OVERCOMING CHALLENGES OF 2020!

How to summarize a 2020 and to be positive? Yes, I can, we can, and we have to!

Let’s begin…

Just through the last year, 2019 I was a trainer, speaker, motivator and facilitator in more than 20 international trainings, seminars and events all over the world. Last year I was able to transfer knowledge about entrepreneurship, startup ecosystems, project management, human rights, healthy lifestyle, diplomacy in sport, the importance of education in the sport (ETS), non-formal education, social media, online tools, project management, team management, female entrepreneurship, European values, sales, business development, business plans and models for all generations of people starting from students to professionals.  With these trainings I was working in almost every part of the world. Only in 2019, I've had a chance to visit Brazil, Paraguay, Germany, Italy, Romania, Turkey, Philippines, Croatia, Serbia, Montenegro, Poland, Greece,  Denmark, Bulgaria (3x), Uganda, Qatar, North Macedonia (2x), Kosovo, Albania, Sweden, Hungary, Czech Republic, Slovakia, Austria, Armenia, Georgia (maybe I even forgot some of them) where I was trying to teach other people some useful things and tools for their life and was trying to inspire them to work on themselves, to use every day, every moment of their life to learn more, to develop their skills and gain valuable knowledge for their future.

Many people ask me where do I find all this energy, power and motivation?! So, this is my short answer:

Every new country, new culture, new language, every new individual who stands in front of me with a wish to learn more, to get some new information from me, every new training and opportunity where I can transfer my knowledge inspire me, give me energy and motivate me to work even more, much better and to increase the quality of my work!

My 2020 was planned to be almost the same, even with more trainings and trips, but …

In 2020, in only 2 months, I visited Belgium, Romania, Italy, Turkey, Poland and Croatia, so the following months supposed to look like the same, but…

Can you imagine how big a swap I had to make to survive 2020? When you make a plan for every day in a year, when every week and month is planned in detail, when your income depends on the number of “trips & trainings”, and suddenly nothing is as you prepared, nothing is easily solved, nothing can be covered by plan B, C or even D?! When you have planned a personal budget of over 50 000€, and you realize that you will get none, how I should feel?

Maybe you were asking yourself “why am I reading this”, why he is writing this, and what we have from “his promotion”, maybe…?

No worries, I will come on that right now!

 

Now is January 2021 and I am still alive, so I survived a 2020 without any international training and activity, which was my main income in 2019, but how did I manage it?! Answer to this question is the reason why I am writing this article…

To understand the answer to this question, first, you have to think about the situation in your life when you were thinking “everything is over”, I can't continue, my life is over! Everyone in life had such a situation, bigger or smaller, such as falling exam, losing a job, losing a house, death of the family members, company or organization bankruptcy and etc. All these situations and many others are the biggest reasons for suicides in the world. So, to not think about it, I will give you some advice about finding a solution in any kind of situation.

First of all, you have to believe in yourself, in your knowledge, skills and abilities to deal with your feelings and emotions. Usually, if these last two are not set well all things mentioned before are endangered. When people react emotionally, then abilities for controlling a particular situation are not working well. So, first of all – control the emotional side of yourself in any situation. Second, if something is not going by your plan, try to change it to plan B or C if you have it, if not, make it! If that is not working, try something similar, based on the previous idea/job/work, because if that was your plan A, you should be the strongest in that field! If nothing of these are working, be open-minded, don't be afraid to try new things, try new jobs, jobs which until then were insufficiently valuable and paid for you, jobs “below your level”, and don't be ashamed of it, because every legally paid job is still a job and a livelihood for your family. If even this is not working for you, try to change your environment and the people you work with, research, apply for online jobs, apply for projects and learn from others! Something from above has to work, if not, hmm, then you really have to work on yourself, your skills, your non-formal and informal education, you really have to start from zero!

Even in this situation, you are still “alive human being” so, you have many things to learn and offer. Do not take things personally, because this is a circle of life, and every next moment can be different. Don't be afraid to learn new things, to study, research and to change your everyday habits, just in this way you will see light on the end of the tunnel!

This part about learning and education is also valid at a time when you are doing well, when you have a job and when everything looks perfect. We need and must learn every moment of our lives!

The section on plans A, B, C and changes applies not only to individuals but also to companies, startups, organizations and all those who “depend on someone or something”!

At the end, how I survived?

Simple! At least for me, it looks simple, because I am not afraid to work on anything and with anybody, I don't have a problem working for free or for some small amounts even for jobs who are usually very well paid. I love people, love to change the environment, societies, don't have problems with freelancing and I am not ashamed to say “YES I WANT TO LEARN” even in situations when I think that I already know that what I get offer to learn. I don't have a problem working 15-20 hours per day and I am recognized as a big workaholic person.

When the borders got closed I understood that my income will stop, so I had to react very fast and needed to find a solution. First what I have done was “changing the geographical field of work” = stop international => work locally! Second, I used all my skills to start some innovative things in BiH, started to open new programs and opportunities for people in BiH, started to cooperate with BH companies and organizations, I created freelancer profiles on few pages and groups, I contacted my cooperates and associates and offer to work for them for some small amounts of the money and I offered myself to some companies to work for them for free just to spend time with them and learn from them! After all this s**t with Covid-19 started I have contacted some of my “friends” who have companies that are not suffering due to Covid-19 Crisis and offer them myself, my knowledge and skills to work for them part-time or full time, but no one of them “gave me a chance” to join their teams and to contribute. Even we have never spoke about salary, conditions or anything about “job requirements”, but they didn’t give me a chance at least to try. Why? Maybe they were afraid that I will ask big salary or will have some big requests, but they couldn’t know without asking me. Of course, I still support their work and companies, and didn’t take this as “minus” for them, but this motivates me even more to work on myself and my skills.

This was my 2020 way of surviving, and YES, I am still officially unemployed, but still have a normal life, surviving normally, enjoying life with my wife and together we are looking future in the eyes. Maybe I don't have money as I had last year in this period, maybe I am not spending as I did last year, but I am still enjoying life, have everything I need and I am not complaining never! From 50+ business meeting this year “in this situation” I have never asked anything from these people because I have my dignity and attitude, which is not allowing me to “ask” for myself. From all these 50+ meetings, after presentations and discussions about each other work and situation I have never get the question “how we/I can help you”, so in the last year I am questioning myself a lot: “Am I look really like someone who can help  everybody, and how never other side see that “maybe I really need something”?! Am I having a meeting with wrong people or people just trying to use my positive attitude and will to help?! I am questioning myself, but still, I will go to the meetings and will try to help everyone and everybody wherever  and whenever I can!

Once in life I said to my self: “God gave you a good brain and knowledge, so make the most of it, but share it with other people and put yourself on the service to your community!

Trust me there is a big truth in the quote “After a storm comes a calm”!

When you see your storm (real ” problem”) look her in the eyes and say: “I like storms. They remind me that even the sky (read “the best ones/the most beautiful/everyone) screams sometimes”!!!

To summarize 2020 in a few sentences and what I really did!

  1. I got a child, my first son!

  2. I made some great connections with local and national organizations, companies and institutions who hired me to work for them part-time;

  3. I held over 10 webinars and online educations for entrepreneurship, fundraising, human rights, fake media and fake news, SMS-s, startup ecosystem and etc.;

  4. I earned enough to have a normal life;

  5. I changed a way of work. From Internationally to locally;

  6. With my team I got 6 Sport International projects (as the only organization from Western Balkan), 4 Capacity Building projects and 2 Europe for Citizens;

  7. With my team I signed over 250 partnerships with organizations all over the world;

  8. With my team I supported and helped over 20 organizations to join European Commission Portal and enter European programs;

  9. My team prepared over 80 projects for other organizations, companies and institutions all over the world. I personally prepared over 20 of these projects;

  10. I received a prestigious Chinese government scholarship as a young professional under the “YES China Program” for International Business in Beijing, China as my Second Master Degree;

  11. In the end, I am still Director of BRAVO, and YES, still volunteering.

I kad ti je teško, ne uzdahni, digni glavu, budi ponosan i vjeruj u sebe!

Živeći u BiH, pored svih tehnologija, brda mogućnosti i prilika, rečenice koje ćete najčešće čuti su: “Ovdje nema prilika; Teško je živjeti u BiH; Ništa nam ne pruža; Imamo loše obrazovanje; Svima je bolje nego nama” i sl.! Ove rečenice se najčešće koriste kako bi ljudi skrenuli pažnju sa svoje lijenosti, nezainteresovanosti i neznanja, pa im je sve drugo krivo osim oni sami sebi. To me je ponukalo da podijelim dio svoje životne priče i pokažem da ne postoji ništa, osim nas samih, živih bića kojima je Bog dao mozak i pamet za razmišljanje, za kreiranje svoje sudbine i svog postojanja, uz malo sreće, ništa vam ne može stati na putu.

Sa ovom pričom ne želim niko da me žali i sažaljeva, već želim pokazati da postoje “tamo neki ljudi” koji nikad u javnosti “nisu tražili pomoć, nisu se žalili i pljuvali svoju domovinu” iako im život nimalo nije bio lak i nije ih sudbina mazila. Nadam se da će nekog ova priča inspirisati i promijeniti pogled na svijet, svoj život i svoje stavove.

Svoju priču ću započeti iz najudaljenijeg sela Srebrenice pod nazivom “Luka” u kojem sam rođen i u kojem sam napravio svoje prve “korake”. Rodio sam se tokom rata i nisam imao priliku da “uživam u čistom zraku” zajedno sa svojim roditeljima bez brige da će neko od nas poginuti ili nastradati. Nažalost, ovo je bila sudbina većine Bosanaca i Hercegovaca, pa neću ulaziti duboko u tu temu i pokušat ću je skratiti sa moje strane, jer o njoj “svako ima svoju priču, koja sigurno nije lijepa”!

Prvo čega se sjećam, a možda i jedinog što pamtim kao mali dječačić u selu Luka jeste to da su svi bježali u rov bojeći se granata, a ja sjedio ispred rova i slušao granate, jer sam se bojao otići pod zemlju. Prije rata otac mi je radio u Hidrogradnji i mnogo vremena je provodio u Arapskim zemljama, gdje je nekad bosanskohercegovački gigant slao svoje radnike, jer su svoje poslove proširili po cijelom svijetu. Ipak nije imao sreću da u periodu rata bude ‘negdje tamo’ i izbjegne svu patnju koju je proživio zajedno sa narodom BiH. Vrlo brzo je mobilisan u vojsku i zbog nečijeg ćejfa je stavio svoj život na kocku. Iz priča koje sam čuo po sjelima na koje sam redovno išao sa roditeljima, znam da je ranjen nekoliko puta i da je stao na minu na nekoj pruzi!

Kada shvatiš da moraš reći hvala Bogu što neko nije poginuo ili ostao bez nogu, jer je samo „ranjen po cijelim nogama“ je poražavajuće. Zapitam se nekad, da li je neko iz „vrha“ čuo za Ismeta Šehića koji je ležao u lokvi krvi i jedva izvukao živu glavu, kao i za druge desetine hiljada ranjenih? Očito da nije, jer da su čuli, pokušali bi ranije spriječiti sukob. Da li su čuli za bol i jecaj porodica koje su izgubile svoje najmilije, za one koji su njegovali svoje ranjene, za one koji još uvijek ne znaju gdje su im bližnji? Očito ne, jer su se politička igra i prepucavanja rastegli na duge četiri godine, za njih možda kao četiri dana, a nekim kao 400 godina. Ono što danas shvatam i ono što me najviše nervira jeste to što je u BiH poginulo preko 30 000 vojnika, kao i preko 30 000 civila, a cijeli „vrh“ je preživio i danas većina njih suvereno vlada Bosnom i Hercegovinom.

