, ne možete, a da odmah ne primetite nešto što čini njegovu čar: prodavnice čokolade. Ukrašene kao da su ih sređivali najbolji modni dizajneri, mame vas izgledom, dekoracijom i mirisima. To će vas učiniti neodlučnima prilikom izbora pravog mjesta u kome ćete uživati u poslasticama.
Torino je jako jednostavan za transport i snalaženje, pa i bez naprednih aplikacija i kojekakvih mapa možete se jako lako u njemu snaći i uživati u dugim šetnjama. U slučaju da se nađete u centru Torina ne propustite da posjetite građevinu visoku 165 metara, nekadašnja sinagoga i jedno vreme najviša zgrada u Evropi, a danas je mjesto u kome turisti zahvaljujući liftu za samo 59 sekundi stižu na visinu od 85 metara, pa tako mogu da posmatraju najlepšu panoramu Torina okruženog Alpima. Torino je grad sa puno identiteta, nazivaju ga prestonicom ukusa, muzejom na otvorenom, prestonicom čokolade, pa čak i malim Parizom.
To je grad koji vam može ponuditi sve, a ostale zanimljivosti o ovom gradu pronađite u mojoj rubrici ‘zanimljivosti’, a ukoliko želite više saznati o inkluziji gluhih i nagluhih osoba sa naučnog aspekta potražite na mnogobrojnim sajtovima i linkovima, a ja vam preporučujem da pročitate i tekst Ružice Kežman, profesor defektolog (Dlan.hr)
Moja
velika želja jeste da podijelim dobar dio svojih putovanja sa svima vama, jer je svako
putovanje bilo posebno na svoj način. No, od nekud se mora početi pa sam ja
tako izabrao da krenem od 2013. godine. Zašto baš 2013? Kažu da slika govori
više od hiljadu riječi, i ja se slažem s tim ali slika u kombinaciji sa
riječima kazuje cijelu jednu priču. Tako sam i ja te 2013. konačno imao ‘dobar
mobitel’ kojim sam mogao zabilježiti stvaranje svojih uspomena. U 2020. se to
čini poprilično banalno jer se ‘dobar mobitel’ dobija na polasku u prvi razred,
ali tad je to za mene bio veliki trenutak koji sam shvatio poprilično ozbiljno.
Svoju
2013. godinu započeo sam putovanjem u Stumicu, Makedonija gdje sam učestvovao
na jednom sjajnom treningu koji je značajno promijenio moj pogled na neformalno
obrazovanje i koji mi je zaista poslužio kao pokretačka snaga u mojoj želji da
postanem još aktivniji.
To
je ujedno bilo i moje prvo putovanje u Makedoniju, gdje sam upoznao sjajne
ljude i kulturu koja je jako slična našoj, bosanskohercegovačkoj kulturi.
Strumica
je jedan gradić sa oko 35 000 stanovnika i nalazi se na jugoistoku Republike
Makedonije (u to vrijeme), sad već Republike Sjeverne Makedonije, blizu graničnog
prijelaza s Bugarskom. Grad nosi ime po rijeci Strumici, koja teče kroz njega.
Baš ta Strumica i njena ‘pozicija’ na mapi donosi sljedeću priču u nastavku.
Pored
Strumice, imao sam priliku posjetiti i Skoplje, jedan prelijepi grad koji krasi
Makedoniju, grad po kojem je ova država i prepoznatljiva, grad koji je u tom
periodu bio u izgradnji, te poprimio današnji oblik. Skoplju ću posvetiti jednu
posebnu priču, tako da se neću previše obazirati na njega ovaj put.
U
toku projekta pod imenom ‘Domino Effect’ upoznao sam neke sjajne ljude sa kojim
sam i dan danas prijatelj. ‘Domino Effect’ je bio fokusiran na volonterizam,
liderstvo i druge prezentacijske vještine.
Svaki
projekat za mene je bio jako bitan i svaki na kojem učestvujem shvatim krajnje
ozbiljno. U to vrijeme neformalno obrazovanje nisam smatrao toliko bitnim, pa
sam pokušao da učim, zabavljam se i upoznajem druge ljude. Tako je i bilo, pa
me i to upoznavanje sa drugim ljudima veže za priču u nastavku.
Kao
što sam već naveo, na ovom projektu su učestvovali neki sjajni ljudi sa kojim
sam se jako dobro povezao i jako brzo smo postali prijatelji. Pošto je Bugarska
bila jako blizu, prema riječima lokalaca, nekih 30 minuta od našeg hotela,
odlučio smo jedan dan da odem sa jednom manjom grupom na ‘kafu’ u Bugarsku, jer
ni tu nikad nisam bio. U sklopu projekta obično imamo 2 sata pauze za ručak, pa
smo odlučili jedan od njih iskoristiti za ‘kafu’ u Bugarskoj. Kako smo
izračunali, 30 min do kafane, 45 min za kafu, 30 min za povratak i super da se
vratimo na vrijeme. Baš od te kalkulacije jedna zanimljiva priča počinje:
‘U
auto smo sjeli 2 Bosanca, Srbijanac i Albanka, savršena ‘kombinacija’, a reći
ću poslije i zašto. Zaputili smo se prema ‘Zlatarevom Novom Selu’, prvom mjestu
kada se pređe Bugarska granica. Naravno, kao ‘ekipa’ koja nije prije putovala
autom po Makedoniji upalili smo gospođu navigaciju i pratili njene upute. U
autu je ‘drmala’ balkanska muzika, odjekivala je budalaština, smijeh i pjesma.
