Uganda – Prvo pravo „Muzungu“ iskustvo

Pripreme za odlazak u Ugandu su bile sve osim uobičajene. Nažalost, ponukan predrasudama i stereotipima o ovoj Afričkoj zemlji pripreme su krenule puno ranije od uobičajenih i mnogo detaljnije nego inače. Uobičajena priprema izgleda nekako ovako: „Unlock a phone, check a weather in the country I'm going in and pack my luggage“! Ništa posebno i ništa detaljno se ne istražuje, bar ne u mom slučaju. Ovaj put, istraživanje je odrađeno detaljno, od samog života u Africi, temperature, vremena, zaraza, bolesti u Ugandi, zemljama kojim je okružena i svim ovim detaljima za iste te zemlje. Nakon toga je uslijedila vakcinacija, pripremanje kojekakvih tableta i sprejeva kako bi se „zaštitio“ od „nepoznatog“ i slično, ali eto kad čovjek ide u nepoznato, valjda se treba i pripremiti.

Naravno, prije svega gore navedenog morao sam provjeriti „gdje i kako se dobija VIZA za Ugandu“?! Nažalost, mi kao Bosanci i Hercegovci uvijek imamo problem oko viza i putovanja do destinacija, ali ko je spreman putovati, spreman je svašta nešto uraditi da bi otputovao. Ovaj put sam imao sreće, jer se viza za Ugandu aplicira/dobija online putem, i cijeli proces traje 2 puta po 10 minuta. Nakon što unesete sve podatke i „submitujete“ aplikaciju, nekoliko dana/sedmica poslije pošalju vam mail i traže da učitate pozivno pismo, potvrdu o smještaju i karte. Zbog toga rekoh 2×10 min.

Pošto baš i nemamo Bog zna kakvih konekcija za putovanja avionom ovako je izgledao moj put:

Sarajevo – Istanbul – Rome (Turkish Airlines) – Addis Ababa – Entebbe (Ethiopian airlines) – Kampala (auto) i istim takvim putem nazad.

Po samom izlasku sa Entebbe aerodroma dočekala me je jako velika vlažnost zraka i nekakva čudna temperatura. Nisam bio svjestan da li je pretoplo ili „zagušljivo“, ali bilo je jako neugodno. Kada sam stigao u Kampalu, odnosno u „Green House“ (kuća/hostel) u kojem sam bio smješten, u sobi gdje sam trebao spavati primjetio sam krevet sa „mrežom“, istom onom koju roditelji stavljaju na dječije krevetiće da ih zaštite od kojekakvih „baja“. U tom trenutku sam se osjetio totalno ugrožen, jer „ne bi ta mreža bila tu da to stvarno nije ozbiljno HAHA“! Nakon toga, bio sam spreman da pri svakom izlasku prionem na „prskanje“ svim mogućim „anti…“ sprejevima. Naravno, to se desilo samo prvi dan dok nisam shvatio da to i nije toliko strašno, pa sam ostalih dana sprejeve koristio samo kao preventivnu zaštitu u totalno normalnoj mjeri.

U svom boravku u Kampali imao sam priliku posjetiti jako mnogo različitih mjesta i plemena, gdje sam upoznao veliki broj različitih, a istih ljudi, imao sam priliku osjetiti život „centra Kampale“, ali i plemena do kojih se putuje i po par sati. Svaki odlazak u grad je bio poseban, jer je bilo nemoguće korisitit normalan „taxi ili uber“, već smo koristili „boda boda uber/taxi“ koji je mnogo praktičniji i jednostavniji za putovanje po gradu. BODA BODA su motori koji se koriste kao uber i taxi u Ugandi i to je najviše korišteno prevozno sredstvo u ovom djelu kontinenta. Ova vrste prevoza se najviše koristi zbog jako velikih gužvi u saobračaju, te jako loših puteva, gdje možete naići i na rupe veličine automobila i dubine preko pola metra. Prema lokalcima rupe su nastale i nastaju zbog jako lošeg kvaliteta puta kojeg su gradili kinezi, te velike vlage koja kroz taj materijal lako prodire i pravi uvale. Bogataši se naravno voze velikim džipovima i „lete“ preko rupa, dok obični smrtnici koji su nekako kupili po neki japanski automobil prelaze preko rupa i po par minuta.