Porodice koje su živjele na selu, isto tako su živjeli u iščekivanju, jer sporo su stizale informacije da li je neko živ ili je poginuo, da li je ranjen ili je zarobljen. U tom periodu svi smo živjeli dan za danom, sat za satom, minutu za minutom u isčekivanju nekih informacija. Sjećam se majke, svoje lavice, koja je u sobi grohotom plakala i molila Boga da se otac vrati živ i zdrav, a nas kao djecu tješila i govorila da će sve biti u redu i da je babo dobro. Svaka njena suza je predstavljala njenu bol, bol naše porodice, bol ostalih majki, supruga, braće, sestara, porodica koje su se nadale da će se njihovi najmiliji vratiti živi. U svom tom iščekivanju, suzama i boli, moj otac ostade živ, ali ga to nije spasilo muka kroz koje je prolazio. Dobili smo informaciju da je živ, ali da je zarobljen i odveden u logor u Srbiji. Kao ni njegovim, tako ni našim mukama nije došao kraj, jer smo svakodnevno razmišljali šta će mu raditi i da li će se živ vratiti. Tada nam niko nije mogao donijeti „dobre“ informacije. U logoru je mučen, zlostavljan i danonoćno maltretiran. U tome je imao ‘prednost’ u odnosu na ostale zarobljenike, jer je bio bokser, a takvi su im bili prvi u redu. Od tog momenta mi smo izgubili sve informacije o njemu, a naša lavica se zaputila ka slobodnoj teritoriji. Zašto je nazivam lavica, a ne majka, pa zato što ona to uistinu jeste, i majka, i lavica. Ona je sama, prenijela 3 sina u naručju na slobodnu teritoriju, bez mnogo hrane i vode, jer za to nije imala mjesta od nas koje nije ispuštala iz ruku. Njeni najbliži u tom trenutku nisu imali razumijevanja prema njoj i djeci koju je nosila, niko se nije nudio da pomogne, pa čak ni njena sestra, ni svekrva, jer su u tim trenucima svi mislili samo na sebe. Kada ja ovo pišem, onda to izgleda malo nerealno i nemoguće, ali ni sam nisam na početku u to vjerovao, dok nisu mnogi to potvrdili. 

Kada smo došli na slobodnu teritoriju, na područje Zenice, sjećam se da smo živjeli u nekom podrumu kuće, koja je bila puna vlage, smeća, miševa i starih stvari. Znam da smo to jedva očistili i napravili bar malo uslovnim za život. Nikako se nismo mogli riješiti miševa i znam da je mama uvijek zavrištala kada vidi jednog, pa smo ih zajedno sa mačkama ganjali po kući. Dok smo mi pokušavali da preživimo u takvim uslovima, da se sačuvamo od kojekakvih bolesti, dok smo jeli hranu iz humanitarne pomoći, svakim danom smo se nadali nekoj informaciji o ocu. Niko ništa ne govori, niko ništa ne zna, a svi se nadaju da će im se neko vratiti živ. Sjećam se da smo živjeli u blizini stadiona Bilino polje i da su svako jutro i veče u tom području trčali mudžahedini koji su neprestano pjevali ilahije i tekbirali. Živjeli smo dan za danom, borili se kako smo umjeli i kako smo se uspjevali snaći, mama je imala svakodnevne probleme, jer nije dobijala hrane koliko je tražila, a bilo je potrebno da nas sve prehrani.

(Naša prva poslijeratna fotografija. Sa lijeva: amidža, nena, tetka, mama i nas trojica braće).

U periodu ove fotografije otac je još uvijek bio u logoru i nismo znali da li je uopće živ.

U svoj toj borbi za preživljavanje stiže informacija da uskoro dolazi nekoliko autobusa iz logora sa razmijenjenim zatvorenicima. Jako dobro se sjećam tog dana iako sam imao samo 4 godine. Ulice su bile preplavljene uplakanim majkama, sestrama, braćom, cijelim porodicama koji su molili Boga da im se najmiliji vrate živi. Nebo je taj dan bilo tako čisto kao da oblak na njemu nikad nije postojao, kao da i sama svjetlost prati one koji nam dolaze i pokazuje im put prema nama. U zraku su bili pomiješani osjećaji tuge i sreće, jer su se svi nadali, a niko nije bio siguran. Vladala je potpuna tišina, samo se u daljini čuo po neki jecaj uplakanih majki i supruga, i po neki tekbir odjeknuo bi nebom. Sjećam se kada su svi počeli ustajati, vrištati, na sav glas moliti Boga da je „on“ ili da su „oni“ stigli, tada sam shvatio da stižu autobusi. Ako se dobro sjećam, u prvoj turi stiglo je 12 autobusa, svaki od njih prepun tuge, bola, žalosti, ali u isto vrijeme prepuni osmijeha i suza, jer se uskoro svi oni sreću sa nekim jako bitnim u životu. 

Ne sjećam se tačno koliko je bilo autobusa, jer je naš heroj, borac, naš babuka izašao iz prvog autobusa prema kojem smo svi „vrišteći“ potrčali u suzama, ali ovaj put radosnicama. U tom trenutku bilo je nemoguće ne primjetiti jačinu ljubavi mojih roditelja, ljubavi roditelja prema djeci i djece prema roditelju. Tada, još kao malo dijete, shvatio sam koliku tugu su doživjeli i žive svi oni koji su izgubili nekog najbližeg. Mogu reći, ali ne mogu to osjetiti, i nek im je dragi Bog na pomoći. Mnogo je teško opisati kako čovjek/djete u tom trenutku da se osjeća, mnogo je teško, ali ne bih nikom poželio da to doživi.

Nakon babinog povratka u kući je vladala sreća, radost, veselje, iako nismo imali dovoljno sredstava da normalno preživimo, to uopće više nije bilo bitno, jer je ‘on’ stigao i sada je sve lakše. Poslije nekog vremena preselili smo se u prizemlje kuće jedne divne porodice. Vlasnici su bili divni ljudi i postali su veliki prijatelji sa našom porodicom. Ne sjećam se nešto puno važnih dešavanja iz tog mjesta i te kuće osim nekoliko, ali najvažniji događaj u tom malom prizemlju je bio kada se otac pojavio na vratima u policijskoj uniformi i rekao da idemo u Sarajevo. Tako se završilo naše preživljavanje u Zenici. 

Gdje je to Sarajevo, šta je to Sarajevo, niko nije znao? Ko u njemu živi, jesmo li dalje od rata, kako ćemo tamo živjeti? To su bila samo od nekih pitanja koja su se postavljala prije nego smo se zaputili prema njemu. Tako jednog dana dođosmo u Sarajevo, a tačnije Vogošću, što nama nije pravilo razliku, jer nismo prije toga znali ni za jedno, ni za drugo. Uselili smo se u prizemlje druge po redu crvene zgrade u ulici Partizanskog odreda zvijezda. Nismo znali čiji je stan, ali je bio slobodan i idealan da se mi u njega uselimo. Stan nije bio veliki, ali svakako bolji od onih u Zenici, pogotovo, jer otac sada ima posao i možemo normalno živjeti. Živjeli smo kao jedna velika i jako sretna porodica i mnoga me sjećanja vežu za taj stan, zgradu, ulicu i mali gradić. Ovaj dio priče završit ću sa par sretnih i lijepih trenutaka. Najsretniji događaj iz tog stana je bio kada je mama unijela mog trećeg brata (od nas četvorice), Muamera, koji je rođen 2001. godine i sa njim smo i dan danas “u punom kapacitetu”. U Vogošći sam krenuo u osnovnu školu Zahid Baručija gdje sam bio jedan od najboljih učenika, te sam dobio nagradu da idem 21 dan u Holandiju sa djecom šehida i poginulih boraca kao najbolji učenik u razredu. U FK UNIS-u sam početo trenirati fudbal sa samo 5-6 godina, napravio prve korake u “fudbalskom svijetu”, a istu završio u tom klubu “12-13” godina nakon prvog ulaska na teren.

Kao neko ko živi u tuđem stanu, ni tu nam nisu “cvjetale ruže”, bar na polju finansija i sigurnosti doma, s toga otac je čekao prvu priliku, podigao kredit i krenuo u “privremeno rješavanje” stambenog problema. Privremeno, jer u tom momentu nije imao ni prilike ni finansija da razmišlja o bilo čemu dugotrajnom. U to vrijeme je vozio Golfa 2 koji je bio poluispravan, jer čim malo zahladni bilo ga je nemoguće upaliti, pa je moja mama, a nekad i mi kao djeca ustajali u 5 sati ujutro i gurali ga da upali. Nakon toga otac je nekako preko neke “organizacije” uspio otići u Njemačku na kratko i vratio se sa nekom “mazdom 626” koja mu je bila prevozno sredstvo od kuće do posla, konj za prevoz greda i drva, traktor za prevoz sijena i trave i sl. Privremeno rješenje je bila kuća koju je izgradio sa bratom i djedom. Kada smo dobili deložaciju morali smo jako brzo da se iselimo, pa se i ta kuća morala što prije napraviti, pa je ista završena upola i pokrivena na jednu vodu kako bi se mogli što prije useliti. U prizemlju kuće živio je amidža sa svojom porodicom, a mi na prvom spratu kuće. Drugi sprat nije bio izrađen, ali u to vrijeme nikom nije bio ni potreban, jer je dedo sa porodicom otišao za Ameriku, kao i mnoge druge porodice početkom 2000-tih godina. Iako smo bili jedna od najmnogoljudnijih porodica, a sigurno najmnogoljudnija kuća u mahali, ruže nikom nisu cvale i nije bilo lako. Amidža je živio sa suprugom i troje djece, a nas je bilo 7 (otac, mama, trojica braće, ja i tetić kojeg su roditelji u to vrijeme uzeli da živi sa nama jer su ga roditelji napustili). Zašto pišem o ovoj kući i stanju u njoj? Pa zato što smo u njoj proveli možda i najteži dio naših života! Na tom prvom spratu kuće živjelo je 7 živih bića koji su spavali u dnevnom boravku i kuhinji i pored jedne spavaće sobe koja je vječito bila zaključana jer je “nana tražila” da u nju niko ne ulazi i da to bude za nju kad se vrati iza “AmerikA”! Nana je prvi put došla nakon 8-9 godina, a mi nikad nismo zavirili u tu sobu, jer smo “poštovali ono što je od nas traženo”!

Zamislite dvije sobe u kojoj boravi 7 ljudi, u kojim spava 7 ljudi, a samo jedan od njih radi, donosi platu i plaća kredit! Ništa to ne bi bilo moguće bez moje majke, moje lavice, koja nas je sve držala na okupu i radila 24/7 bez radnog vremena i plate. Razlika između mene, dvojice braće i tetića (našeg polubrata) je sveukupno 5 godina, dok je najmađi brat 9 godina mlađi od mene. Zašto ovo spominjem? Zato što smo nas četvorica išli u školu u isto vrijeme, trebale su nam knjige, oprema, obuća i odjeća i to sve sa jednom platom “običnog policajca” (čin policajca sa kreditom). 

O “sobi” i prostoru za učenje neću ni pisati, niti ću iste spominjati, jer ih nije bilo. Učili smo i snalazili se kako smo stigli i na sve moguće načine koji su bili dostupni. Kupovali smo polovne knjige na autopijaci, Drveniji, Ilidži i drugim mjestima u Sarajevu. Nikad nismo nosili odjeću kupljenu u skopocjenim radnjama, već sa pijaca ili smo “dobijali na poklone” od drugih ljudi. Hranu u školu smo nosili od kuće i to “pola hljeba”, a u njega se stavljalo što se imalo! Braća i ja smo oduvijek bili zaljubljenici u fudbal i svi su bili golmani osim mene, od oca pa do najmađeg brata. Trenirali smo samo kada i do kad je bilo besplatno. U bilo kojem momentu kada je klub ili trener uveo plaćanja mi smo “morali prestati” trenirati ili reći treneru “da smo nezadovoljni” i tome slično… Nikad zajedno kao porodica, pa ni dan danas nismo otišli na more, nismo otišli na skijanje, a ni na bilo kakvo drugo “zajedničko putovanje”! Trenutno, iz mog ugla gledanja, vjerujem da se i to moglo “organizovati”, ali vjerujem da to roditeljima nije bio prioritet, jer je ubrzo nakon toga otac “digao još jedan kredit” da bi kupio nešto malo zemlje kako bi nam napravio kuću i kako bi se osamostalili kao porodica. U toku života u toj ‘straoj’ kući snalazili smo se na sve moguće načine da preživimo pa samo u tom periodu imali više krava, koza, kokoši, tuka i raznih životinja kako bi mogli prodavati mlijeko, meso i sve što ide uz to. Roditelji su tražili sve moguće “slobodne” zemljane površine kako bi posijali voće i povrće koje smo jeli i prodavali. Braća i ja, iako smo u to vrijeme bili jako mali išli smo da kupimo sjena drugim ljudima, da cijepamo drva, kopamo kanale i radili smo sve druge poslove kako bi pomogli roditeljima, ali u isto vrijeme bili smo redovni u školi i trudili se biti što bolji. Ja sam bio (naj)bolji učenik u svojoj generaciji, dok su braća bila malo slabija, ali niko nije bio “propalitet”. Svojih prvih 300,00KM koje sam krio na ormaru u kuhinji da niko ne nađe, kao dijete zaradio sam tako što sam išao u Istočno Sarajevo, kupovao i preprodavao petarde drugoj djeci, tako što sam radio grafičke radove i pisao poeziju i pjesme drugoj djeci za novac i sl. Taj novac sam krio kako bi, kako se kasnije ispostavilo kupio sebi krevet u sobi u novoj kući. Novac je mama pronašla dok je čistila kuću i otkrila moje namjere, ali na kraju je bitno da sam ja dobio svoju sobu i svoj krevet u novoj kući.