Najmanje pažnje smo obraćali na vrijeme i okolinu, jer smo ‘znali’ gdje idemo.
Kada je prošlo nešto više od pola sata, počeli smo da se pitamo u čemu je
problem i zašto ne stižemo na granicu. Komentarisali smo da je to ‘tu negdje’.
Kada smo vidjeli neko jezero (Dorijansko – sad to znam) ostali smo totalno
zbunjeni i šokirani sa velikim upitnicima na glavi, sa pitanjem: ‘Da možda
nismo stigli na neko more’? Nakon sat vremena ‘skontali smo’ da bi možda
trebali ‘umanjiti’ mapu na navigaciji i pogledati gdje se nalazimo. Kada smo umanjili
mapu vidjeli smo da smo ‘na dobrom putu’, samo treba da obiđemo neko Dorijansko
jezero i to je to, nekako je navigacija pogriješila i odvela nas dužim putem.
Komentari su bili: ‘Ma hajde nema veze, tu je to, bitno je da smo na pravom
putu’, ‘hajde još malo i stigli smo’, ‘gdje ćemo se sad vraćati, a na pola smo
puta’, itd. Nastavili smo se voziti oko jezera i u svakom trenutku smo
očekivali Bugarsku granicu, kad najednom ‘WELCOME TO GREECE’!!! Bili smo
totalno zbunjeni, ali i radosni, jer eto nas, tu smo, na granici, još bolje
nego na Bugarskoj. Vozač je u sekundi otkinuo ‘zastavicu’ Makedonije sa
retrovizora i od nekud izvukao Albansku i prokomentarisao: ‘Sigurno više vole
Albance nego Makedonce’! Iako smo se nadali da ćemo brzo preći granicu, to nije
bilo tako, jer je granična policija izvela Albanku iz automobila i nastalo je
beskorisno ‘peglanje’ od pola sata, čisto jer graničar priča samo Grčki jezik i
ništa drugo ga ne zanima!!! Nakon što smo nekako prešli granicu, već odavno svjesni
da smo zakasnili na sve poslijepodnevne aktivnosti treninga, bacili smo se na
‘navigaciju’ i pronalazak prvog mjesta gdje možemo popiti kafu. Navigacija reče
da je ‘KILKIS’ prvi grad sa te strane i da tu možemo popiti kafu! Tako smo i
odlučili, Kilkis je taj grad i idemo tamo na kafu. Dolazeći u taj mali i mirni
grad pokušali smo naći mjesto za ručak i nismo baš previše obraćali pažnju na
cijene, jer smo već bili gladni nakon tolike vožnje u autu.
U
svom tom ‘neznanju’ i ‘nezainteresovanosti’ platili smo račun 22,00€ po osobi,
što je za mene u to vrijeme bilo previše, ali šta je tu je. Stigao sam u Grčku
i preživjet ću. Nakon toga smo krenuli kroz grad kako bi našli mjesto za kafu,a
jedan od nas je otišao na drugu stranu tražiti wi-fi , jer mu je najveća želja
u životu bila da posjeti Grčku i on ne ide nazad bez check-ina. Obećao je da će
on platiti račun za kafe ako nađe wi-fi i uradi ‘check in’! Mi smo sjeli u neki
kafić i on se vratio sav ‘ozaren’ nakon pola sata i platio račun od 20€. Nakon
toga odlučili smo da krenemo nazad i stignemo bar na noćno druženje sa ekipom.
Svi
onako sretni i zadovoljni vraćamo se u hotel i uz osmijeh pričamo raji šta se
desilo, kad u jednom momentu neko zagalami sa leđa i izdera se na nas. ‘Kako
vas nije sramota, dok ljudi ovdje rade vi se zabavljate po Bugarskoj (on je
dobio informaciju da smo otišli u Bugarsku), to ja neću tolerisati’ i pokušao
je nastaviti ‘vrištati’, ali u svakom momentu kada je spomenuo Bugarsku mi smo
se pogledali i krenuli u smijeh. To ga je nekako i smirilo i mogli smo normalno
da komuniciramo. Naravno, pokušali smo mu objasniti da smo napravili grešku,
ali da nam to nije bila namjera, što nije bio nikakav izgovor. Taj kratki
razgovor za mene je bio velika škola, jer sam shvatio da smo u sklopu jednog
projekta svi jednaki i da se svačije vrijeme mora poštovati. Evo i dan danas,
nakon 150 projekata ne sjećam se da sam propustio jednu radionicu ili poslijepodnevne
aktivnosti projekta.
Do
kraja projekta nisam propustio ni jednu radionicu i pokušao sam pokupiti što je
više moguće kako bi nekako ‘kompenzirao’ propušteno posljepodne. To je bio
primarni cilj, ali uz sav taj trud i rad shvatio sam koliko mi se to sviđa,
kako bih to volio nekad u budućnosti raditi i kako se u tome potpuno
pronalazim. Od ‘Domino Effect’ projekta dao sam se maksimalno u neformalno
obrazovanje i krenuo sam ‘mijenjati svijet’.
Toliko za ovaj put, vidimo se u drugoj zemlji ili u nekoj novoj priči!