Više o važnim faktorima i zanimljivostima pogledajte u rubrici „zanimljivosti“, a ja dalje nastavljam svoju priču…

Gdje god sam se pojavio sa svojom ekipom „bjelaca/Evropljana“ dočekani smo dječijim uzvicima „MUZUNGU“, što bi ti ga značilo „BJELI LJUDI“. Naravno, mi to nismo shvatali kao rasizam, već smo se uvijek nasmijali i prišli toj djeci koja su te riječi izgovarali jako nasmijani i „iznenađeni“. Pri prilasku, djeca su prije svega bježala ili se odmicala, pa su tek naknadno prilazili i pozdravljali se sa nama. Jako je teško bilo napraviti sliku sa samo jednim djetom, jer su svi uvijek uskakali i željeli se slikati sa nama. Imao sam priliku obići nekoliko plemena, a jedno mi se posebno dojmilo „Lugala Sugu” o kojem sam pisao i na Facebooku, pa da se ne bih ponavljao prenosim post u cjelosti:

Danas sam bio u posjeti jednom selu pod imenom Lugala Sugu do kojeg se može doći samo čamcem, takozvanim kanuom preko jezera Viktorija (ime nastalo kolonizacijom Ugande).

Posjetili smo nekoliko porodica, koje su nas zamolile da ih ne slikamo, jer im je neprijatno, a neki nisu dopustili iz straha. Naravno, jedan nas “domaćin” nam je to dozvolio, objasnio sta se dešava u tom selu, kako žive bez struje, kako se “bore” sa vodom i kako je to živjeti odvojeno od civilizacije. Predstavio nam je njihovo voće, koje većinom i on sadi u svojoj bašti, objasnio koje životinje se nalaze u šumama okolo i kakva sve plemena postoje.

Nakon toga smo posjetili jednu školu, koja je nastala kao jedna ideja/projekat da se djeci koja su udaljena od “prave škole” ponudi osnovno obrazovanje. Malo smo se družili sa djecom koja su nam neprestano mahala, trčala u zagrljaj i onako iskreno nas nazivala MUZUNGU (bijeli ljudi).

Nakon toga vratili smo se u “civilizaciju” gdje smo obišli određene građevine i pričali sa lokalcima o kvalitetu života, poslu i slično.

Popodne smo otišli u Design HUB koji okuplja ljude svih boja, rasa, vjera itd. gdje smo obavili finalne pripreme za sutrašnji dan.

Ako niste znali oficijalnih jezik u Ugandi je Engleski, tako da nam je jako lako razumjeti lokalce, ako ste se do sad pitali ko nam sve to prevodi. Naravno, imaju i svoj lokalni, te svako pleme ima svoj “zasebni” jezik.

Čak sam uspio i da naučim par riječi:

Vebalenjo – hvala
KARE = OK
BODA BODA – taxi
MZUNGU – bijeli ljudi

Uskoro donosim još informacija i detalja iz ovog kraja svijeta….”

Bili u civilizaciji ili van nje, bili u plemenu ili u HUB-u dočekat će vas osmjesi i dragi pogledi, na njihovim licima jako teško je primjetiti tugu i žalost, već sve suprotno tome. Svi su spremni pomoći, svi žele dati svoj doprinost da se u ovoj siromašnoj zemlji osjećate sretni i zadovoljni, svi žele pokazati gostoprimstvo i svoju sreću. Što se tiće mene, oni su to i uspjeli, sve ovo su prenijeli na mene i pomogli su mi da razumijem njihovu kulturu i državu puno bolje nego sam to znao prije.