Kao što sam već naveo sav novac je išao na ta dva kredita, a mi smo pored toga svojim rukama, uz pomoć šire familije (samo fizički, ne i finansijski) gradili svoju novu kuću na svojoj zemlji, na kojoj roditelji i dan danas žive, a kredit su otplatili prije otprilike godinu dana.

Plac koji smo kupili imao je ovu staru vikendicu koju smo maksimalno iskoristili da bi napravili kuću i napokon se uselili u istu.

U tu kuću smo uselili na “ljetnom raspustu” između prve i druge godine srednje škole, a roditelji i danas tu žive. Iz te kuće završio sam srednju školu kao najbolji Mašinski tehničar u BiH, upisao i završio Mašinski fakultet, počeo putovati, obilaziti svijet i upoznavati sve ono što nam život pruža. 

Svoju prvu kolekciju zastava (njih 56 iz cijelog svijeta) sam skupio u ovoj kući, svoje prve magnete zalijepo na frižider, iz ove kuće sam upoznao svoju sadašnju suprugu i ljubav svog života, iz te kuće iako je bilo svega, pamtim (želim da pamtim) samo dobre trenutke i period života. Naravno ni u toj kući finansijsko stanje nije bilo bolje, i dalje smo se na pijaci oblačili, kupovali polovne knjige i sijali na sve strane kako bi lakše preživjeli. Kao što sam gore već naveo, još kao dijete na sve moguće načine sam se trudio da zaradim novac, pronalazio načine i davao sve od sebe da pomognem roditeljima kako fizički tako i finansijski.

Kako smo završavali srednje škole tako smo i olakšavali roditeljima, jer više nisu bile obavezne knjige svake godine, stariji brat je počeo da radi i da doprinosi, ja sam se snalazio za novac i posvetio se svom životu maksimalno. U svemu tome pronašao sam svoj put, izabrao način života, odselio se i osamostalio, ali uvijek se vrlo rado vratim u ovu kuću, posjetim roditelje i sjetim se tih lijepih trenutaka.

Prvi put kada sam zaradio “malo veći” iznos novca i kada se stvorila prilika, obradovao sam svoje roditelje i poklonio im putovanje u Istanbul koje im je oduvijek bila želja, a nikad nisu za to imali uslove, jer su se brinuli za nas i borili da imamo iole normalan život. I dan danas, trudim se da im pokažem drugu stranu slike, prikažem i pokažem prilike, te ih “tjeram” da sada misle na sebe i razmišljaju o mogućnostima koje imaju. Od tog momenta, svake godine skupljaju novac i planiraju različita putovanja samostalno…

Ovu priču, kao i sve u svom životu završit ću pozitivno i želim da me ljudi tako gledaju. U društvu sam trenutno poznat i prepoznat kao “mladi i uspješni poduzetnik, svjetski putnik, omladinski radnik, filantrop, aktivista i motivator”, a ja samo želim da me ljudi gledaju kao čovjeka, kao individualca koji nešto radi. Ne želim i trudim se kroz cijeli život da me niko ne sažaljeva i ne traži razloge “da mi olakša”! Ne želim da me neko gleda kao dijete “ratnog vojnog invalida” ili dijete/osobu iz Srebrenice “kojoj je teško”! Ove poglede sam mogao prihvatiti dok su me nazivali “djetetom” i dok sam se snalazio sa porodicom poslije rata, ali sada ne želim da mi to daje nikakvu prednost u bilo čemu i zato to nikom i ne spominjem dok ne pita. Smatram da i sve druge osobe dok su djeca, treba im se pomoći, ali čim napune 21-22 godine ne smiju i ne trebaju očekivati bilo kakvu pomoć “zbog bilo čijih drugih zasluga”!

Ovu svoju priču sam podijelio sa vama kako bi vam pokazao da životi mnogih nas/vas nisu bili laki i u mnogim situacijama nam nije bilo svejedno, ali opet smo “uspjeli” i pronašli svoj put, izborili se za nešto nama vrijedno i bitno. Pisao sam, jer sam prošao kroz sve ovo, a “nisam i ne moram svake godine otići na ljetovanje”, a mnogim ljudima je problem ako jedne godine ne odu na to isto more! 

Pisao sam jer mnogi misle da mi je “novac i uspjeh” pao sa neba! Pisao sam, jer o ovom ne pričam, držim se pozitive i živim dan za danom! Pisao sam, jer sam imao jako težak život, a nikad nisam pljuvao ovu zemlju, i pored svega za koju kažem da mi je dala sve i da još uvijek nemam želju da je napustim! Pisao sam i pišem kako bi pokazao drugim ljudima da ne pljuju druge ljude, njihove živote, njihovu želju za uspjehom i promjenama! Pisao sam da pokažem da i kada je nekom teško to ne mora u “javnosti” tako i da izgleda! Pisao sam i pisat ću da je život onakav kakvog ga mi kreiramo i da svako oda nas/vas ima svoje probleme sa kojim se borimo i da nikog i ni na koji način ne treba osuđivati zbog bilo čega što “nama” smeta, a možda je toj osobi baš to potrebno u tom trenutku! Pišem i pisat ću, jer odijelo ne čini čovjeka, već mozak, disciplina, odgoj i ponašanje, sve drugo je samo jedna velika zavjesa koja uvijek može biti podignuta! Pišem i pisat ću sve dok ljudi ne shvate da se ljudi ne (rangiraju) gledaju po vjeri, mjestu iz kojeg dolaze, po boji kože i finansijskom statusu, već prema onom što zapravo jesu! A ko su?! Pa morate ih upoznati da bi to mogli i zaključiti. Od rekla-kazala nema ništa!

Pišem i pisat ću sve dok ne shvatite da GRIJEŠITE kad god pomislite da vam je teško i da ste se dovoljno borili za nešto, da ste dovoljno prošli i da nešto znate. Kad se nađete u takvoj situaciji razmislite kako je siročadima koji nemaju nikog da im pomogne, kako je majkama koje su izgubile muževe i sinove, kako je siromašnim porodicama, invalidima i onim koje je društvo zaboravilo! Kada shvatite da je Martin Luther King bio 10 godina u zatvoru jer se borio za nešto veće i od njega samog, shvatit ćete šta znači iskreno se boriti i “dati sve od sebe”. Kada shvatite da su najbogatiji i najuspješniji ljudi “odustali” od obrazovanja i bar jednom “propali” u životu, jer su vjerovali u svoj cilj, bit će vam jasno da niste dovoljno pokušali i da ne vjerujete dovoljno u sebe. Kada shvatite da je Harland Sanders u svojoj 62. godini poslao svoj recept na 1000 adresa i nije uspio prodati ni jedan, tek na 1001 je krenuo sa prodajom i osnovao KFC kojeg danas svi poznajemo, tek onda ćete shvatiti šta zaista znači “pokušati sve”!

Pišem i pisat ću da vas ne obeshrabre mišljenja i stavovi drugih ljudi, jer morate imati vjeru u sebe i u ono šta radite!

Svoju priču završit ću jednim svojim (modifikovanim) citatom davno objavljnim na Facebooku:

Bog nas je stvorio u određenim sredinama, određenim porodicama i dao nam mogućnost da se u njima snalazimo, da biramo svoj put i tražimo sreću. Moja sreća je kada vidim sretne ljude oko sebe, a najsretniji kada su oni meni najbliži spokojni, zadovoljni i sretni. Njegujte svoje porodice, čuvajte svoje roditelje, brinite za svoje prijatelje, borite se sa svojim problemima, ne gurajte nos tamo gdje mu nije mjesto, pružite ruku starici, pomozite bolesnom, nahranite prosjaka, volite sve ljude, budite iskreni prijatelji, razmišljajte o svom životu i mirnom snu, i tek tad ćete biti potpuno sretni!

A dodat ću i naslov ove priče, jer kako sam počeo, tako i da završim: “I kad ti je teško, ne uzdahni, digni glavu, budi ponosan i vjeruj u sebe”!

Peace <3 !

ISMAIL ŠEHIĆ PORUČUJE: Ne treba vas biti sramota raditi, svaki posao je dobar posao

Objavio AMER MUJEZINOVIĆ -08/09/2020 – www.dobarportal.net

Bolje biti spreman za posao, a nemati ga, nego dobiti ponudu, a ne biti spreman, rekao je naš sagovornik u jednom od svojih ranijih intervjua. Njegovo ime je Ismail Šehić. Mladi momak koji vidi ono svjetlo na kraju tunela. Zašto ovakav uvod.. Zato što je Ismail obišao svijeta, a ostao u svojoj Bosni i Hercegovini. Teži ka izgradnji mira i pomirenja, na globalnom nivou. Nedavno je saznao i da je (jedini iz Bosne i Hercegovine) dobitnik godišnje studijske stipendije.

Šehić je direktor ‘BRAVO’-a (Bosnian Representative Association for Valuable Opportunities), nevladine organizacije iz Bosne i Hercegovine koja trenutno djeluje na području cijele Evrope, kaže nam ovaj simpatični momak. Dodaje za dobarportal.net i to da njegova organizacija ima za cilj aktivnosti kroz razne evropske projekte.

Mašinski fakultet, društveni projekti, putovanja po svijetu, ljubav prema fotografiji, volontiranje kao opća društvena korist,…šta još možemo dodati u ovu zanimljivu crticu uz ime i prezime, Ismail Šehić?

Na sve ovo kada bi dodali još godine, malo ko bi povjerovao da su one istina i da stvarno imam godina, onoliko koliko zapravo imam i to je jedna od stvari koje “uvijek” moram da dokazujem dokumentima. Jako mi je drago da ste primjetli sve ove stvari o meni, jer mi je to najbolji dokaz da je moj rad primjećen, vidljiv, prepoznatljiv i inspiracija za druge mlade ljude da se može uspjeti, raditi, biti vrijedan i koristan i u Bosni i Hercegovini, a ne samo u Evropskim zemljama, kako nam je to predstavljeno kroz medije (nažalost).

Ono što bi se moglo dodati uz moje ime jeste ta moja poslovna strana, strana biznisa, konsalting i podrška koju pružam startupima i mladim firmama, kao i moji kontakti i načini povezivanja bosanskohercegovačkih firmi, preduzeća, institucija i organizacija sa onima iz Europe i svijeta. To je nešto na šta sam stavio fokus posljednjih 5 godina, a aktivno na tome radim posljednje 3 godine.

Ono na šta sam posebno ponosan jeste činjenica da sam također direktor jedne divne priče pod imenom “Bosnian Representative Association for Valuable Opportunities – BRAVO” koja je registrovana u BiH, ali djeluje na području BiH i cijele Europe kroz razne programe Europske Unije, Europske komisije i drugih Europskih instirucije. Najbitnija stvar i ono što ovu priču čini posebnom, i to kroz “projekte sa ovim institucijama” jeste što se većina tog “dobijenog novca kroz projekte” potroši i troši u BiH. Kada kažem direktor, većina bi odmah rekla, i siguran sam da kaže: “Ma ja, lako je njemu!”, itd., ali ja sam “DIREKTOR” na volonterskoj bazi, jer sam osnovao BRAVO, radim na njegovom razvoju od samog početka, borim se za njegov status i samo po funkciji sam direktor, ali zapravo nemam nikakva primanja od BRAVO-a, već i sam u njega jako puno ulažem.

Pored toga sam i član preko 10 organizacija iz BiH, preko 5 Europskih, te uvijek volim istaknuti da surađujem sa preko 160 organizacija iz cijelog svijeta.

Još jedna stavka moje ličnosti jeste velika posvećenost neformalnom obrazovanju, što dobar dio ljudi i zna o meni. Ta priča je službeno počela 2014. godine kada sam postao profesionalni trener za neformalno obrazovanje, obrazovanje kroz sport i edukaciju mladih i odraslih. Od 2017. godine postao sam prepoznatljiv i jako tražen trener kako u Europi tako i u svijetu, ali najmanje, nažalost u BiH. Nisam osoba koja uzima mito, ne završavam poslove ispod ruke, borim se protiv korupcije i kriminala, pa vjerujem da je ovo jedan od razloga što u BiH nisam prepoznatljiv na ovom polju.

Ono što još mogu reći za sebe jeste da sam u svijetu europskih projekata prepoznatljiv i kao jako uspješan projekt menadžer sa velikim procentom odobrenih i uspješno realizovanih projekata. Trenutno sam angažovan na preko 10 europskih projekata kao koordinator ili menadžer, a aktivno učestvujem i u implementaciji svakog od njih, te održavam projekte živim i uspješnim.

I za kraj, moja najveća sreća i ponos jeste moja porodica, i mogu reći da su mi uloge supruga i oca jednog prelijepog dječaka (odnedavno) ipak najmilije.