Da
je 2019. godina bila jedna od najzanimljivijih i najaktivnijih godina
u mom životu pokazuje i moja mnoga vanevropska putovanja. U narednom
periodu pokušat ću da donesem što je moguće više zanimljivih
vanevropskih priča.
Ovu
priču ću posvetiti svom prvom odlasku u Južnu Ameriku, kontinent
koji sam želio posjetiti cijeli svoj život i eto došlo je vrijeme
i za to.
Nekad
na početku 2019. godine dobio sam informaciju da bih trebao ići u
Brazil početkom aprila i to je bilo zabilježeno u mojoj glavi i
kalendaru, ali ne i u glavama svih odgovornih osoba za moje
putovanje, ali baš zbog toga ja i imam ovu priču za ispričati.
Dosta tu ima i moje odgovornosti, odnosno neodgovornosti, ali pustimo
to idemo pričati priču i ‘okriviti’ nekog drugog.
Sve
se počelo ‘kuhati’ nekad krajem februara, odnosno kada su me kolege
koje su odgovorne za kupovinu karata upitale za moj plan puta, a ja
dao odgovor: ‘Sarajevo – Istanbul – Rim – Istanbul – Sao
Paolo – Porto Alegre’! Dobro, pa to je do Brazila, a kako si
planirao do ‘Paragvaja’? Paragvaja, šta, od kud, kako? Pa sjećaš
se da smo i to ‘spominjali’ da i tu idemo na sastanak, pa eto kako
ćeš tamo? ‘Ma može, kupuj tu kartu sestro kao i za vas, a ja ću
ostalo skontati! Naravno, nepromišljeno sam pristao, bez da sam bilo
šta provjerio oko te države. Bio sam sretan što idem za Južnu
Ameriku, a ostalo nije bino! Naravno bilo je, ali eto nisam u tom
momentu to nisam vidio.
Nekad
početkom Marta krenuo sam planovima šta ću ja to raditi u Brazilu,
ali i u Paragvaju, te u jednom momentu dok sam ‘chatovao’ sa jednim
Bosancem on mi reče: ‘joj i meni je želja da odem u Paragvaj, ali
me zeza to što nam treba viza’! Reko’: „Molim!!! Viza? Kakva ba
viza?! I, tako, dobih ja link na kojem pročita da nam fakat treba
viza! Nažalost, ja sam bio preveliki optimista jer sam nekako bio
ubjeđen da ako nam ne treba viza za BRAZIL, ne treba ni za Paragvaj.
Svjestan
da živim u BiH znao sam da proces dobijanja vize neće biti nimalo
lagan, odnosno da će potrajati, ali ni u snovima nisam očekivao da
ću morati ići u Španiju ili Italiju da bi aplicirao za tu vizu.
Očekuje se ono ‘sve se u BiH može završiti’! Nažalost nije bilo
tako, pa je cirkus i zvanično mogao početi!
Po
pravilima, evo kako aplicirati za VIZU PARAGVAJA i par informacija o
Paragvaju:
Paragvaj
se nalazi u Južnoj Americi, u kojoj danas živi blizu sedam miliona
stanovnika. U pitanju je bilingualna nacija, u kojoj se kao prvi
jezik koristi guarani, a kao drugi španski. Zanimljivo je da je
guarani onomatopetski jezik. To znači da mnoge riječi koje se
koriste, imitiraju zvukova iz prirode i zvukove životinja.
Zbog
svoje pozicije u središtu kontinenta, Paragvaj često nazivaju srcem
Južne Amerike.
Ako
vas ovo ili nešto drugo inspiriše da krenete put Paragvaja morate
znati da je za konzularnu pomoć nadležna ambasada BiH u Madridu,
Španija, ambasada BiH u Rimu, Italija kao i generalni konzulat u
Milanu, Italija.
Da
bi aplicirali za vizu potrebno je da aplicirate u Konzulatu Paragvaja
u Rimu. Ne bi to bio neki problem da čovjek samo pošalje svoj pasoš
putem DHL-a sa svom dokumentacijom i završi, ali ne, potreban je
„face to face meeting“, što bi značilo da morate lično otići
u Rim i aplicirati za VIZU. Jednom otići da aplicirate, a drugi put
da je pokupite! To bi bilo od prilike nekih 500€ za put (bez
noćenja) + 65€ VIZA. U najboljem slučaju ako letite sa Fly Bosnia
sve možete „strpati u 300€“! Stvarno velika pomoć!
Nedavo
je otvorena mogućnost da pošaljete svoju pasoš i svu ostalu
dokumentaciju Fedex-om, DHL-om, UPS ili USPS, ali vi takođe plaćate
i povratak tog dokumenta sa vizom nazad, pa će vas cjena izaći
približno 200€. Jako je bitno da zapečatite tu kovertu i navedete
TRACKING NUMBER (broj pračenja) kako bi vam Konzul posao pasoš sa
VIZOM nazad preko tog broja.
Važeći
pasoš – validan minimalno 6 mjeseci prije isteka
2
slike u boji (slike veličine koja se koristi u pasošu)
Kupljene
povratne karte do Paragvaja i nazad
Potvrda
smještaja u Paragvaju
Pozivno
pismo od osobe/organizacije/institucije koja vas poziva/prima u
Paragvaju
Potvrdu
o nekažnjavanju (vadi se u policijskoj stanici općine u kojoj ste
rođeni)
Pripremiti
posljednja 3 izvoda iz Banke (nije obavezno, ali većinom traže)
Potvrda
uplate za vizu (65€ i 100€ – zavisno od perioda na koji
ostajete)
Sve
ovo prije nego odnesete ili pošaljete brzom poštom potrebno je da
pošaljete na mailove konzulata kako bi vam oni potvrdili da je sve
ok i da možete zakazati termin razgovora za vizu ili poslati putem
brze pošte. Dokumente šaljete na mail: italiaembaparsc@mre.gov.py
Cijeli
ovaj proces traje nekih 15 – 30 dana, tako da budite svjesni toga
pri apliciranju.