Boraveći u Kampali imali smo priliku posjetiti i nekoliko škola i edukativnih centara, koji naravno liče na sve osim na školu, ali bitno je da se ljudi obrazuju i edukuju. Pored svega što smo uradili u Kampali, mi smo izrazito došli sa projektom kako bi povezali razna plemena koja i nisu u tako dobrim odnosima kroz sport, pa smo tako uspjeli organizovati i turnir u fudbalu. O tome sam takođe pisao na Facebooku, pa ponovo prenosim post u cjelosti:

Današnji dan u Ugandi sam ponovo posvetio djeci i omladini koja dolaze sa ruralnih područja ovog grada, sela i mladih ljudi koji su u teškom finansijskom i socijalnom stanju.

Kako bi održali jednu jako korisnu edukaciju i skupili mlade ljude, tinejdžere i djecu iz tih područja i plemena, koji danonoćno rade kojekakve poslove kako bi preživjeli morali smo naći pravi način i napraviti sistem.

Kako biva u većini slučajeva, gdje god se pojavi mržnja i netrpeljivost, sport i sportske aktivnosti dođu, to pobjede i razbiju sve predrasude. Mi smo se vodili tom logikom i za samo nekoliko dana u suradnji sa #PCCP-om i #SoulXpressions-om, u koordinaciji #MineVagantiNGO, koji je i začetnik cijele ove priče napravili smo veliku stvar. Uspjeli smo organizovati turnir u fudbalu, okupiti razne “mahale” i plemena, organizovati ljude, pripremiti nagrade i obradovati kako mnogu djecu, tako i njihove roditelje i plemena.

U organizaciju su se uključili svi, ali bukvalno svi. Roditelji su donosili “UGALJ” i zajedno sa omladinom ocrtavali teren, pa eto ako niste znali oni tako markiranu linije. Našli su ozvučenje, skupili stolice i šatore, stavili mreže na golove, donijeli klupe, sportski klubovi su dali dresove, mi podijelili majice i turnir je bio spreman za jako kratko vrijeme.

Utakmice su krenule po suhom i prasnjavom terenu koji uopće nije prijatan, ali nakon nekoliko utakmica počela je kiša, koja je od prašine napravila blato, koje je izgledalo katastrofalno. Sve ovo, a moglo bi se dodati još stvari koliko želite nije zaustavilo ove omladince da prestanu igrati jedne sekunde. Na kraju jedna “mahala” je dobila svog pobjednika, ali su se svi radovali, jer su i oni svjesni da su svi pobjednici.

Kao što možete vidjeti na slikama ispod, fudbalski teren je bio ispunjen djecom koja su se borila ko ce donijeti loptu, roditelja i prijatelja koji su bodrili mladice koji su se u bladu do grla borili za pehar i ostale nagrade. Naravno, bit svega je bio okupiti ih i svima na jednom mjestu održati jednu korisnu edukaciju. PROJEKAT je nazvan “#SOULandSOIL” – EDUKACIJA KROZ SPORT, a turnir #Kikubamutwe.

Nakon toga posjetili smo i jednu školu plesa koja okuplja djecu i mlade iz socijalno ugroženih područja, siromašnu djecu i mlade iz raznih plemena.

Nakon druženja napravili su jedan jako lijep performans za nas i pokazali svoje vještine plesanja.

Ja smatram da smo uspjeli i da su MZUNGI ovaj put uradili nesto korisno za njihovu zajednicu i povezali lokalne zajednice i plemena. Mi smo zaboravili i na hranu i piće, pa smo doručkovali tek nekad u vrijeme večere, ali gledajući svu tu strast i želju, kao i okruženje u kojem smo bili, nisamo uopće osjetili potrebu za tim.

Život je ovdje sigurno težak, ali je pun ljubavi i sreće, tako da ne gledajte koliko imate, nego koliko dajete.

Šaljem vam ljubav iz ovog drugog svijeta, čudne ali i prelijepe Ugande.