Ismail s ponosom ističe da je iz BiH (IZVOR: privatni arhiv)

Izgradnja mira i pomirenja, globalno gledano, na šta usmjeriti snagu? Da li je moguće uspostavljanje apsolutnog mira među ljudima?

Apsolutni mir sigurno nije moguće postići, a nije niti realno za očekivati da imamo apsolutni mir. Svi smo mi ljudska bića, različitih osobina, karaktera, ponašanja, želja, mogućnosti, sposobnosti, svjesnosti itd. Svi mi različito prihvatamo ljubav, ljude, različite situacije, različito se nosimo sa opterećenjem i požudom. Ljudi generelno vole ili ne vole, prihvataju ili ne prihvataju, pozitivni su ili negativni, žele ili ne žele itd. Vjerovatno sa početkom mog odgovora više sam Vas zbunio, nego odgovorio na pitanje, ali ako uspijete sve ovo moje izrečeno staviti na jednu liniju, izjednačiti osobine i sposobnosti svih ljudi, izjednačiti ljubav i osjećaj prihvatljivosti i prihvaćenosti kod svih, kao i sve drugo izrečeno kad bude na liniji, tek onda ćemo uspjeti postići apsolutni mir. Realno gledano, to je nemoguće, a odgovor je „ljudi smo = svi smo različiti“!

Radeći na projektima izgradnje mira i pomirenja, sebi uvijek postavljamo ova pitanja, uvijek se kroz naše aktivnosti vraćamo i posvećujemo svakom segmentu gore napisanog, za svaku naš novi korak, gledamo da li smo riješili ili bar ponukali ljude da promjene nešto kod sebe u prethodnom koraku itd. Ako jesmo, onda super, znamo da smo nešto i uradili.

Da bi radili na pomirenju, prvo mi moramo u svom srcu imati mir i željeti ga, prvo mi moramo sami sa sobom odlučiti da želimo postići mir u sebi, svom tijelu, osjećanjima i svojim čulima. Kad to odlučimo, onda moramo raditi na svojoj porodici, svojim prijateljima, svom okruženju, zajednici, svom gradu, svom kantonu, entitetu, državavi, Europi, pa tek onda svijetu. Samo u jednoj rečenici umorite se od nabrajanja, a kad to pretvorite u djela i pokušate nešto „promijeniti na svijetu“ morate proći sve ove korake, a njih je jako puno, pa s toga nam svima mora biti jasno da sve kreće od nas, a dokle „doguramo“ zavisi od svih ovih narednih, ali i dalje od vas koliko to želite i borite se na tom putu.

Snagu moramo usmjeriti na obrazovanje, edukacije, nova znanja, inovacije i sve ono što nas može učiti boljim, snažnijim, stabilnijim i svim onim što nas može zaštiti od onog najgoreg, a to su dosada, neznanje i podložnost manipulaciji! Također, našu snagu moramo usmjeriti na širenje našeg znanja i iskustva ljudima oko nas, ali i našim novim generacijama, koje polako gube znanja o svojoj historiji, postojanju, novim generacijama kojim mediji i nove tehnologije, koje su pogrešno usmjerene, daju lažne informacije, pogrešne stavove i beskorisne ideje. Snaga je u svima nama, zato je trebamo udružiti i sigurno možemo napraviti nešto korisno.

FOTO: Ismail Šehić na jednom od predavanja (IZVOR: privatni arhiv)

Kako i kada osjetiš kome je uistinu stalo do upijanja novih vještina i znanja o temama koje su ti u fokusu djelovanja?

Iskreno, još kroz srednju školu i to kao jedan od najboljih učenika (na kraju dobio neku diplomu za „najboljeg učenika“ = ništa nikom ne znači) shvatio sam da je „obrazovni element“ u školama samo 20% svega onog što obrazovanje treba da sa svojim pojmom znači, jer u tih 20% je ono formalno što nas uče profesori i to je to. Svih onih 80% su dodatna podučavanja i učenja. U tih 80% spada socijalno druženje, prijateljstva koja sklapamo kroz obrazovanje, naše lične vještine i sposobnosti, koje jako slabo razvijamo u toku formalnog obrazovanja, te sve ono što nas čini ljudima i korisnim građanima naše zemlje, a na koncu i cijelog svijeta.

Ja sam još tada shvatio da želim da iskoristim ovih 80%, puno više nego onih 20%, jer realno 80 je puno više od 20, te se ima puno više toga za iskoristiti. Vodeći se tim, još od srednje škole, pa do dan danas aktivno učestvujem u raznim edukacijama, seminarima, treninzima, obukama i svemu onom što me može učiniti boljim čovjekom i korisnijim građaninom.

Nekad nisam ni birao temu, niti sam gledao koju ću temu tamo negdje obrađivati i učiti, već sam samo aplicirao i edukovao se, sklapao prijatelje i putovao. Nekad prije, ali i sada u većini slučajeva tema mi je bila najmanje bitna, jer ta tema spada također u ovih 20% = obrazovni segment, a svaki seminar, trening ili edukacija ima onih svojih 80%, pa sam ih velikodušno koristio da poboljšam svoje vještine, upoznam nove ljude, razgovaram o mogućim partnerstvima i temama koje me zapravo zanimaju, iskoristim svoja dosadašnja znanja i podijelim sa drugima.

Naravno, izgrađujući sebe kao osobu i kao profesionalca, okrenuo sam se nekim temama više a nekim manje, pa tako trenutno najviše radim i fokusiram se pretežno na poduzetništvo, startup eko sisteme, biznis skektor, ljudska prava, lažne medije, borba protiv korupcije, edukaciji kroz sport, te neformalnom obrazovanju. Sve druge teme su mi takođe interesantne, ali pokušavam mnogo više raditi na ovim navedenim, jer sam u tim poljima jako dobar, koristan i drugi mogu jako mnogo naučiti od mene, a i ja od drugih.

Ne tako davno, obavijestio si prijatelje na društvenim mrežama da si (jedini) dobitnik stipendije za školarinu u Pekingu. Nije u pitanju tvoja, kako i sam navodiš prva ljubav, studij mašinstva, nego “međunarodna ekonomska saradnja”. Otkud ideja za taj korak?

Ja sam neko ko neprestano radi i neprestano uči, pa sam tako od samog upisa na Mašinstvo gledao i druge prilike, aplicirao na druge interesantne edukacije i popunjavao sve ono što mi nedostaje. Od mašinstva sam očekivao jako puno, posao odmah po završetku studija, dobru platu i „toplu fotelju“… Tako sam bar razmišljao pri upisu na ovako jedan težak i zahtjevan fakultet, a većina srednjoškolaca i brucoša isto tako razmišljaju. Nažalost, u većini slučajeva naši roditelji su najveći krivci za ovakvo razmišljanje i stavove, jer djeci pune glavu od „dobrim fakultetima, dobroj plati i luksuzu u životu“, ali taj stav je totalno pogrešan i vodi u jednu zabludu koja nam puni više odmogne nego pomogne kasnije u životu.

Moji roditelji su čak inzistirali da ne upisujem popularni MEF, jer sam bio uvijek jako aktivan i niko nije vjerovano da ću ga i završiti. Naravno da nisam poslušao roditelje, već sam išao za svojim snovima, željama i onom što me potiče da budem bolji. U tom momentu to je bilo mašinstvo i sve ono vezano za konstrukcije, sve sam ja to volio, učio i polagao ispite, ali u isto vrijeme sam proputovao svijet, naučio mnogo pored fakulteta i puno više se izgradio „tamo negdje u svijetu“ nego na „faxu“. Nikad nisam gledao ocjene, nikad me nije pogađalo ako neki ispit ne položim, ako padnem ili obnovim godinu. Bio sam svjestan da je to „nešto“ što „moramo“ završiti da imamo tu „neku diplomu“ i to je to, sve ostalo je na nama, našim vještinama i znanju.

Kada omladina i studenti shvate da ih profesori ne mogu „maltretirati“ onoliko koliko oni mogu učiti i onoliko koliko oni mogu fakulteta promjeniti, neće se prestati sikirati, gubiti kosu, oboljevati i praviti veće probleme sebi i svojoj porodici, nego koristi kada polože sve te ispite, onda će i njima biti bolje, lakše, bit će zadovoljniji i sretniji u životu.

Ja sam to davno shvatio, pa tako da svaku narednu stepenicu, svaku novu edukaciju ili „degree“ shvatam kao izazov i želim pokušati nove stvari u životu.

Moj „izazov“ zvani KINA, je nastao nekad sredinom ove godine, kada sam vidio poziv „YES CHINA“ program za ljude iz biznisa, mlade osobe koje vode poslove, organizacije, mlade lidere i sl. gdje su tražili da se CV i MP pošalje Minstarstvu vanjskih poslova BiH , koje je nakon toga najboljeg kandidata, u ovom slučaju „mene“, preporučilo ambasadi Narodne Republike Kine, koja je od mene nakon toga zahtijevala mnoge dokumente, radio sam istraživanja na temu „Važnost biznisa i ekonomske suradnje za BiH“, obavio sam razgovor sa predstavnicima ambasade, pokazao zavidno poznavnaje Engleskog jezika, te popunio jako kompleksnu aplikaciju. Nakon sve te procedure, predstavnici ambasade su odlučili da me preporuče na dva univerziteta u Kini, te sam evo prije par dana i službeno primljen kao stipendista, sa punom stipendijom i svim ostalim pokrivenim troškovima. Ovo nije bilo kakva stipendija, puno je bolja i vrijednija od „obične“ stipendije Kinseske vlade, jer je okrenuta i namijenjena samo mladim profesionalncima i poslovnim ljudima kako bi direktno doprinijeli zemlji iz koje dolaze sa stečenim znanjem, iskustvom i kontaktima.

Zašto biznis i ekonomska suradnja? Pa isto to pitanje bi mogao postaviti sam sebi „zašto mašinstvo“ u srednjoj školi i na fakultetu?! Jednostavno, vremena se mijenjaju, mi se pronalazimo u različitim tokovima života, istražujemo nova polja i smirujemo se u onom što nas najviše ispunjava. Prije mašinske srednje škole moj glavni fokus i želja je bila „Medresa“, ali eto na kraju mogu reći hvala Bogu pa je nisam upisao, možda ništa ovo ne bi bilo isto. Tako da ne možemo se „roditi“ i biti jedno, već moramo raditi na sebi i israživati cijeli život, dok ne pronađemo ono što nas čini sretnim i zadovoljnim.

U svijet biznisa sam ušao prije 3-4 godine i aktivno radim na poboljšanju BH ekonomije uzimajući i koristeći prakse drugih, boljih i kvalitetnijih zemalja/ekonomija. Već godinama pokušavam da inspirišem ljude i kompanije iz BiH da se okrenu drugim ekonomijama, ali da zadrže svoje firme i zaposlenike u BiH i to je moj primarni cilj. Sa ovim fakultetom i poljem studija želim dobiti i „službenu“ potvrdu da sam ja dobar u tome šta radim, jer sam siguran da i bez diplome to radim jako dobro, ali u većini slučajeva „neki papir“ se zahtijeva za bilo kakav profesionalni rad.

Mogu reći da je UIBE samo još jedan izazov u mom životu koji će ako Bog da biti uspješno riješen, a vjerujem da ću ja, ljudi oko mene, naša zemlja i region imati višestruku korist. Ja ću se potruditi da donesem što više dobrih praksi od strane jedne od najvećih ekonomija na svijetu, te ću ih pokušati implementirati u BiH.

FOTO: Ismail u kancelariji svoje organizacije (IZVOR: privatni arhiv)

Veoma mlad i poprilično uspješan momak, suprug, odnedavno i u najljepšoj ulozi, postao si otac. Objasni nam ukratko kako sve to (po)stići i biti uvijek “svoj na svome”?

Hmm, sigurno jedno od pitanja koje mi se svakodnevno i to više puta postavlja u posljednjih 5 godina. Svaka odluka u životu koja uključuje dvije ili više osoba nije više samo vaša odluka, već odluka dvije ili više osoba. Od samog početka veze, braka, pa sada i sa najljepšim poklonom, sa svojom suprugom uvijek imam dogovor, pričamo o svemu i sve odluke donosimo zajedno. Vodimo se onom izrekom: „Sve se može, kad se ruke slože“! Pa tako i mi, jako lako se složimo oko stvari za koje smatramo da su ispravne. Prilika kao Kina i studiranje u Kini je jedna prilika koja se pruža u životu, a to smo oboje odmah shvatili i nije bilo teško napraviti dogovor, da ako treba sutra odmah odem tamo negdje. I jedno i drugo, kroz godine smo imali jako mnogo odricanja, kako bi udovoljili jedno drugom, pa smo naučili da za sve je potreban dobar dogovor, dobar razlog i odgovor na pitanje „Zašto ti/mi to želimo“…? Kad to odgovorite zajedno sasvojim partnerom, kad ste puni razumijevanja, vjerujete mi sve je lako i sve ono „teško i neshvatljivo“ postaje lako i prihvatljivo.