Ovo
je inače normalan proces, ali moj nije bio ni blizu, to je izgledalo
nekako ovako:
Pošto
sam kasno saznao za ovaj cijeli proces pokušao sam ići ‘okolo’ (da
da, nije to ‘okolo’ prisutno SAMO u Bosni), više puta sam zvao
Konzul i pokušao da zaobiđem pravila i nekako dobijem
jednostavniju opciju. Naravno, to nije išlo lako, pa sam onda
‘pritisnuo’ prijatelje iz Italije da zovu i pokušaju dobiti više
informacija i naći zaobilazni put. Bezvrijedno, ne radi ni to. Idemo
dalje! Treća opcija je bio moj prijatelj iz Paragvaja koji se u tom
trenutku nalazio u Bugarskoj, pa sam njega zamolio da nazove i da
upita da li mogu samo poslati dokumente i pokupiti ih u Rimu?!
Odgovor je bio ne i ni on nije mogao ništa učiniti u tom trenutku,
ali je rekao da poznaje neke ljude pa će pokušati nači drugi
način. Ponovo sam zamolio prijatelje iz Italije da pokušaju
posljednji put, i baš tada su dobili odgovor ‘dosadni ste, nemojte
više zvati, ne može drugačije nego što pravila nalažu’!
Tako
se bližio i kraj Marta i moj odlazak za Južnu Ameriku. Kao što i
sami možete vidjeti nigdje nisam napisao kako sam dobio vizu! Pa i
nisam dobio, i odlučio sam da idem za Brazil i da tamo nešto
pokušamo, ako ne, ja sam već rezervisao dodatna 4 dana hotela u Sao
Paolu, jer sam svakako preko tog grada letio nazad, išao ili ne u
Paragvaj.
Nekad
26. marta krećem na put za Brazil i to onim gore navedenim putem,
nimalo jednostavnim. Tek nekad 28. marta sam sletio u Porto Alegre,
grad jednog od najpoznatijih fudbalskih klubova u Južnoj Americi
‘Club Nacional’. Tu sam proveo nekoliko dana, divio se drugoj
kulturi, životu latino Amerikanaca, hrani i svemu onom što je
drugačije nego ‘kod nas’!
Da
kažem i nešto o BRAZILU!
Za
Brazil kažu da je država sambe, fudbala, lijepih žena i prelijepe
prirode. Što se tiče sambe, primjetio sam da imaju jako veliki broj
klubova za latino plesove, da je država puna festivala i da se na
svakom ćošku čuje muzika. Što se tiće lijepih žena, nisam puno
toga interesantnog i lijepog primjetio, možda zato što sam oženjen
i zadovoljan onim što imam ili
možda što mi se generalno ne sviđaju latino djevojke
to ne znam, ali ne mogu ništa komentarisati što se ovog tiče.
Cijeli Brazil je prekriven prelijepim poljima i divnim zelenim
površinama, gdje god da se okrenete vidjet ćete velika zelena
drveća i prirodu. Imao sam priliku brodom obilaziti obale Brazila i
gledati ga sa druge strane, pratiti zalazak sunca i uživati u
predivnim ljepotama te zemlje.
O
fudbalu u Brazilu posebno bi mogao pisati cijeli dan, ali ovaj put ću
reći samo da se u svakoj školi, na svakom igralištu, na svakom
parkingu, plaži, putu, u parku itd. igra fudbal bez prestanka. U
toku mog boravka u Porto Alegreu igrala se jedna utakmica između
Club Nacionala i River Plate-a i bukvalno bilo je nemoguće naći
jednu kartu. Nismo uopće pitali za cijenu, ali jednostavno sve je
bilo prodato u roku od 2 sata od puštanja karata u prodaju. U toku
dana utakmice sve ulice, kafići, restorani, pabovi, parkovi i sve
ostalo je bilo puno navijaća, pa čak i naš hotel, jer to su
navijači koji dolaze iz cijelog Brazila.
O tome sam već pisao na Facebooku:
„Večeras na ovom stadionu u sklopu Copa Libertadores snage su odmjerili Sport Club Internacional i River Plate.
Imati priliku boraviti u gradu gdje se odvija jedan takav spektakl je nesto nemoguće, osjetiti kulturu sporta i fudbala u Brazilu je nezamislivo. Vidjeti koliko su posvećeni navijanju i želji za pobjedom je prelijepo, a družiti se sa navijačima, gledati utakmicu u pabu sa njima, te ih pokušati razumjeti je priča za sebe.
Nažalost, nismo uspjeli naći karte da uđemo na stadion i osjetimo užarenu atmosferu iako smo prevrnuli grad i pozvali se na sve kontakte. Na kraju smo saznali da su karte “puukle” za 40 minuta od puštanja u prodaju!
Biće prilike opet aBd.
