Dan: 8. Januara 2020.

Ovaj put ću sa vama podijeliti jednu priču, vjerovatno drugačiju od većine drugih o kojima ću pisati. Ovaj tekst i priču posvetio sam svim osobama sa poteškoćama, osobama sa oštećenim sluhom i posebno gluhim osobama, koje su me na ovom putovanju naučile puno, puno više nego sam očekivao. Nije da nisam puno očekivao, nego sam mislio da puno više znam neko sam znao u tom momentu. O čemu se radi pročitajte u nastavku priče…

Početkom oktobra 2015. godine dobili smo poziv da budemo partneri na jednom projektu pod nazivom „Signs in Europe II“ čija je tema bila „rad i razmjena iskustava sa gluhim osobama i osobama sa oštećenim sluhom“! Ideja je bila da na treningu učestvuju po 4 osobe iz 9 zemalja od kojih bi trebale biti 2 gluhe osobe ili osobe sa oštećenim sluhom i 2 osobe bez poteškoća, kako bi učili jedni od drugih i kako bi razmjenili iskustva i znanja. Vrlo rado samo prihvatili partnerstvo i kao organizacija nadali smo se da će proći i da ćemo imati priliku da učestvujemo na jednom ovakvom projektu.

Jedan on novogodišnjih poklona su bili razultati oktobarskog roka koji su nam donijeli nekoliko odličnih projekata za 2016. godinu, a jedan od njih je bio i „Signs in Europe II“ i znali smo da uskoro idemo u Torino, Italija.

Otvorili smo poziv za gluhe osobe i osobe sa drugim slušnim poteškoćama kako bi dobili najbolje kandidate. Ne sjećam se kako je trajao proces selekcije, koliko je bilo prijavljenih i kakav je bio kvalitet aplikanata. To ne znam, ali znam da smo dobili dvije sjajne učesnice, dvije sjajne osobe, dvije sestre Almu i Maidu Mujanović. Nadam se da mi neće zamjeriti što sam ih imenom spomenuo, ali siguran sam da njih dvije prave veliki doprinos u Bosni i Hercegovini i pravi su predstavnici gluhih osoba. Ne bi bilo uredu da nastavim priču ako ne bih pohvalio i predstavnika osoba bez poteškoća Mirnesa Berbića, sjajnog aktiviste koji svoju sreću i život traži putujući svijetom.

Ovaj put odlučili smo da putujemo autobusom kako bi obišli nekoliko zemalja, vidjeli nešto više, a i budžet nam je bio ograničen, tako da nismo imali puno izbora. Krenuli smo iz Sarajeva preko Zagreba, Ljubljane, pa sve do Minhena. Mnogo puta u svojim tekstovima spomenut ću da smo bogati onoliko koliko imamo prijatelja širom svijeta. Ova priča to pokazuje još jednom. Po dolasku u Minhen, u nimalo topao Minhen, već hladan i kišovit dočekani smo od strane jedne stare prijateljice, koja je više puta bila u posjeti u Bosni i Hercegovini i sa kojom smo se u prošlosti mnogo družili, a upoznali smo se na jednom projektu u Albaniji. Sa njom smo kratko obišli centar Minhena , ručali i zaputili se na autobusku stanicu gdje smo ušli u autobus za Torino.

Po dolasku u Torino dočekali su nas sjajni ljudi, sjajna organizacija i vrhunski domaćini. Već naredni dan je startao program i svi su bili nestrpljivi da počnu aktivnosti. Od samog početka ljudi su se povezali, atmosfera i pozitivna energija se mogla osjetiti na sve strane, pa je sve to davalo znake dobrog projekta. Tako je i bilo, sjajna ekipa, sjajni predstvnici iz svih 9 zemalja su davali maksimalni doprinos kako bi projekat bio što kvalitetniji. Svih 6 dana aktivno smo radili na razmjeni iskustava i učili jedni od drugih. Divan je bio osjećaj komunicirati, odnosno učiti komunicirati na drugom, nimalo manje vrijednom ‘znakovnom jeziku’! Također smo imali priliku da se osjetimo u ‘koži’ drugih, na način da smo imali začepljene uši i pokušali komunicirati sa drugim i učesnicima i lokalcima. Tek u takvim momentima možete shvatiti kako je teško gluhim osobama živjeti u našem društvu, jer je komunikacija svedena na minimum.

U toku projekta imali smo priliku i da posjetimo jedan centar u kojem postoji bend i muzika za gluhe osobe, odnosno oni su našli način kako da gluhe osobe uživaju u muzici i plesu. Mnoge gluhe i nagluhe osobe koje apliciraju za posao ‘online’ putem, a pri tome zadovoljavaju sve kriterije koji se traže budu odbijene na intervjuu za posao zbog svog ‘govora’, pa se dosta udruženja, grupa i institucija okrenulo muzici kroz koju mogu da kažu puno više, da se bore za svoja prava i da uživaju u društvu prijatelja i veće publike. U slučaju da se u aplikaciji ili molbi napiše da je osoba gluha, očito ostaje zarobljena i ne da im se uopće prilika da pokuažu ko su, šta su i koji su to njihove vještine.