Dogovor „ako ovo prođe“ smo imali još prije slanja „prvih dokumenata“, tako da to nije „odluka donesena preko noći“, već smo o tome davno počeli razgovarati, pregovarati i dogovarati, a za javnost je bila odluka u toku noći…

Pokušat ćemo sve troje iskoristiti ovu priliku, pa i na pauzama od fakulteta da oni dođu do Kine u zajednički obilazak, da ja dođem u BiH ako budem imao nekih neodloživih obaveza i tome slično, ali i za to već imamo planove i dogovore.

Za kraj ovog pitanja mogu samo reći „biti svoj na svom“ znači imati puno razumijevanje svog partnera, voljeti ga/ju i poštovati, podržavati na velikim odlukama i biti uz njega/nju u svakoj situaciji, u onoj dobroj, ali Boga mi i u onim lošim!

Kroz realizaciju projekata proputovao je širom svijeta i upoznao mnoge kulture (FOTO: Ismail Šehić /IZVOR: privatni arhiv)

Par savjeta omladini koja ima ideju, ali ne i dovoljno hrabrosti za odraditi to nešto?

Mislim da sam na ovo pitanje odgovorio kroz sva ova pitanja gore iznad, ali evo još par savjeta.

Za bilo kakav korak u životu dok ste sami, mladi, puni energije i puni života odlučujte samo vi, ali samo vi! Sve komentare prijatelja, roditelja, profesora i svih drugih „razmotrite i razmislite“ o njima, ali ni jedan ne prihvatajte jer vam je „tamo neko“, po bilo kojoj važnosti ili funkciji rekao, jer ste onda to uradili zbog te osobe, ne zbog sebe i uvijek u životu za svaki neuspijeh krivit ćete tu osobu, a ne sebe, što je pogrešno. Vi živite svoj život i mora da znate da i ono dobro i ono loše treba i mora biti vaš put, vaš rad i vaš potpis i samo na taj način i dobrom i lošem ćete se radovati, jer to je samo vaše i iz svakog pada ćete puno više naučiti i bit ćete spremniji za novi korak.

Nemojte se bojati ustati pri svakom padu! Znam da ovo svi kažu, a malo ko bi vam pružio ruku da padnete, svi će biti uz vas kada ste i dok ste uspješni, prvi put kada padnete i izgubite „finansijsku vrijednost“ vaši „prijatelji“ će vam okrenuti leđa i naći će 100 razloga zašto vam ne mogu ili ne žele pomoći.

Morate shvatiti da morate pokušati, jer ako ne pokušate, ne možete znati da li bi uspjeli ili ne. Svima nam je jasno da je teško krenuti sa 0, da je teško krenuti ni iz čega i da je svima to veliki rizik, ali to je jednostavno tako! Zbog toga nisu svi direktori, menadžeri, poslodavci i tome slično, zato i imamo obrazovane i neobrazovane ljude. Zbog toga postoje fakulteti i postoje zanati, i zbog toga svako treba da radi ono u čemu je najbolji i ono što ga čini sretnim.

Ne treba vas biti sramota raditi bilo šta, jer svaki posao je dobar posao, sve dok je legalan. Rad vas oslobađa od 3 stvari: dosade, grijeha i oskudice, pa s toga umjesto ispijanje kafa po cijeli dan radite nešto korisno, pa i uz kafe se može raditi!

Po meni veća je hrabrost poniziti sebe i tražiti od roditelja 2KM za kafu, nego ih pošteno zaraditi i na sebe potrošiti.

Zapamite ovo pitanje i postavite ga sebi svaki dan, pa ćete shvatiti koliko vrijedite i šta ste uradili za sebe i svoju zajednicu.

„Svako jutro postavite sebi zadatke za taj dan i na kraju dana postavite sebi pitanje „ŠTA SAM URADIO DANAS I KOJE SAM ZADATKE OD POSTAVLJENIH ISPUNIO“?! Ako budete zadovoljni sa svojim odgovorom bit ćete zadovoljni svojim danom, a ako budete zadvoljni svakim danom, bit ćete zadovoljni svojim životom!!

Ima li neka neostvarena želja za Ismaila, nakon velikog niza uspjeha. Postoji li nešto što nije realizovano?

Ismail nema neostvarenih želja, samo neispunjenih zadataka na kojim radim svakodnevno da se ispune.

Tekst preuzet sa: dobarportal.net

STIPENDIJA KINESKE VLADE

Kao osoba koja iskreno vjeruje u suštinsku snagu koju obrazovanje i svakodnevno učenje ima u životu svakog pojedinca, trudim se da tu ideju živim i razvijam na vlastitom primjeru. Isto tako smatram da je vremenska organizacija ključ uspjeha.

𝘜𝘭𝘢𝘴𝘬𝘰𝘮 𝘶 𝘴𝘷𝘪𝘫𝘦𝘵 𝘣𝘪𝘻𝘯𝘪𝘴𝘢, 𝘮𝘦𝘯𝘵𝘰𝘳𝘴𝘵𝘷𝘢 𝘪 𝘴𝘢𝘷𝘫𝘦𝘵𝘰𝘷𝘢𝘯𝘫𝘢 𝘥𝘳𝘶𝘨𝘪𝘩 𝘣𝘪𝘻𝘯𝘪𝘴𝘢, 𝘚𝘔𝘗-𝘢, 𝘳𝘢𝘻𝘷𝘰𝘫𝘢 𝘪 𝘱𝘰𝘥𝘳š𝘬𝘦 𝘰𝘥 𝘪𝘯𝘪𝘤𝘪𝘫𝘢𝘭𝘯𝘪𝘩 𝘬𝘰𝘳𝘢𝘬𝘢 𝘥𝘦𝘧𝘪𝘯𝘪𝘴𝘢𝘯𝘫𝘢 𝘱𝘰𝘴𝘭𝘰𝘷𝘯𝘦 𝘴𝘵𝘢𝘳𝘵 𝘶𝘱 𝘪𝘥𝘦𝘫𝘦 𝘥𝘰 𝘳𝘢𝘻𝘷𝘰𝘫𝘢 𝘱𝘰𝘴𝘵𝘰𝘫𝘦ć𝘦𝘨 𝘣𝘪𝘻𝘯𝘪𝘴 𝘮𝘰𝘥𝘦𝘭𝘢, 𝘴𝘩𝘷𝘢𝘵𝘪𝘰 𝘴𝘢𝘮 𝘥𝘢 𝘴𝘷𝘰𝘫𝘰𝘫 𝘻𝘦𝘮𝘭𝘫𝘪 𝘯𝘢𝘫𝘣𝘰𝘭𝘫𝘦 𝘮𝘰ž𝘦š 𝘱𝘰𝘮𝘰ć𝘪 𝘳𝘢𝘻𝘷𝘪𝘫𝘢𝘫𝘶ć𝘪 𝘯𝘫𝘦𝘯𝘶 𝘦𝘬𝘰𝘯𝘰𝘮𝘪𝘫𝘶, 𝘦𝘬𝘰𝘯𝘰𝘮𝘪𝘫𝘦 𝘥𝘳𝘶𝘨𝘪𝘩 𝘻𝘦𝘮𝘢𝘭𝘫𝘢 𝘪 𝘱𝘰𝘷𝘦𝘻𝘪𝘷𝘢𝘫𝘶ć𝘪 𝘴𝘷𝘫𝘦𝘵𝘴𝘬𝘦 𝘴𝘢 𝘦𝘬𝘰𝘯𝘰𝘮𝘪𝘫𝘰𝘮 𝘴𝘷𝘰𝘫𝘦 𝘻𝘦𝘮𝘭𝘫𝘦.

S toga sam ponosan da sa vama, dragim prijateljima, kolegama i suradnicima podijelim jednu fantastičnu vijest, a to je da sam dobitnik 𝗦𝗧𝗜𝗣𝗘𝗡𝗗𝗜𝗝𝗘 𝗞𝗜𝗡𝗘𝗦𝗞𝗘 𝗩𝗟𝗔𝗗𝗘 te u sklopu toga primljen na “𝙈𝙖𝙨𝙩𝙚𝙧 𝙥𝙧𝙤𝙜𝙧𝙖𝙢 𝙢𝙚đ𝙪𝙣𝙖𝙧𝙤𝙙𝙣𝙚 𝙚𝙠𝙤𝙣𝙤𝙢𝙨𝙠𝙚 𝙨𝙖𝙧𝙖𝙙𝙣𝙟𝙚” na “𝗨𝗻𝗶𝘃𝗲𝗿𝘇𝗶𝘁𝗲𝘁𝘂 𝘇𝗮 𝗺𝗲đ𝘂𝗻𝗮𝗿𝗼𝗱𝗻𝗼 𝗽𝗼𝘀𝗹𝗼𝘃𝗮𝗻𝗷𝗲 𝗶 𝗲𝗸𝗼𝗻𝗼𝗺𝗶𝗷𝘂” u 𝗣𝗲𝗸𝗶𝗻𝗴𝘂. Stipendija se dodjeljuje u sklopu “𝗬𝗼𝘂𝘁𝗵 𝗼𝗳 𝗘𝘅𝗰𝗲𝗹𝗹𝗲𝗻𝗰𝗲 𝗦𝗰𝗵𝗲𝗺𝗲 𝗼𝗳 𝗖𝗵𝗶𝗻𝗮 (𝗬𝗘𝗦 𝗖𝗵𝗶𝗻𝗮) za 𝟳𝟬 profesionalaca iz cijelog svijeta. Čast mi je još veća jer je mene kao osobu nominirala 🇨🇳Ambasada Narodne Republike Kine u Bosni i Hercegovini kao jedinog predstavnika BiH, te sam na osnovu svog iskustva i priložene dokumentacije selektovan od strane Vijeća za Kineske stipendije.

𝙊𝙫𝙤 𝙫𝙞𝙙𝙞𝙢 𝙠𝙖𝙤 𝙟𝙚𝙙𝙞𝙣𝙨𝙩𝙫𝙚𝙣𝙪 𝙥𝙧𝙞𝙡𝙞𝙠𝙪, 𝙣𝙚 𝙨𝙖𝙢𝙤 𝙯𝙖 𝙢𝙚𝙣𝙚 𝙠𝙖𝙤 𝙞𝙣𝙙𝙞𝙫𝙞𝙙𝙪𝙪, 𝙫𝙚ć 𝙞 𝙯𝙖 𝙨𝙫𝙚 𝙢𝙤𝙟𝙚 𝙥𝙤𝙨𝙩𝙤𝙟𝙚ć𝙚 𝙞 𝙗𝙪𝙙𝙪ć𝙚 𝙥𝙤𝙨𝙡𝙤𝙫𝙣𝙚 𝙠𝙤𝙣𝙩𝙖𝙠𝙩𝙚 𝙪 𝘽𝙞𝙃, 𝙨 𝙤𝙗𝙯𝙞𝙧𝙤𝙢 𝙙𝙖 ć𝙪 𝙞𝙢𝙖𝙩𝙞 𝙥𝙧𝙞𝙡𝙞𝙠𝙪 𝙙𝙖 𝙤𝙨𝙩𝙫𝙖𝙧𝙞𝙢 𝙙𝙞𝙧𝙚𝙠𝙩𝙣𝙪 𝙠𝙤𝙢𝙪𝙣𝙞𝙠𝙖𝙘𝙞𝙟𝙪 𝙨𝙖 𝙥𝙤𝙨𝙡𝙤𝙫𝙣𝙞𝙢 𝙨𝙪𝙗𝙟𝙚𝙠𝙩𝙞𝙢𝙖 𝙞𝙯 𝙆𝙞𝙣𝙚 𝙞 𝙤𝙨𝙩𝙖𝙩𝙠𝙖 𝙨𝙫𝙞𝙟𝙚𝙩𝙖, 𝙠𝙖𝙤 𝙞 𝙨𝙖 𝙥𝙧𝙤𝙛𝙚𝙨𝙤𝙧𝙞𝙢𝙖 𝙠𝙤𝙟𝙞 𝙜𝙤𝙙𝙞𝙣𝙖𝙢𝙖 𝙞𝙯𝙪č𝙖𝙫𝙖𝙟𝙪 𝙪𝙨𝙥𝙟𝙚š𝙣𝙚 𝙗𝙞𝙯𝙣𝙞𝙨 𝙢𝙤𝙙𝙚𝙡𝙚.