Na kraju je bilo 2:2.“
Generalno
ljudi na ulici izgledaju kao ‘zatvorenici’ iz filmova, jer onako
opušteno hodaju ulicama bez majica u šorcevima, kompletno
istetovirani sa svim mogućim bojama kose. Jako su ljubazni, ali
Engleski nikako ne pričaju i komunikacija sa njima je jako teška!
Takođe, na ulici se može primjetii jako veliki broj gej parova koji
slobodno šetaju ulicom i uživaju svoja prava.
M
oram
priznati da sam najukusnije meso, najukusniju govedinu i junetinu jeo
u Brazilu. Kao zemlja koja izvozi najviše govedine na svijetu
sigurno imaju jako veliki izbor pri serviranju iste. Jedne noći
uživajući u svom tom obilnom mesu ja postadoh i klovn, o čemu se
radi možete pogledati na ovom linku:
https://www.facebook.com/ismail.sehic/videos/10215831312508336/.
Jednostavno ovako vam izgleda jedan ručak ili večera u Brazilu:
„Uđete u restoran koji je inače postavljen kao jedan veliki
buffet ili Švedski sto, izaberete šta želite i platite nekih 3-7€,
zavisno koji je restoran u pitanju. Nakon što sjednete sa hranom, u
roku od pola sata prilazi vam 10 različitih konobara sa različitim
dijelovima mesa (govedina i junetina sa različitih djelova tjela,
piletina itd…). Oni to neprestano donose i to ništa ne plaćate.
Ako mislite da ćete moći sve to pojesti i sve probati, vjerujte da
ste se precijenili i ja sam mislio da mogu, pa stao nakon petog.
Imao
sam priliku da posjetim i FAVELE gdje sam se lično uvjerio kako
djeca dilaju drogu, kako se koriste kao glavni alat pri
distribuisanju narkotika i drugih nedozvoljenih sredstava. Imao sam
priliku da posjetim i centar za djecu koja su na odvikavanju od
dilanja, te koja se pokušavaju spasiti iz narko porodica. Iako je
većina kuća u favelama sagrađena od cigle, zaista postoje i kuće
sagrađene od ukradenih saobračajnih znakova, drva i svih ostalih
zanimljivih i dostupnih materijala. Glavnu zaradu i dobit ostvaruju
recikliranjem plastike, papira i drugih materijala za koje su
otvorili sopstvene firme u sklopu favela. Koliko god želio, čovjek
se u takvom okruženju nikako ne može osjećati sigurno i ugodno.
Neke od zanimljivosti o BRAZILU pogledajte u
rubrici „ZANIMLJIVOSTI“.
Tako
uživajući u Brazilu i otkrivajući njegove ljepote aktivno sam
radio na dobijanju vize za Paragvaj, a to je izgledalo tako
komplikovano da sam morao podijeliti sa rajom na Facebooku, pa da se
ne bi ponavljao, prenosim post u cjelosti:
„Dok čekam ukrcavanje na let za Sao Paolo moram podijeliti jednu priču sa vama…
Kako dobiti VIZU za PARAGVAJ?
Iako sam prije par sedmica pisao o komplikacijama dobijanja vize za Kosovo, ovaj put moram podijeliti i drugu, malo komplikovaniju priču.
Naime, dobiti vizu za Kosovo je pravi challenge, ali dobiti je za Paragvaj je “mission impossible”! Kada odlučite u životu da se zaputite put Paragvaja, dva puta razmislite o toj odluci. Prvi put jer nemate Bog zna šta vidjeti, a drugi put što imate bosanskohercegovački pasoš. Da sa nama ništa nije jednostavno pokazat ću kroz ovu situaciju i na sljedećim primjerima.
Ako želite aplicirati za vizu za Paragvaj morate pripremiti određene dokumente, nešto slično kao za Kosovo (čak i manje), ali da bi aplicirali morate se uputiti u Rim, gdje se nalazi ambasada Paragvaja koja je zadužena za nas. Znači, pripremiti keš za kartu do Rima i nazad. Kada predaš sve dokumente čekaš do mjesec dana za odluku. Kada se smiluju i jave, onda kupiš opet kartu do Rima, uplatiš novac za vizu (između 60 i 100$) kako budu raspoloženi. Tako da vas viza izadje oko 500€ umjesto 60$.
Ja sam uspio pronaći drugi put, a za mene su radili ljudi kako rekoše od Meksika, preko Čilea do Argentine da bi dobio vizu.