#EducationThroughSport #InternationalCooperation #OneWorld #minevagantingo #mvinternational #SoulXpressions #PCCP #BRAVO #BRAVOBIH #BRAVOSARAJEVO

Iako je Uganda jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, iako sve to vrlo lako možete vidjeti prolazeći ulicama van centra, to se nikako ne može primjetiti na ljudima, jer svaki susret sa njima počinje i završava sa smijehom, počinje sa lijepim riječima i završava sa plesom itd. Moram priznati da siromaštvo vlada ovom zemljom, ali ono materijalno, ono duhovno sigurno ne i siguran sam da i mi našu sreću trebamo tražiti u nečem sličnom, jer i oni sigurno od nekud crpe svoju energiju i želju za životom.

Priču iz Ugande želim završiti sa jednom od posljednjih rečenica iz mog posta: „Život je ovdje sigurno težak, ali je pun ljubavi i sreće, tako da ne gledajte koliko imate, nego koliko dajete.“

Kada kažem dajete, onda stvarno tako i mislim, jer vjerujte da i malim davanjem nekog možete jako puno usrećiti, nekada to vama znači jako malo, a nekom i previše. Ako niste putovali u takve zemlje i osjetili kako to izgleda, siguran sam da nećete do kraja shvatiti šta to tačno znači.

Žao mi je što Bosanci i Hercegovci često ružno govore o svojoj zemlji i kao da se takmičimo ko će više oblatiti život u Bosnia i Hercegovini, ali kada vidite šta je stvarno siromašna zemlja, onda je lako shvatiti da Bosna i Hercegovina možda i nije među najbogatijima na svijetu, ali nije ni među onim najsiromašnijim.

O zanimljivostima i nekim činjenicama o Ugandi pogledajte u mojoj sekciji „zanimljivosti“…

Ankara

Anıtkabir, grobnica Mustafe Kemala Ataturka, oca moderne Turske države, nekada je apsolutno dominirala Ankarom, ali i danas, kada Tursku optužuju da se udaljava od ideja u koje se zaklinje, ona je arhitektonski i dalje jedna od dominantnih građevina u centru Ankare.

Lider turskog rata za nezavisnost, veliki revolucionar, vizionar, osnivač i prvi predsednik Republike Turske, umro je 1938. godine. Njegovo telo je balsamovano i čuvano u Etnografskom muzeju petnaest godina do završetka izgradnje Anitkabira 1953. godine.

Danas je to građevina koja obara rekorde po poseti u jednom danu, pa je, recimo, prošle godine na godišnjicu njegove smrti zabilježeno više od milion posjetilaca.

Kompleks se sastoji od četiri glavna djela: aleje lavova, ceremonijalnog trga, počasne sale u kojoj je mermerni sarkofag težak 42 tone, sa tjelom “oca nacije” i parka mira, posvećenom Ataturkovoj devizi “mir u kući, mir u svetu”. U parku je 50.000 ukrasnih stabala, cvijeća i žbunova doniranih iz 25 zemalja iz cjelog sveta.

Prilaze grobnici čuva počasna straža, vojnici smiješteni u staklene vitrine, potpuno nepomični i nalik na voštane figure. Sve je prepuno simbola koji govore o ponosu, snazi, slobodi i slavi države.

Platou, na kome je smiještena grobnica, prilazi se preko dugačke pješačke staze smiještene između 12 pari lavova i ulazi se na plato za ceremonije na koji može da stane 15.000 ljudi.

Pod ovog platoa dizajniran je kao turski tepih zahvaljujući mozaiku od mermera i krečnjaka. Kompleks okružuje deset kula simboličnih imena poput nezavisnost, sloboda, pobjeda, mir i 23. april, dan kada je ustanovljena Velika nacionalna skupština u kojoj je sada 550 poslanika.

U muzeju su fascinanstno realistično rekonstruisane bitke u kojima se Ataturk proslavio, poput bitke na Galipolju, koja je, po mnogima, presudila sudbinu Turske tokom Prvog svijetskog rata.

Turski borci za oslobođenje, kažu historičari, odnijli su tada pobjedu nakon što im je Ataturk komandovao “ne naređujem vam da napadate nego da poginete”.

Teško je tu ne osetiti divljenje prema hrabrosti ljudi koji su se borili gledajući smrti u oči.