Ovaj bend nam je objasnio kako oni rade sa gluhim osobama i na koji način oni mogu da ‘čuju muziku’! U ovom slučaju gluhe osobe ne čuju muziku, ali osjete vibracije koje kroz specijalni pod dolaze do njih i mogu uživati u ritmu. Obično oni imaju jako istančan osjećaj za dodir i ritam. Tako da se gluhe osobe prepuste ritmu i muzici, obično ‘isključe mozak i uživaju u onom što osjete, a to je ritam muzike što je pravilo za dobar dio čovječanstva. Jednostavno, oni ovim primjerom žele pokazati da su gluhe i nagluhe osobe ‘normalni (kako mi često upotrebljavamo ovaj naziv kao standard jednog društva) ljudi i da ih se treba uključiti u društvo i svakodnevni život. Tek kad malo provedete vremena sa njima, počnete se družiti, upoznate neku individuu shvatit ćete koliko su oni posebni i koliko imaju pozitivne energije i duha.

Mnoge osobe s oštećenjem sluha, gluhi i nagluhi imaju nisko samopouzdanje i samopoštovanje u interakciji s čujućima (tako nazivaju osobe bez poteškoća, ne ‘normalne’ kao što to većina čujućih kaže). U današnje vrijeme, informacije o komunikaciji s njima mogu se dobiti na internetu. U odnosu sa okolinom, razlozi nezadovoljstva kod gluhih i nagluhih osoba su: strah okoline od komunikacije, neznanje, linija manjeg otpora. Zato treba kroz razne edukativne radionice i kroz medijsku kulturu i nadalje bolje educirati javnost o prihvaćanju, razumijevanju, zajedničkom uključivanju u razgovor i događaje.

Komunikacija je moguća uz malo volje, truda i strpljenja. U razgovoru, općenito u društvu s njima, u potpunosti su ravnopravni, osjećaju se prihvaćeno i shvaćeno.

Mogu jedni od drugih učiti kako se nositi s nekim frustrirajućim i stresnim situacijama, razmjenjuju iskustva, savjetuju jedni druge i pružaju si podršku. Život u oba ‘svijeta’ doprinosi emocionalnoj stabilnosti i bogatstvu iskustava te poboljšava kvalitetu života.

Da bi kod osoba s oštećenjem sluha bila bolja i uspješnija inkluzija, treba se i nadalje zalagati za uključivanje tih osoba u lokalnu i širu zajednicu zbog:

– jačeg senzibiliziranja javnosti o problemima i potrebama osoba s oštećenjem sluha, podizanja razine svijesti o specifičnostima tih osoba i razumijevanja njihovih potreba
– promicanja jednakih mogućnosti i prava
– prihvaćanja različitih načina komunikacije u javnom životu
– podržavanja i njegovanja komunikacije na znakovnom jeziku
– iniciranja i davanja prijedloga odgovarajućim ustanovama i organizacijama za poboljšanje programa rehabilitacije i socijalne zaštite gluhih osoba
– poticanja i uvažavanja izražajnih sposobnosti u obrazovanju, akademskih postignuća i umjetničkih potencijala gluhih u likovnoj, glazbenoj i plesnoj umjetnosti
– okupljanja gluhih osoba, njihovih roditelja, prijatelja i suradnika
– suradnje sa znanstvenim ustanovama koje se bave problematikom gluhoće
– informiranja u obliku direktnog rada sa strankama sa područja socijalne skrbi, zdravstva, penzionog, obrazovanja i dr.
– širenja mreže korisnika socijalnih usluga i u suradnji sa važnim ustanovama
– poticanja i razvoja socijalnog poduzetništva
– poticanja zapošljavanja gluhih i nagluhih članova
– neposrednog sudjelovanja u javnom životu
– povećanja društvenog angažmana zajednice gluhih i nagluhih
– unapređenja i poticanja integracije gluhih u obitelji, na radnom mjestu i drugim oblicima društvenog života
– informiranja javnosti putem web stranice, medija, publikacija i dr.
– razvoja Internet platforme za unutarnju i vanjsku komunikaciju te društvenu povezanost članova i suradnika
– izdavanja stručno-popularnih, informativnih i stručnih časopisa
– podizanja razine svijesti i tolerancije javnih institucija prema marginaliziranim društvenim skupinama
– informiranja lokalne zajednice o postignućima EU na području zaštite ljudskih prava

Šta ustvari znači inkluzija?

Inkluzija znači biti uključen, obuhvaćen, pripadati, biti sa drugima. Inkluzija stvara novi odnos prema svemu što je različito i potiče međusobno podržavanje te obogaćuje naše mogućnosti za stvaranje novih ideja. U tome se nalazi njena vrijednost, jer nam kroz razvoj opće tolerancije prema individualnim razlikama i potrebama omogućava širenje spoznaja, obogaćivanje iskustava i razvoj čovječnosti.