Proces je bio sljedeći:
Nazvao ambasadu u Rimu i oni mi sve ovo iznad naveli, što mi je odmah ubilo nadu i želju za Paragvajom, ali pošto smo karte već kupili i rezervisali hotel, morala se naći neka solucija. Prežalio bih i 500€ da bacim, ali kad mi je rekla da se viza čeka i do mjesec dana, a ja krećem za nepunih 5 dana od prvog poziva, bilo je prosto neizvodljivo. Nakon toga su se uključili moji prijatelji iz Italije i Južne Amerike i napali smo ambasadu telefonskim pozivima i smaranjem. Kada su rekli “naporni ste, ne zovite više” okrenuli smo se prema konzulatu u Brazilu. S tim da sam 4 dana prije odlaska u Paragvaj boravio u Brazilu imao sam priliku da pokušam na ovaj način. Tako da sam sletio u Brazil 31.3., a već 1.4. sam imao sastanak u konzulatu za vizu. Sve je prošlo super iako sam bio iznenađen u kakvom stanju je konzulat i koliko sve to primitivno izgleda. Rekli su da će javiti za 24 do 48 sati, ali se ništa nije dešavalo. Opet smo povukli neke veze i neki ljudi u konzulatu su bili “nazvani” . Nakon toga me pozivaju da dođem u 15:00, ali bez čistog stava da li sam dobio vizu ili ne. Naglašavaju da ponesem 65$, ali vizu ne spominju, ali me je ohrabrilo to sto su rekli da ponesem pare haha. Uglavnom, pri ulasku u konzul sjedam na kauč, a jedan od 3 muškarca brze bolje prilazi kolegici koja je došla sa mnom da mi prevodi, jer niko ne priča ni jedan jezik pored Portugalskog. Nešto joj je rekao, a nakon toga zatražio pasoš i novac, te otišao u drugu prostoriju. Razumio sam samo “religija” od svega što je naveo. Kroz 5 minuta donosi mi kusur i vizu u pasošu, brže bolje me pozdravlja i ispraća na ulicu. Kako ja izlazim konzularka ulazi, a ja joj pružam ruku i zahvaljujem, te ulazim u taksi i krećem ka hotelu. Zašto sam konzularka spomenuo?! Možda i ne bih, ali ona je bila krivac svih ovih brzinskih radnji njenih kolega. Ta ista konzularka ima privatnih problema sa Islamom i muslimanima i nije mi željela odobriti vizu, ali na naše inzistiranje i podršku ministra, njen zamjenik je potpisao i odobrio vizu, ali nas je požurio kako se ne bi sreli sa njom. Na njegovu žalost, ja sam je sreo i zahvalio se sto je odobrila iako nije, srdačno rekao hvala i “nestao”. Šta se poslije desilo u konzulatu ne znam, ali sljedeći put, ako ga bude, ipak idem preko Rima haha. Za nešto ovako vam je potrebno mnogoooo sreće i jako puno prijatelja koji će stati iza tebe, zauzeti se i dići glas.
S toga, putujte, upoznavanje ljude po cijelom svijetu, družite se i ostanite ljudi prije svega, jer samo tako ćete stvoriti i prava prijateljstva!
Eto jedna zanimljiva priča, ali kao što na početku rekoh: “nema ništa kod nas jednostavno”.
Za kraj da naglasim:”građanima Paragvaja nije potrebna viza za ulazak u Bosnu i Hercegovinu”.
Hvala lijepo i doviđenja!!!“
Na
kraju sam uspio otići u Paragvaj, nastavio uživati u Južno
Američkoj kulturi, mesu i prirodi, ali ovaj put u mnogo većem
siromaštvu nego u Brazilu i sa totalno drugačijim ljudima.
O
Paragvaju pišem drugi put, jer je naravno bio i „drugi put“
nimalo manje interesantan i manje komplikovan.
Nadam
se da vas nisam udavio ovolikim tekstom i ovom pričom, ali biću
sretan da ste je pročitali i našli nešto zanimljivo za sebe.
Pripreme za odlazak u Ugandu su bile sve osim uobičajene. Nažalost, ponukan predrasudama i stereotipima o ovoj Afričkoj zemlji pripreme su krenule puno ranije od uobičajenih i mnogo detaljnije nego inače. Uobičajena priprema izgleda nekako ovako: „Unlock a phone, check a weather in the country I'm going in and pack my luggage“! Ništa posebno i ništa detaljno se ne istražuje, bar ne u mom slučaju. Ovaj put, istraživanje je odrađeno detaljno, od samog života u Africi, temperature, vremena, zaraza, bolesti u Ugandi, zemljama kojim je okružena i svim ovim detaljima za iste te zemlje. Nakon toga je uslijedila vakcinacija, pripremanje kojekakvih tableta i sprejeva kako bi se „zaštitio“ od „nepoznatog“ i slično, ali eto kad čovjek ide u nepoznato, valjda se treba i pripremiti.
Naravno, prije svega gore navedenog morao sam provjeriti „gdje i kako se dobija VIZA za Ugandu“?! Nažalost, mi kao Bosanci i Hercegovci uvijek imamo problem oko viza i putovanja do destinacija, ali ko je spreman putovati, spreman je svašta nešto uraditi da bi otputovao. Ovaj put sam imao sreće, jer se viza za Ugandu aplicira/dobija online putem, i cijeli proces traje 2 puta po 10 minuta. Nakon što unesete sve podatke i „submitujete“ aplikaciju, nekoliko dana/sedmica poslije pošalju vam mail i traže da učitate pozivno pismo, potvrdu o smještaju i karte. Zbog toga rekoh 2×10 min.
Pošto baš i nemamo Bog zna kakvih konekcija za putovanja avionom ovako je izgledao moj put:
Sarajevo – Istanbul – Rome (Turkish Airlines) – Addis Ababa – Entebbe (Ethiopian airlines) – Kampala (auto) i istim takvim putem nazad.
Po samom izlasku sa Entebbe aerodroma dočekala me je jako velika vlažnost zraka i nekakva čudna temperatura. Nisam bio svjestan da li je pretoplo ili „zagušljivo“, ali bilo je jako neugodno. Kada sam stigao u Kampalu, odnosno u „Green House“ (kuća/hostel) u kojem sam bio smješten, u sobi gdje sam trebao spavati primjetio sam krevet sa „mrežom“, istom onom koju roditelji stavljaju na dječije krevetiće da ih zaštite od kojekakvih „baja“. U tom trenutku sam se osjetio totalno ugrožen, jer „ne bi ta mreža bila tu da to stvarno nije ozbiljno HAHA“! Nakon toga, bio sam spreman da pri svakom izlasku prionem na „prskanje“ svim mogućim „anti…“ sprejevima. Naravno, to se desilo samo prvi dan dok nisam shvatio da to i nije toliko strašno, pa sam ostalih dana sprejeve koristio samo kao preventivnu zaštitu u totalno normalnoj mjeri.