Istanbul – Beylerbeyi Palace

Beylerbeyi Palača koja se nalazi na predivnom Bosforu, je kroz historiju služila kao ljetna rezidencija sultana. Palača je locirana u Beylerbeyi naselju na azijskoj strain Bosfora. Gradnju ove palace je naredio sultan Abdulaziz u period između 1861-1865, dok su samu gradnju planirali I izveli glavni arhitekti Sarkis Balyan i Agop Balyan, armenskog porijekla. Palača je izgrađena u francuskom neo-baroknom stilu sa tradicionalnim otomanskim planom.  Ono što je vrlo zanimljivo jeste da su svi važni strain gosti koji su posjećivali Otomansko carstvo, bivali smješteni u Beylerbeyi palači tokom ljetnih mjeseci. Neki od gostiju bili su: Princ Srbije, Kralj Nikola Crne Gore, austrougarski car Josif, iranski šah Nasireddin, švedski princ Oskar I mnogi drugi. Sultan Abdulhamid II je proveo zadnjih 6 godina svog života u ovoj palači u kojoj je I preminuo 1918, dok su drugi sultani vladali iz Dolmabahče palace tokom zimskim mjeseci a u Beylerbeyi palaču dolazili samo tokom ljetnih mjeseci. 

Kada je u pitanju arhitektonski izgled palače, ona je u obliku pravougaonika sa dužom stranom okrenutom ka Bosforu. Palača ima 6 velikih dvorana I 24 sobe na dva sprata koji su podignuti na podrumu koji je nekad služio kao kuhinja I skladište/spremište. Palača j etakođer podijeljena na muški dio (Selamlik) I ženski dio (Harem) sa odvojenim ulazima za oba dijela. Muški dio, Selamlik je korišten za državne funkcionere što znači da je bio veoma ukrašen, dok je ženski dio Harem bio korišten za ženske gošće pri čemu je imao jednostavnu dekoraciju.

“Berlin” – Šta Berlin ima, što druge metropole nemaju?

Šta Berlin ima, što druge metropole nemaju?

To su na prvom mjestu sami stanovnici Berlina sa svojim malo „neotesanijim”, ali srdačnim šarmom, koji čini atmosferu Berlina sasvim osobenom. I naravno, nevjerovatno bogatstvo znamenitosti u kojima se ogledaju atmosfera napretka, duh vremena, slavna istorija, ali i drame 20. veka. Kada kažemo Berlin, najprije pomislimo na Brandenburšku kapiju, najpoznatiju građevinu glavnog grada. Ona je decenijama bila simbol podele, ali i središte metropole koja je uvek dinamična, puna ideja i impulsa, umetnosti, kulture i kreativnosti. Bez sumnje, atmosfera metropole se osjeća i u administrativnoj četvrti, koja se od Brandenburške kapije i obližnje zgrade Rajhstaga proteže u pravcu istoka. Mir i sloboda su ovde na visokoj ceni, za razliku od vremena kada su iz Berlina činjeni neshvatljivi zločini. Na to podsjeća spomenik Jevrejima ubijenim u Evropi, smješten u neposrednoj blizini Brandenburške kapije i nastao po planu njujorškog arhitekte Pitera Ajzenmana, kao i spomen-obilježje „Topografija terora” u nekadašnjem glavnom sjedištu tajne državne policije.

Alexanderplatz, odnosno Aleksandrov Trg je jedno od najpoznatijih mjesta u Berlinu, a popularan je i po nekoliko jako zanimljivih i historijskih građevina. Jedna od njih je TV Toranj (Fernsehturm) koji je sa svojih 368 metara to je četvrti TV toranj po visini u Evropi i predstavlja srce Alexanderplatz. Sagrađen 1969. godine, u svoje vrijeme je bio drugi najviši TV toranj na svijetu i predstavljao je ponos i diku Istočne Nemačke. U tornju je uglavnom ogromna gužva i čekanje na ulazu je rijetko kraće od 2 sata, tako da ako želite da se popnete na vidikovac, najbolje je da rezervište kartu dan ili dva ranije. Cjena karte je 13€ i može da se kupi kako online tako i u samom tornju. Iznad vidikovca postoji restoran u koji možete spontano da odete ako se desi da ima slobodnih mjesta.