#IsmailBA #MAKETHEWORLDWONDER

Slučajnost ili ne…? Rijeka, Hrvatska 2020

Evo upravo sam sletio u Sarajevo sa jednog jako interesantnog putovanja u Poljskoj o kojem ću sigurno pisati, ali u avionu sam shvatio da nisam podjelio jednu zanimljivu priču iz Hrvatske, sa početka 2020. godine, pa evo mojih rečenica napisanih na letovima Rzeszow – Munich – Sarajevo…

Da je život jedna velika priča puna slučanojnosti mnogi ne vjeruju i ne shvataju, ali onaj koji putuje i ko ima priliku da radi mnogo stvari u životu to jako brzo shvati. U to sam se uvijerio mnogo puta i shvatio da ništa ne dolazi samo od sebe i da je svaka slučajnost povezana na neki način i zbog nečeg. To se desilo i ovaj put, na ovom putovanju, za koje nisam ni imao neke velike planove. Sve je krenulo od jedne utakmice u Sarajevu na kojoj smo zabilježili pobjedu u jednoj jako teškoj i napetoj utakmici, nakon koje smo dobili poziv na 10. jubilarni Liburnija kup u Opatiji, Hrvatska od prijatelja i organizatora, koji su u to vrijeme boravili u Sarajevu u sklopu projekta Sport Diplomacy Academy u organizaciji BRAVO-a, a došli su u dvoranu da isprate utakmicu. Nakon toga smo krenuli u organizaciju odlaska na turnir, jer nije baš da je Opatija blizu i da je Hrvatsko primorje jeftino. Tako da sam ja u razgovoru sa prijateljima i članovima Fondacije za razvoj i poduzetništvo uspio dobiti određeni novac koji je bio dovoljan da se potvrdi učešće na turniru, pa samo se tako i bacili u organizaciju svega. Nas 8 je krenulo prema Hrvatskoj 9.1. u kasnim nočnim satima u dva auta, a tamo smo stigli 10.1. u ranim jutarnjim satima. Put je prošao i bolje nego smo očekival i stigli smo u panirano vrijeme, ali gospođa koja nas je trebala čekati ispred apartmana da nam preda ključeve nije se pojavila. Nakon što sam je nazvao i pitao zašto nije tu, ona reće da nije dobila moje poruke, a kasnije se ispostavilo da „nije čitala SMS“ poruke! Nakon što smo preuzeli ključeve i ušli u stan, svi smo „umrli“ u krevetu i buđenje je bilo dogovoreno za 14:00, pa je i dan mogao početi, a i naš boravak u Hrvatskoj.

U Opatiji smo proveli nekoliko dana gdje smo igrali na Liburnija kupu kao jedini predstavnici Bosne i Hercegovine, ana kojem su učestvovale ekipe iz Hrvatske, Slovenije i mi iz Bosne i Hercegovine. Iako se od nas nije očekivalo mnogo, uspjeli smo doći do četvrtfinala gdje smo ispali od ekipe ARAS iz Domžale-a, Slovenija koji su na kraju i osvojili turnir. Kažu: „lakše ti je kad znaš da si ispao od najboljih“! Tako bar kažu, ali ja sam siguran da nam je bilo svima jednako teško jer smo ispali nebitno od koga. Ja sam inaće trener i povremeni igrač ekipe 11. Juli Srebrenica.

U ovoj priči ne bih se bazirao na Opatiju, jer ona i nije razlog pisanja, već grad Rijeka, trenutno glavni Evropski grad kulture. Zbog čega je to bitno za ovu priču koju sam počeo sa „slučajnostima i povezanosti“ reči ću u nastavku.

Ove godine kao svoje prvo putovanje van Bosne i Hercegovine imao sam već u prvoj polovini januara, a evo dok pišem ovu priču već sam na drugom putovanju i to na daleki Baltik. U Opatiji smo proveli dva dana i nije se imalo mnogo toga za vidjeti u ovo doba godine, osim preivnog mora, u kojem se ne možeš kupati, prelijepih kamenih plaža, na kojim se ne možeš sunčati, divnih šetališta kraj mora, na kojim ne možeš dugo „izdurati“! Eto rekoh nema se šta vidjeti, a svašta napisah. Baš tako, Opatija ima mnogo toga za ponuditi, ali jednostavno ovo nije njeno doba godine. Ni u Rijeci nije puno bolja situacija, ali je Rijeka ipak mnogo veći grad, u kojem se mnogo više ljudi okuplja, pa zbog toga djeluje da je u nekom drugom godišnjem dobu. To je i bio jedan od razloga zbog kojeg smo kao ekipa nekoliko puta odlazili i obilazili Rijeku. Posjetili smo „VRATA, MUZEJ, KULU…“ Rijeka me nedoljivo podsjeća na Tallin, iako je on malo „brdovitiji“ i sa mnogo više starih tvrđava, samo šetalište je bukvalno identično jednom djelu Talina, a vjerujem da je i povremena bura i hladno vrijeme otjeralo moje misli prema hladnom Baltiku.

Šetajući tako po Rijeci ugledao sam neki kip sa digitalnim satom koji otkucava nešto: 20:20:21:56, ali nije mi bilo jasno na koju stranu sat ide i šta tačno obilježava. Nakon što sam malo zadržao pogled pročitao sam „Glavni Evropski grad kulture“! Onda sam shvatio da je to odbrojavanje koliko dugo još „presjedavaju“.

Malo sam istražio i provjerio kako je i zašto Rijeka dobila priliku da bude glavni Evopska prestolnica kulture, pa evo i vama odgovora:

EPK Europski parlament i Vijeće Europske unije donijeli su Odluku kojom su se definisale aktivnosti provedbe projekta EPK nakon 2020. godine, slijedom čega je Ministarstvo kulture RH raspisalo i provelo konkurs s temeljem kojeg su gradovi u RH kandidirali svoje projekte.

Gradovi su imali 10 mjeseci za pripremu kandidature i pisanje aplikacije. Odluka o gradovima koji će se takmičiti u drugom krugu donesena je 2015., a konačna odluka i imenovanje hrvatskog grada Europske prijestolnice kulture donesena je 24. marta 2016. godine.

Bilo mi je drago vidjeti da jedan grad iz naše regije ima priliku da predstavlja kulturu na tako visokom levelu, ali kolika je slučajnost i kakvu ja to povezanost imam sa kulturom ne znam i nisam uopće shvatio da sam i prošle godine u Januaru, bio u glavnom Evropkom gradu kulture, a to nije bila Rijeka. Nisam shvatio, jer mi je prošla godina bila ludnica od putovanja, ali zato ja imam prijatelje koji me na sve podsjete, pa i na to. Tako da sam bio izuzetno sretan da sam imao tu privilegiju da dva januara za redom posjetim dva glavna Evropska grada kulture, a to su Rijeka i Plovdiv. To me je navelo da napravim jedno kratko istraživanje zašto i na koji način se dodjeljuje titula „glavnog Evropskog grada kulture“?! Evo i odgovora:

Ciljevi kandidature grada Rijeke:

Ciljevi kandidature Grada Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine bili su kreirati brojne kulturne programe visoke umjetničke razine, kreirati kulturni program s jakom europskom dimenzijom i transnacionalnom suradnjom, uključiti širok raspon građana i stakeholdera kao česnika programa i kao publiku, poboljšati kulturnu infrastrukturu, razviti vještine, kapacitete i upravljačke sposobnosti kulturnog sektora, potaknuti partnerstva i suradnju s drugim sektorima, promovisati grad i njegove kulturne programe i poboljšati međunarodnu orijentaciju i vidljivost grada Rijeke i čitave regije.

Ideju o uspostavi projekta i naslova “Europska prijestolnica kulture” pokrenula je Melina Mercouri, prva grčka ministrica kulture, uvjerivši tadašnje članove Europskog parlamenta u društveni značaj umjetnosti i kulture. Godine 1985. Atina je s izuzetnim uspjehom postala prva Europska prijestolnica kulture. Od 2011. godine dva grada iz zemalja članica Europske unije svake godine nose titulu Europske prijestolnice kulture.

Ovim se projektom želi istaknuti bogatstvo i raznovrsnost europskih kultura, slaviti kulturne veze koje povezuju Europljane, povezati stanovnike različitih europskih država, promovirati njihovu multikulturalnost i višejezičnost kao i uzajamno razumijevanje te potaknuti osjećaj europskog građanstva. Sve studije pokazale su da je projekt Europske prijestolnice kulture izuzetna prilika za urbanu obnovu, povećanje međunarodnog profila grada, kao i poboljšanje imidža grada u očima njegovih stanovnika, povećanje vitalnosti kulturnog života grada, međunarodne vidljivosti grada i turističkih rezultata.

Prošle, već sad, pretprošle godine sam imao jedan radni sastanak u Sofiji, Bugarska, koji smo ranije završili i dobili smo ponudu da odemo do Plovdiva, drugog najvećeg grada u Bugarskoj. Tek po dolasku tamo dobili smo informaciju da je to glavni Evropski grad kulture, pa smo pokušali obići štio više i posjetiti što više različitih mjesta. Plovdiv je jako lijep grad, smijem se usuditi reči, po meni ljepši i od Sofije. Mnogo manji, a puno više za ponuditi. U Plovdivu možete da osjetite kao da idete kroz vrijeme, od modernog doba do Osmanskog carstva, nešto kao u Sarajevu, ali ni blizu haha!

Ciljevi kandidature grada Plovdiva:

Plovdiv je prvi bugarski grad koji je izabran za Evropsku prestonicu kulture, a program je organizovan pod motom “Zajedno”.

To je drugi po veličini grad Bugarske i sedište istoimene Plovdivske oblasti. Grad ima historiju dugu 8.000 godina i spada u najstarije evropske gradove.

U Plovdivu je tokom 2019. bilo organizovano više od 300 dogadjaja, kao i širom Južnog centralnog regiona Bugarske i u gradovima Varna, Sofija i Veliko Trnovo, uključujući festivale i projekte u zajednici na teme povezane sa Plovdivom, njegovom historijom, kulturnim nasledjem i izazovima s kojima se grad suočava.

Organizovane su i izložbe posvećene ćirilici, kao i zajedničke pozorišne predstave sa predstavnicima iz zemalja Zapadnog Balkana, romske i turske zajednice.

Pored Plovdiva Evropska prestonica kulture 2019. godine je bio i italijanski grad Matera.

Što je ustvari Europska prijestolnica kulture?

Europska prijestolnica kulture je titula koju od 1985. godine dodjeljuje Europska komisija u natjecanju među gradovima koji moraju dokazati da kulturu vide kao važno područje svojeg razvoja i svoje preobrazbe.

Projekt Europske prijestolnice kulture (EPK) donosi ulaganja financijskih sredstava u razvoj kulture u gradu koji ponese titulu – i to javnih europskih sredstava, nacionalnih, regionalnih i lokalnih, ali i doprinos sponzorskih sredstava.

Izvor: rijeka.hr

Dragi prijatelji, putujte, uživajte obilazite svijet i gradove i shvatit ćete koliko je život pusta slučajnost i da je sve u životu na neki način povezano.

Nešto više činjenicama i zanimljivositma ovih gradova pročitajte u rubrici zanimljivosti, kada bude objavljeno…

Za kraj želio bih podjeliti jednu sliku sa vama, čisto da vidite na koji način možete lijepo ispromovisati svoju zemlju, svoje ljude, kulturu i odgoj, a da ne uradite ništa što ne bi učinili u svom stanu.

To su ovi momci!!!