Inkluzija promoviše aktivnosti koje pomažu osobama s oštećenjem sluha, da razviju svoj puni individualni potencijal, postanu samostalni i sudjeluju u široj društvenoj zajednici. Potiče deinstitucionalizaciju, razvija svijest okoline o važnosti prihvaćanja oštećenja sluha u zajednici. Značajna uloga čujuće osobe kod gluhe osobe je vrlo visok stupanj stručne komunikacije i međusobne suradnje, procjena aktivnosti svakodnevnog života, procjena obitelji i odnosa. Zapošljavanje uz podršku podrazumijeva plaćeni rad pri čemu osoba s oštećenjem sluha radi u redovnoj radnoj sredini i dobije podršku u skladu sa svojim potrebama.

Bez obzira na sposobnosti, dob, spol ili nacionalnost, svi ljudi, uključujući i osobe s teškoćama u razvoju i s invaliditetom, imaju pravo utjecati na svoj život i uživati ista prava kao i drugi članovi društva.

SVATKO MOŽE USPJETI UZ VOLJU, TRUD, RAZUMIJEVANJE I PRAVU PODRŠKU.

Dio teksta je preuzet od Ružica Kežman, profesor defektolog (Dlan.hr)

Da ne bude da smo samo radili, učili i da nismo izlazili napolje nastavit ću pisati i o tim aktivnosima i reči nešto više o gradu u kojem smo bili.

Naravno, pored svakodnevnih aktivnosti imali smo vremena i za posjetu centru Torina i okolnim mjestima, jer cilj svakog projekta pored edukacije jeste upoznavanje drugih gradova, kultura, života ljudi i slično, tako da nemoj da se ‘bojite’ otići negdje na edukaciju ‘jer će vas neko udaviti educiranjem/pričom’! Uvijek dobijete svojih ‘5 minuta’ za obilaske mjesta i gradova u kojim se održava edukacija.

Ovaj put smo bili u Torinu, grad Juventusa i Alfa Romeo-a, a ne Torino F.C.-a i Ferrarija, kao što to mnogi misle. Istina je da je Torino grad i Torino F.C.-a, ali je Juventus nekih 10-tak godina ranije osnovan i nosi naziv „stara dama“. U Torinu se ne proizvodi Ferrari, već Alfa Romeo, Fiat i nama ne toliko poznata marka Lancia. Ono što sam ja mogao primjetiti na ulicama Torina jeste jako puno umjetnika koji kroz razne performanse okupljaju ljude i predstavljaju im svoje vještine. Ulice su pune ulične umjetnosti sa nekim stilovima koje do tada nisam vidio u životu. Grad Torino izgleda jako lijepo i sami centar grada je ukrašen prelijepim aristrokratskim građevinama i velikim trgom na kojem se okuplja veliki broj turista, ali i lokalaca.

Torino je grad u kojem se možete kulturološki uzdići ako to želite, jer imaju jako lijepe muzeje, ali ako ste onaj drugi tip i volite samo tulumariti, i to vam Torino može ponuditi. Moj prijedlog je da iskombinujete oboje i osjetite obje strane ‘kulturološkog uzdizanja. I dok zagledate izloge i  provirujete u barove, ne možete, a da odmah ne primetite nešto što čini njegovu čar: prodavnice čokolade. Ukrašene kao da su ih sređivali najbolji modni  dizajneri, mame vas izgledom, dekoracijom i mirisima. To će vas učiniti neodlučnima prilikom izbora pravog mjesta u kome ćete uživati u  poslasticama.

Torino je jako jednostavan za transport i snalaženje, pa i bez naprednih aplikacija i kojekakvih mapa možete se jako lako u njemu snaći i uživati u dugim šetnjama. U slučaju da se nađete u centru Torina ne propustite da posjetite građevinu visoku 165 metara, nekadašnja sinagoga i jedno vreme najviša zgrada u Evropi, a danas je mjesto u kome turisti zahvaljujući liftu za samo 59 sekundi stižu na visinu od 85 metara, pa tako mogu da posmatraju najlepšu panoramu Torina okruženog Alpima. Torino je grad sa puno identiteta, nazivaju ga prestonicom ukusa, muzejom na otvorenom, prestonicom čokolade, pa čak i malim Parizom.

To je grad koji vam može ponuditi sve, a ostale zanimljivosti o ovom gradu pronađite u mojoj rubrici ‘zanimljivosti’, a ukoliko želite više saznati o inkluziji gluhih i nagluhih osoba sa naučnog aspekta potražite na mnogobrojnim sajtovima i linkovima, a ja vam preporučujem da pročitate i tekst Ružice Kežman, profesor defektolog (Dlan.hr)