U svom boravku u Kampali imao sam priliku posjetiti jako mnogo različitih mjesta i plemena, gdje sam upoznao veliki broj različitih, a istih ljudi, imao sam priliku osjetiti život „centra Kampale“, ali i plemena do kojih se putuje i po par sati. Svaki odlazak u grad je bio poseban, jer je bilo nemoguće korisitit normalan „taxi ili uber“, već smo koristili „boda boda uber/taxi“ koji je mnogo praktičniji i jednostavniji za putovanje po gradu. BODA BODA su motori koji se koriste kao uber i taxi u Ugandi i to je najviše korišteno prevozno sredstvo u ovom djelu kontinenta. Ova vrste prevoza se najviše koristi zbog jako velikih gužvi u saobračaju, te jako loših puteva, gdje možete naići i na rupe veličine automobila i dubine preko pola metra. Prema lokalcima rupe su nastale i nastaju zbog jako lošeg kvaliteta puta kojeg su gradili kinezi, te velike vlage koja kroz taj materijal lako prodire i pravi uvale. Bogataši se naravno voze velikim džipovima i „lete“ preko rupa, dok obični smrtnici koji su nekako kupili po neki japanski automobil prelaze preko rupa i po par minuta.
Više o važnim faktorima i zanimljivostima pogledajte u rubrici „zanimljivosti“, a ja dalje nastavljam svoju priču…
Gdje god sam se pojavio sa svojom ekipom „bjelaca/Evropljana“ dočekani smo dječijim uzvicima „MUZUNGU“, što bi ti ga značilo „BJELI LJUDI“. Naravno, mi to nismo shvatali kao rasizam, već smo se uvijek nasmijali i prišli toj djeci koja su te riječi izgovarali jako nasmijani i „iznenađeni“. Pri prilasku, djeca su prije svega bježala ili se odmicala, pa su tek naknadno prilazili i pozdravljali se sa nama. Jako je teško bilo napraviti sliku sa samo jednim djetom, jer su svi uvijek uskakali i željeli se slikati sa nama. Imao sam priliku obići nekoliko plemena, a jedno mi se posebno dojmilo „Lugala Sugu” o kojem sam pisao i na Facebooku, pa da se ne bih ponavljao prenosim post u cjelosti:
“Danas sam bio u posjeti jednom selu pod imenom Lugala Sugu do kojeg se može doći samo čamcem, takozvanim kanuom preko jezera Viktorija (ime nastalo kolonizacijom Ugande).
Posjetili smo nekoliko porodica, koje su nas zamolile da ih ne slikamo, jer im je neprijatno, a neki nisu dopustili iz straha. Naravno, jedan nas “domaćin” nam je to dozvolio, objasnio sta se dešava u tom selu, kako žive bez struje, kako se “bore” sa vodom i kako je to živjeti odvojeno od civilizacije. Predstavio nam je njihovo voće, koje većinom i on sadi u svojoj bašti, objasnio koje životinje se nalaze u šumama okolo i kakva sve plemena postoje.
Nakon toga smo posjetili jednu školu, koja je nastala kao jedna ideja/projekat da se djeci koja su udaljena od “prave škole” ponudi osnovno obrazovanje. Malo smo se družili sa djecom koja su nam neprestano mahala, trčala u zagrljaj i onako iskreno nas nazivala MUZUNGU (bijeli ljudi).
Nakon toga vratili smo se u “civilizaciju” gdje smo obišli određene građevine i pričali sa lokalcima o kvalitetu života, poslu i slično.
Popodne smo otišli u Design HUB koji okuplja ljude svih boja, rasa, vjera itd. gdje smo obavili finalne pripreme za sutrašnji dan.
Ako niste znali oficijalnih jezik u Ugandi je Engleski, tako da nam je jako lako razumjeti lokalce, ako ste se do sad pitali ko nam sve to prevodi. Naravno, imaju i svoj lokalni, te svako pleme ima svoj “zasebni” jezik.
Čak sam uspio i da naučim par riječi:
Vebalenjo – hvala KARE = OK BODA BODA – taxi MZUNGU – bijeli ljudi
Uskoro donosim još informacija i detalja iz ovog kraja svijeta….”
Bili u civilizaciji ili van nje, bili u plemenu ili u HUB-u dočekat će vas osmjesi i dragi pogledi, na njihovim licima jako teško je primjetiti tugu i žalost, već sve suprotno tome. Svi su spremni pomoći, svi žele dati svoj doprinost da se u ovoj siromašnoj zemlji osjećate sretni i zadovoljni, svi žele pokazati gostoprimstvo i svoju sreću. Što se tiće mene, oni su to i uspjeli, sve ovo su prenijeli na mene i pomogli su mi da razumijem njihovu kulturu i državu puno bolje nego sam to znao prije.