TORINO – Prestonica čokolade

O svakom gradu bi se moglo pisati mnogo toga, dobro ili loše, ali bitno je da se nešto korisno i kaže. Ovaj put ja vam donosim neke od zanimljivosti o TORINU:

  1. Torino je jedini pravi kraljevski grad u Italiji
  2. U Torinu se proizvode automobili marke Fiat, Alfa Romeo i Lancia
  3. Torino je poznat kao “najidustrijalizovaniji“ grad Italije
  4. Torino je poznat kao mjesto rađanje današnje Italije
  5. Grad ima izlaz na reku Po, a najbliža pomorska luka je Đenova na 170 km jugoistočno.
  6. U Torinu živi oko 800 000 stanovnika
  7. Jedna od glavnih odlika Torina je upravo njegova dostojanstvena barokna arhitektura
  8. Torino i saobraćajno čvorište zemlje sa kontinentom.
  9. Juventus i Torino su dva uspješna sportska kluba iz Torina.
  10. Grad je bio domaćin Zimskih olimpijskih igara 2006. godine.
  11. Juventus je osnovan 1. novembra 1897. godine
  12. Torino je osnovan 3. decembra 1906. godine
  13. Grad u kojem se gotovo nemoguće izgubiti
  14. Posebna draž Torina su prodavnice čokolade
  15. Torino ima najbolju kafu u cjeloj Italiji
  16. Torino je danas u konstantnoj izgradnji, usmeren ka potpunoj promjeni imidža koji teži ka tome da postane grad kulture.
  1. Osamnaest kilometara arkada, koji datiraju iz 1500. godine, izgrađene su da bi omogućile nesmetanu šetnju kralja i njegove pratnje.
  2.  Veliki trg u centru Torina je Pjaca Kastela (Piazza Castello) koji svjedoči barkonom Torinu
  3. Statua u srcu ovog trga predstavlja Porta Pretorije (Porta Pretoria) koji je izgrađen 1400. godine
  4. Muraci del Po (Murazzi del Po) je ulica koja vas vodi obalom
  5. Simbol Torina je Mole Antonelijana (Mole Antonelliana) visoka 165 metara, koju danas turisti koriste za razgledavanje Torina. Sa liftom za 59 sekundi stižete na 85 metara odakle imate pregled cijelog Torina i pogled se prostire do Alpa.
  6. Torino je grad sa puno identiteta, nazivaju ga prestonicom ukusa, muzejom na otvorenom, prestonicom čokolade, malim Parizom…
  7. Legendarni brodići koji će vam otkriti sva lica Torina nazivaju se Valentino i Valentina
  8. Vermut je prvi aperitiv iz 1786. posebno vino aromatizovano začinima i travama koje odlično ide uz tipične grickalice koje vam serviraju na aperitivima.
  9. Takođe je tu i liker od jaja, čuveni “Zabaglione”.
  10. Nezaobilazno mjesto za aperitive i generalno za noćni život Torina je “Quadrilatero Romano“, nekada samo skup uličica između Porte Palaco i Via Garibaldi, a danas jezgro noćnog života, pun restorana, kafića, vinarija, literarnih barova i sl.
  11. Za Torino se vezuje i legenda da je grad ezoterije, pun misterije i magije, u kome se prepliću omađijane uličice prekrivene velom tajni.
  12. Stadion Juventusa se zove “Delle Alpi” izgrađen 1990. godine radi Svetskog prvenstva u fudbalu
  13. Torino se nalazi na 3 sata od Milana, Đenoe u Italiji i Nice u Francuskoj.
  14. Aperitiv je rođen u ovom gradu, tako da na svim mjestima ga možete pronaći

„TORINO, ITALIJA – Ono kad se jače čuju riječi izgovorene tiho ili uopće ne izgovorene“

Ovaj put ću sa vama podijeliti jednu priču, vjerovatno drugačiju od većine drugih o kojima ću pisati. Ovaj tekst i priču posvetio sam svim osobama sa poteškoćama, osobama sa oštećenim sluhom i posebno gluhim osobama, koje su me na ovom putovanju naučile puno, puno više nego sam očekivao. Nije da nisam puno očekivao, nego sam mislio da puno više znam neko sam znao u tom momentu. O čemu se radi pročitajte u nastavku priče…

Početkom oktobra 2015. godine dobili smo poziv da budemo partneri na jednom projektu pod nazivom „Signs in Europe II“ čija je tema bila „rad i razmjena iskustava sa gluhim osobama i osobama sa oštećenim sluhom“! Ideja je bila da na treningu učestvuju po 4 osobe iz 9 zemalja od kojih bi trebale biti 2 gluhe osobe ili osobe sa oštećenim sluhom i 2 osobe bez poteškoća, kako bi učili jedni od drugih i kako bi razmjenili iskustva i znanja. Vrlo rado samo prihvatili partnerstvo i kao organizacija nadali smo se da će proći i da ćemo imati priliku da učestvujemo na jednom ovakvom projektu.

Jedan on novogodišnjih poklona su bili razultati oktobarskog roka koji su nam donijeli nekoliko odličnih projekata za 2016. godinu, a jedan od njih je bio i „Signs in Europe II“ i znali smo da uskoro idemo u Torino, Italija.

Otvorili smo poziv za gluhe osobe i osobe sa drugim slušnim poteškoćama kako bi dobili najbolje kandidate. Ne sjećam se kako je trajao proces selekcije, koliko je bilo prijavljenih i kakav je bio kvalitet aplikanata. To ne znam, ali znam da smo dobili dvije sjajne učesnice, dvije sjajne osobe, dvije sestre Almu i Maidu Mujanović. Nadam se da mi neće zamjeriti što sam ih imenom spomenuo, ali siguran sam da njih dvije prave veliki doprinos u Bosni i Hercegovini i pravi su predstavnici gluhih osoba. Ne bi bilo uredu da nastavim priču ako ne bih pohvalio i predstavnika osoba bez poteškoća Mirnesa Berbića, sjajnog aktiviste koji svoju sreću i život traži putujući svijetom.

Ovaj put odlučili smo da putujemo autobusom kako bi obišli nekoliko zemalja, vidjeli nešto više, a i budžet nam je bio ograničen, tako da nismo imali puno izbora. Krenuli smo iz Sarajeva preko Zagreba, Ljubljane, pa sve do Minhena. Mnogo puta u svojim tekstovima spomenut ću da smo bogati onoliko koliko imamo prijatelja širom svijeta. Ova priča to pokazuje još jednom. Po dolasku u Minhen, u nimalo topao Minhen, već hladan i kišovit dočekani smo od strane jedne stare prijateljice, koja je više puta bila u posjeti u Bosni i Hercegovini i sa kojom smo se u prošlosti mnogo družili, a upoznali smo se na jednom projektu u Albaniji. Sa njom smo kratko obišli centar Minhena , ručali i zaputili se na autobusku stanicu gdje smo ušli u autobus za Torino.

Po dolasku u Torino dočekali su nas sjajni ljudi, sjajna organizacija i vrhunski domaćini. Već naredni dan je startao program i svi su bili nestrpljivi da počnu aktivnosti. Od samog početka ljudi su se povezali, atmosfera i pozitivna energija se mogla osjetiti na sve strane, pa je sve to davalo znake dobrog projekta. Tako je i bilo, sjajna ekipa, sjajni predstvnici iz svih 9 zemalja su davali maksimalni doprinos kako bi projekat bio što kvalitetniji. Svih 6 dana aktivno smo radili na razmjeni iskustava i učili jedni od drugih. Divan je bio osjećaj komunicirati, odnosno učiti komunicirati na drugom, nimalo manje vrijednom ‘znakovnom jeziku’! Također smo imali priliku da se osjetimo u ‘koži’ drugih, na način da smo imali začepljene uši i pokušali komunicirati sa drugim i učesnicima i lokalcima. Tek u takvim momentima možete shvatiti kako je teško gluhim osobama živjeti u našem društvu, jer je komunikacija svedena na minimum.

U toku projekta imali smo priliku i da posjetimo jedan centar u kojem postoji bend i muzika za gluhe osobe, odnosno oni su našli način kako da gluhe osobe uživaju u muzici i plesu. Mnoge gluhe i nagluhe osobe koje apliciraju za posao ‘online’ putem, a pri tome zadovoljavaju sve kriterije koji se traže budu odbijene na intervjuu za posao zbog svog ‘govora’, pa se dosta udruženja, grupa i institucija okrenulo muzici kroz koju mogu da kažu puno više, da se bore za svoja prava i da uživaju u društvu prijatelja i veće publike. U slučaju da se u aplikaciji ili molbi napiše da je osoba gluha, očito ostaje zarobljena i ne da im se uopće prilika da pokuažu ko su, šta su i koji su to njihove vještine.

Ovaj bend nam je objasnio kako oni rade sa gluhim osobama i na koji način oni mogu da ‘čuju muziku’! U ovom slučaju gluhe osobe ne čuju muziku, ali osjete vibracije koje kroz specijalni pod dolaze do njih i mogu uživati u ritmu. Obično oni imaju jako istančan osjećaj za dodir i ritam. Tako da se gluhe osobe prepuste ritmu i muzici, obično ‘isključe mozak i uživaju u onom što osjete, a to je ritam muzike što je pravilo za dobar dio čovječanstva. Jednostavno, oni ovim primjerom žele pokazati da su gluhe i nagluhe osobe ‘normalni (kako mi često upotrebljavamo ovaj naziv kao standard jednog društva) ljudi i da ih se treba uključiti u društvo i svakodnevni život. Tek kad malo provedete vremena sa njima, počnete se družiti, upoznate neku individuu shvatit ćete koliko su oni posebni i koliko imaju pozitivne energije i duha.

Mnoge osobe s oštećenjem sluha, gluhi i nagluhi imaju nisko samopouzdanje i samopoštovanje u interakciji s čujućima (tako nazivaju osobe bez poteškoća, ne ‘normalne’ kao što to većina čujućih kaže). U današnje vrijeme, informacije o komunikaciji s njima mogu se dobiti na internetu. U odnosu sa okolinom, razlozi nezadovoljstva kod gluhih i nagluhih osoba su: strah okoline od komunikacije, neznanje, linija manjeg otpora. Zato treba kroz razne edukativne radionice i kroz medijsku kulturu i nadalje bolje educirati javnost o prihvaćanju, razumijevanju, zajedničkom uključivanju u razgovor i događaje.

Komunikacija je moguća uz malo volje, truda i strpljenja. U razgovoru, općenito u društvu s njima, u potpunosti su ravnopravni, osjećaju se prihvaćeno i shvaćeno.

Mogu jedni od drugih učiti kako se nositi s nekim frustrirajućim i stresnim situacijama, razmjenjuju iskustva, savjetuju jedni druge i pružaju si podršku. Život u oba ‘svijeta’ doprinosi emocionalnoj stabilnosti i bogatstvu iskustava te poboljšava kvalitetu života.

Da bi kod osoba s oštećenjem sluha bila bolja i uspješnija inkluzija, treba se i nadalje zalagati za uključivanje tih osoba u lokalnu i širu zajednicu zbog:

– jačeg senzibiliziranja javnosti o problemima i potrebama osoba s oštećenjem sluha, podizanja razine svijesti o specifičnostima tih osoba i razumijevanja njihovih potreba
– promicanja jednakih mogućnosti i prava
– prihvaćanja različitih načina komunikacije u javnom životu
– podržavanja i njegovanja komunikacije na znakovnom jeziku
– iniciranja i davanja prijedloga odgovarajućim ustanovama i organizacijama za poboljšanje programa rehabilitacije i socijalne zaštite gluhih osoba
– poticanja i uvažavanja izražajnih sposobnosti u obrazovanju, akademskih postignuća i umjetničkih potencijala gluhih u likovnoj, glazbenoj i plesnoj umjetnosti
– okupljanja gluhih osoba, njihovih roditelja, prijatelja i suradnika
– suradnje sa znanstvenim ustanovama koje se bave problematikom gluhoće
– informiranja u obliku direktnog rada sa strankama sa područja socijalne skrbi, zdravstva, penzionog, obrazovanja i dr.
– širenja mreže korisnika socijalnih usluga i u suradnji sa važnim ustanovama
– poticanja i razvoja socijalnog poduzetništva
– poticanja zapošljavanja gluhih i nagluhih članova
– neposrednog sudjelovanja u javnom životu
– povećanja društvenog angažmana zajednice gluhih i nagluhih
– unapređenja i poticanja integracije gluhih u obitelji, na radnom mjestu i drugim oblicima društvenog života
– informiranja javnosti putem web stranice, medija, publikacija i dr.
– razvoja Internet platforme za unutarnju i vanjsku komunikaciju te društvenu povezanost članova i suradnika
– izdavanja stručno-popularnih, informativnih i stručnih časopisa
– podizanja razine svijesti i tolerancije javnih institucija prema marginaliziranim društvenim skupinama
– informiranja lokalne zajednice o postignućima EU na području zaštite ljudskih prava

Šta ustvari znači inkluzija?

Inkluzija znači biti uključen, obuhvaćen, pripadati, biti sa drugima. Inkluzija stvara novi odnos prema svemu što je različito i potiče međusobno podržavanje te obogaćuje naše mogućnosti za stvaranje novih ideja. U tome se nalazi njena vrijednost, jer nam kroz razvoj opće tolerancije prema individualnim razlikama i potrebama omogućava širenje spoznaja, obogaćivanje iskustava i razvoj čovječnosti.

Inkluzija promoviše aktivnosti koje pomažu osobama s oštećenjem sluha, da razviju svoj puni individualni potencijal, postanu samostalni i sudjeluju u široj društvenoj zajednici. Potiče deinstitucionalizaciju, razvija svijest okoline o važnosti prihvaćanja oštećenja sluha u zajednici. Značajna uloga čujuće osobe kod gluhe osobe je vrlo visok stupanj stručne komunikacije i međusobne suradnje, procjena aktivnosti svakodnevnog života, procjena obitelji i odnosa. Zapošljavanje uz podršku podrazumijeva plaćeni rad pri čemu osoba s oštećenjem sluha radi u redovnoj radnoj sredini i dobije podršku u skladu sa svojim potrebama.

Bez obzira na sposobnosti, dob, spol ili nacionalnost, svi ljudi, uključujući i osobe s teškoćama u razvoju i s invaliditetom, imaju pravo utjecati na svoj život i uživati ista prava kao i drugi članovi društva.

SVATKO MOŽE USPJETI UZ VOLJU, TRUD, RAZUMIJEVANJE I PRAVU PODRŠKU.

Dio teksta je preuzet od Ružica Kežman, profesor defektolog (Dlan.hr)

Da ne bude da smo samo radili, učili i da nismo izlazili napolje nastavit ću pisati i o tim aktivnosima i reči nešto više o gradu u kojem smo bili.

Naravno, pored svakodnevnih aktivnosti imali smo vremena i za posjetu centru Torina i okolnim mjestima, jer cilj svakog projekta pored edukacije jeste upoznavanje drugih gradova, kultura, života ljudi i slično, tako da nemoj da se ‘bojite’ otići negdje na edukaciju ‘jer će vas neko udaviti educiranjem/pričom’! Uvijek dobijete svojih ‘5 minuta’ za obilaske mjesta i gradova u kojim se održava edukacija.

Ovaj put smo bili u Torinu, grad Juventusa i Alfa Romeo-a, a ne Torino F.C.-a i Ferrarija, kao što to mnogi misle. Istina je da je Torino grad i Torino F.C.-a, ali je Juventus nekih 10-tak godina ranije osnovan i nosi naziv „stara dama“. U Torinu se ne proizvodi Ferrari, već Alfa Romeo, Fiat i nama ne toliko poznata marka Lancia. Ono što sam ja mogao primjetiti na ulicama Torina jeste jako puno umjetnika koji kroz razne performanse okupljaju ljude i predstavljaju im svoje vještine. Ulice su pune ulične umjetnosti sa nekim stilovima koje do tada nisam vidio u životu. Grad Torino izgleda jako lijepo i sami centar grada je ukrašen prelijepim aristrokratskim građevinama i velikim trgom na kojem se okuplja veliki broj turista, ali i lokalaca.

Torino je grad u kojem se možete kulturološki uzdići ako to želite, jer imaju jako lijepe muzeje, ali ako ste onaj drugi tip i volite samo tulumariti, i to vam Torino može ponuditi. Moj prijedlog je da iskombinujete oboje i osjetite obje strane ‘kulturološkog uzdizanja. I dok zagledate izloge i  provirujete u barove, ne možete, a da odmah ne primetite nešto što čini njegovu čar: prodavnice čokolade. Ukrašene kao da su ih sređivali najbolji modni  dizajneri, mame vas izgledom, dekoracijom i mirisima. To će vas učiniti neodlučnima prilikom izbora pravog mjesta u kome ćete uživati u  poslasticama.

Torino je jako jednostavan za transport i snalaženje, pa i bez naprednih aplikacija i kojekakvih mapa možete se jako lako u njemu snaći i uživati u dugim šetnjama. U slučaju da se nađete u centru Torina ne propustite da posjetite građevinu visoku 165 metara, nekadašnja sinagoga i jedno vreme najviša zgrada u Evropi, a danas je mjesto u kome turisti zahvaljujući liftu za samo 59 sekundi stižu na visinu od 85 metara, pa tako mogu da posmatraju najlepšu panoramu Torina okruženog Alpima. Torino je grad sa puno identiteta, nazivaju ga prestonicom ukusa, muzejom na otvorenom, prestonicom čokolade, pa čak i malim Parizom.

To je grad koji vam može ponuditi sve, a ostale zanimljivosti o ovom gradu pronađite u mojoj rubrici ‘zanimljivosti’, a ukoliko želite više saznati o inkluziji gluhih i nagluhih osoba sa naučnog aspekta potražite na mnogobrojnim sajtovima i linkovima, a ja vam preporučujem da pročitate i tekst Ružice Kežman, profesor defektolog (Dlan.hr)

Kako me jedna mala Strumica (Makedonija) naučila poštovati vrijeme i preuzete obaveze

Moja velika želja jeste da podijelim dobar dio svojih  putovanja sa svima vama, jer je svako putovanje bilo posebno na svoj način. No, od nekud se mora početi pa sam ja tako izabrao da krenem od 2013. godine. Zašto baš 2013? Kažu da slika govori više od hiljadu riječi, i ja se slažem s tim ali slika u kombinaciji sa riječima kazuje cijelu jednu priču. Tako sam i ja te 2013. konačno imao ‘dobar mobitel’ kojim sam mogao zabilježiti stvaranje svojih uspomena. U 2020. se to čini poprilično banalno jer se ‘dobar mobitel’ dobija na polasku u prvi razred, ali tad je to za mene bio veliki trenutak koji sam shvatio poprilično ozbiljno.

Svoju 2013. godinu započeo sam putovanjem u Stumicu, Makedonija gdje sam učestvovao na jednom sjajnom treningu koji je značajno promijenio moj pogled na neformalno obrazovanje i koji mi je zaista poslužio kao pokretačka snaga u mojoj želji da postanem još aktivniji.

To je ujedno bilo i moje prvo putovanje u Makedoniju, gdje sam upoznao sjajne ljude i kulturu koja je jako slična našoj, bosanskohercegovačkoj kulturi.

Strumica je jedan gradić sa oko 35 000 stanovnika i nalazi se na jugoistoku Republike Makedonije (u to vrijeme), sad već Republike Sjeverne Makedonije, blizu graničnog prijelaza s Bugarskom. Grad nosi ime po rijeci Strumici, koja teče kroz njega. Baš ta Strumica i njena ‘pozicija’ na mapi donosi sljedeću priču u nastavku.

Pored Strumice, imao sam priliku posjetiti i Skoplje, jedan prelijepi grad koji krasi Makedoniju, grad po kojem je ova država i prepoznatljiva, grad koji je u tom periodu bio u izgradnji, te poprimio današnji oblik. Skoplju ću posvetiti jednu posebnu priču, tako da se neću previše obazirati na njega ovaj put.

U toku projekta pod imenom ‘Domino Effect’ upoznao sam neke sjajne ljude sa kojim sam i dan danas prijatelj. ‘Domino Effect’ je bio fokusiran na volonterizam, liderstvo i druge prezentacijske vještine.

Svaki projekat za mene je bio jako bitan i svaki na kojem učestvujem shvatim krajnje ozbiljno. U to vrijeme neformalno obrazovanje nisam smatrao toliko bitnim, pa sam pokušao da učim, zabavljam se i upoznajem druge ljude. Tako je i bilo, pa me i to upoznavanje sa drugim ljudima veže za priču u nastavku.

Kao što sam već naveo, na ovom projektu su učestvovali neki sjajni ljudi sa kojim sam se jako dobro povezao i jako brzo smo postali prijatelji. Pošto je Bugarska bila jako blizu, prema riječima lokalaca, nekih 30 minuta od našeg hotela, odlučio smo jedan dan da odem sa jednom manjom grupom na ‘kafu’ u Bugarsku, jer ni tu nikad nisam bio. U sklopu projekta obično imamo 2 sata pauze za ručak, pa smo odlučili jedan od njih iskoristiti za ‘kafu’ u Bugarskoj. Kako smo izračunali, 30 min do kafane, 45 min za kafu, 30 min za povratak i super da se vratimo na vrijeme. Baš od te kalkulacije jedna zanimljiva priča počinje:

‘U auto smo sjeli 2 Bosanca, Srbijanac i Albanka, savršena ‘kombinacija’, a reći ću poslije i zašto. Zaputili smo se prema ‘Zlatarevom Novom Selu’, prvom mjestu kada se pređe Bugarska granica. Naravno, kao ‘ekipa’ koja nije prije putovala autom po Makedoniji upalili smo gospođu navigaciju i pratili njene upute. U autu je ‘drmala’ balkanska muzika, odjekivala je budalaština, smijeh i pjesma. Najmanje pažnje smo obraćali na vrijeme i okolinu, jer smo ‘znali’ gdje idemo. Kada je prošlo nešto više od pola sata, počeli smo da se pitamo u čemu je problem i zašto ne stižemo na granicu. Komentarisali smo da je to ‘tu negdje’. Kada smo vidjeli neko jezero (Dorijansko – sad to znam) ostali smo totalno zbunjeni i šokirani sa velikim upitnicima na glavi, sa pitanjem: ‘Da možda nismo stigli na neko more’? Nakon sat vremena ‘skontali smo’ da bi možda trebali ‘umanjiti’ mapu na navigaciji i pogledati gdje se nalazimo. Kada smo umanjili mapu vidjeli smo da smo ‘na dobrom putu’, samo treba da obiđemo neko Dorijansko jezero i to je to, nekako je navigacija pogriješila i odvela nas dužim putem. Komentari su bili: ‘Ma hajde nema veze, tu je to, bitno je da smo na pravom putu’, ‘hajde još malo i stigli smo’, ‘gdje ćemo se sad vraćati, a na pola smo puta’, itd. Nastavili smo se voziti oko jezera i u svakom trenutku smo očekivali Bugarsku granicu, kad najednom ‘WELCOME TO GREECE’!!! Bili smo totalno zbunjeni, ali i radosni, jer eto nas, tu smo, na granici, još bolje nego na Bugarskoj. Vozač je u sekundi otkinuo ‘zastavicu’ Makedonije sa retrovizora i od nekud izvukao Albansku i prokomentarisao: ‘Sigurno više vole Albance nego Makedonce’! Iako smo se nadali da ćemo brzo preći granicu, to nije bilo tako, jer je granična policija izvela Albanku iz automobila i nastalo je beskorisno ‘peglanje’ od pola sata, čisto jer graničar priča samo Grčki jezik i ništa drugo ga ne zanima!!! Nakon što smo nekako prešli granicu, već odavno svjesni da smo zakasnili na sve poslijepodnevne aktivnosti treninga, bacili smo se na ‘navigaciju’ i pronalazak prvog mjesta gdje možemo popiti kafu. Navigacija reče da je ‘KILKIS’ prvi grad sa te strane i da tu možemo popiti kafu! Tako smo i odlučili, Kilkis je taj grad i idemo tamo na kafu. Dolazeći u taj mali i mirni grad pokušali smo naći mjesto za ručak i nismo baš previše obraćali pažnju na cijene, jer smo već bili gladni nakon tolike vožnje u autu.

U svom tom ‘neznanju’ i ‘nezainteresovanosti’ platili smo račun 22,00€ po osobi, što je za mene u to vrijeme bilo previše, ali šta je tu je. Stigao sam u Grčku i preživjet ću. Nakon toga smo krenuli kroz grad kako bi našli mjesto za kafu,a jedan od nas je otišao na drugu stranu tražiti wi-fi , jer mu je najveća želja u životu bila da posjeti Grčku i on ne ide nazad bez check-ina. Obećao je da će on platiti račun za kafe ako nađe wi-fi i uradi ‘check in’! Mi smo sjeli u neki kafić i on se vratio sav ‘ozaren’ nakon pola sata i platio račun od 20€. Nakon toga odlučili smo da krenemo nazad i stignemo bar na noćno druženje sa ekipom.

Svi onako sretni i zadovoljni vraćamo se u hotel i uz osmijeh pričamo raji šta se desilo, kad u jednom momentu neko zagalami sa leđa i izdera se na nas. ‘Kako vas nije sramota, dok ljudi ovdje rade vi se zabavljate po Bugarskoj (on je dobio informaciju da smo otišli u Bugarsku), to ja neću tolerisati’ i pokušao je nastaviti ‘vrištati’, ali u svakom momentu kada je spomenuo Bugarsku mi smo se pogledali i krenuli u smijeh. To ga je nekako i smirilo i mogli smo normalno da komuniciramo. Naravno, pokušali smo mu objasniti da smo napravili grešku, ali da nam to nije bila namjera, što nije bio nikakav izgovor. Taj kratki razgovor za mene je bio velika škola, jer sam shvatio da smo u sklopu jednog projekta svi jednaki i da se svačije vrijeme mora poštovati. Evo i dan danas, nakon 150 projekata ne sjećam se da sam propustio jednu radionicu ili poslijepodnevne aktivnosti projekta.

Do kraja projekta nisam propustio ni jednu radionicu i pokušao sam pokupiti što je više moguće kako bi nekako ‘kompenzirao’ propušteno posljepodne. To je bio primarni cilj, ali uz sav taj trud i rad shvatio sam koliko mi se to sviđa, kako bih to volio nekad u budućnosti raditi i kako se u tome potpuno pronalazim. Od ‘Domino Effect’ projekta dao sam se maksimalno u neformalno obrazovanje i krenuo sam ‘mijenjati svijet’.



Toliko za ovaj put, vidimo se u drugoj zemlji ili u nekoj novoj priči!