Boraveći u Kampali imali smo priliku posjetiti i nekoliko škola i edukativnih centara, koji naravno liče na sve osim na školu, ali bitno je da se ljudi obrazuju i edukuju. Pored svega što smo uradili u Kampali, mi smo izrazito došli sa projektom kako bi povezali razna plemena koja i nisu u tako dobrim odnosima kroz sport, pa smo tako uspjeli organizovati i turnir u fudbalu. O tome sam takođe pisao na Facebooku, pa ponovo prenosim post u cjelosti:
„Današnji dan u Ugandi sam ponovo posvetio djeci i omladini koja dolaze sa ruralnih područja ovog grada, sela i mladih ljudi koji su u teškom finansijskom i socijalnom stanju.
Kako bi održali jednu jako korisnu edukaciju i skupili mlade ljude, tinejdžere i djecu iz tih područja i plemena, koji danonoćno rade kojekakve poslove kako bi preživjeli morali smo naći pravi način i napraviti sistem.
Kako biva u većini slučajeva, gdje god se pojavi mržnja i netrpeljivost, sport i sportske aktivnosti dođu, to pobjede i razbiju sve predrasude. Mi smo se vodili tom logikom i za samo nekoliko dana u suradnji sa #PCCP-om i #SoulXpressions-om, u koordinaciji #MineVagantiNGO, koji je i začetnik cijele ove priče napravili smo veliku stvar. Uspjeli smo organizovati turnir u fudbalu, okupiti razne “mahale” i plemena, organizovati ljude, pripremiti nagrade i obradovati kako mnogu djecu, tako i njihove roditelje i plemena.
U organizaciju su se uključili svi, ali bukvalno svi. Roditelji su donosili “UGALJ” i zajedno sa omladinom ocrtavali teren, pa eto ako niste znali oni tako markiranu linije. Našli su ozvučenje, skupili stolice i šatore, stavili mreže na golove, donijeli klupe, sportski klubovi su dali dresove, mi podijelili majice i turnir je bio spreman za jako kratko vrijeme.
Utakmice su krenule po suhom i prasnjavom terenu koji uopće nije prijatan, ali nakon nekoliko utakmica počela je kiša, koja je od prašine napravila blato, koje je izgledalo katastrofalno. Sve ovo, a moglo bi se dodati još stvari koliko želite nije zaustavilo ove omladince da prestanu igrati jedne sekunde. Na kraju jedna “mahala” je dobila svog pobjednika, ali su se svi radovali, jer su i oni svjesni da su svi pobjednici.
Kao što možete vidjeti na slikama ispod, fudbalski teren je bio ispunjen djecom koja su se borila ko ce donijeti loptu, roditelja i prijatelja koji su bodrili mladice koji su se u bladu do grla borili za pehar i ostale nagrade. Naravno, bit svega je bio okupiti ih i svima na jednom mjestu održati jednu korisnu edukaciju. PROJEKAT je nazvan “#SOULandSOIL” – EDUKACIJA KROZ SPORT, a turnir #Kikubamutwe.
Nakon toga posjetili smo i jednu školu plesa koja okuplja djecu i mlade iz socijalno ugroženih područja, siromašnu djecu i mlade iz raznih plemena.
Nakon druženja napravili su jedan jako lijep performans za nas i pokazali svoje vještine plesanja.
Ja smatram da smo uspjeli i da su MZUNGI ovaj put uradili nesto korisno za njihovu zajednicu i povezali lokalne zajednice i plemena. Mi smo zaboravili i na hranu i piće, pa smo doručkovali tek nekad u vrijeme večere, ali gledajući svu tu strast i želju, kao i okruženje u kojem smo bili, nisamo uopće osjetili potrebu za tim.
Život je ovdje sigurno težak, ali je pun ljubavi i sreće, tako da ne gledajte koliko imate, nego koliko dajete.
Šaljem vam ljubav iz ovog drugog svijeta, čudne ali i prelijepe Ugande.
Iako je Uganda jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, iako sve to vrlo lako možete vidjeti prolazeći ulicama van centra, to se nikako ne može primjetiti na ljudima, jer svaki susret sa njima počinje i završava sa smijehom, počinje sa lijepim riječima i završava sa plesom itd. Moram priznati da siromaštvo vlada ovom zemljom, ali ono materijalno, ono duhovno sigurno ne i siguran sam da i mi našu sreću trebamo tražiti u nečem sličnom, jer i oni sigurno od nekud crpe svoju energiju i želju za životom.
Priču iz Ugande želim završiti sa jednom od posljednjih rečenica iz mog posta: „Život je ovdje sigurno težak, ali je pun ljubavi i sreće, tako da ne gledajte koliko imate, nego koliko dajete.“
Kada kažem dajete, onda stvarno tako i mislim, jer vjerujte da i malim davanjem nekog možete jako puno usrećiti, nekada to vama znači jako malo, a nekom i previše. Ako niste putovali u takve zemlje i osjetili kako to izgleda, siguran sam da nećete do kraja shvatiti šta to tačno znači.
Žao mi je što Bosanci i Hercegovci često ružno govore o svojoj zemlji i kao da se takmičimo ko će više oblatiti život u Bosnia i Hercegovini, ali kada vidite šta je stvarno siromašna zemlja, onda je lako shvatiti da Bosna i Hercegovina možda i nije među najbogatijima na svijetu, ali nije ni među onim najsiromašnijim.
O zanimljivostima i nekim činjenicama o Ugandi pogledajte u mojoj sekciji „zanimljivosti“…