Na Alexanderplatz-u možete naći mnogo mjesta za shopping kao što su tržni centri Alexa, Die Mitte, Galeria Kaufhof, Rathauspassagen. Ipak, zbog veoma niskih cena, jedna od najpopularnijih prodavnicama među turistima, a posebno zaljubljenicima Harry Pottera je Primark.

O Berlinu se može pisati danima, ali za kraj evo i nekih zanimljivosti o njemu:

  1. Berlin je glavni grad Njemačke sa oko 3 miliona i 700 hiljada stanovnika
  2. Za Berlin kažu da ima više muzeja nego kišnih dana u jednoj godini (180 muzeja)
  3. Kažu da postoji više od 1000 načina kako da kupite jeftino pivo svaki sat
  4. Brandenburška kapija – jedna od glavnih atrakcija Berlina. Izgrađena 1791. godine, predstavljala je jednu od kapija za ulazak u grad .
  5. U Berlinu se nalazi preko 100 000 pasa
  6. Prema posljednjem istraživanju 50% “Berlinovaca” su slobodnjaci/slobodnjakinje.
  7. Ulica “Friedrichstraße” i centar grada “Mitte. Za ovu ulicu kažu da je cjeli Berlin u jednog ulici.
  8. Grafiti su jako popularni u Berlinu, pa tako gradske vlasti godišnje izdvoje i do 35 miliona eura na njihovo čišćenje, pa ćete tako naići na mnoga mjesta i ulice u Berlinu okićene grafitima.
  9. Hodajući ulicama Berlina lako se možete osjetiti kao da ste u Turkoj, jer u gotovo svakoj ulici možete naletiti na neki kebab restoran.
  10. Berlin Beer Fest se prostire na 2,2 kilometra, pa za Berlin kažu da je grad od 2,2 kilometra piva.
  11. U Berlinu se nalazi oko pola miliona stranaca
  12. Jedan od tri zarobljenika su prevaranti
  13. Statistički gledajući 1 od 5 liftova koji vas vode u podzemne stanice ne rade, zbog: idiota!
  14. U Berlinu se nalazi nekoliko svjetski poznatih klubova, od kojih su možda i najpoznatiji “Kit Kat” i “Berghajn”- o kojem ću posebno pisati
  15. Za Berlin kažu da je grad koji nikad ne spava
  16. U Berlinu živi najveći broj Turaka, koji žive van Turske

Mjesta za posjetiti u Berlinu su:

  1. Spomenik pobjede
  2. Dvorac Belvil
  3. Berlinsku katedralu
  4. Njemački parlament
  5. Spomenik palim sovjetskim borcima
  6. Branderburška kapija
  7. Pravni fakultet na Humbolt univerzitetu
  8. Unter den Linden avenija i Muzejsko ostrvo
  9. Novu sinagogu
  10. Muzej Istočne Nemačke i Marks-Engels trg
  11. AquaDom 
  12. TV toranj
  13. Alexanderplatz 
  14. Spomenik ubijenim Jevrejima širom Evrope
  15. Klubove Kit Kat i Berghajn
  16. Ulicu Kurfurstendamm 
  17. Bulevar Unter den Linden (Pod lipom) – čuveni Berlinski bulevar.
  18. Checkpoint Charlie 
  19. Ulicu “Friedrichstraße” i centar grada “Mitte”
  20. Potsdamer Platz 

Nadam se da ste pronašli i pročitali nešto zanimljivo i koristno.

Vidimo se uskoro sa nekog drugog mjesta!

“Sassari” – grad rođenja brojnih predsjednika Italijanske republike

Sassari je jedan od najvažnijih gradova u sjevernoj Sardiniji, koji je prepoznatljiv po svom historijskom centru gdje zaista možete uživati u starim zgradama sagrađenim u različitim stilovima kao što su neoklasični, barokni, gotički i sl.

Sassari je grad od kojeg na prvu ne očekujete mnogo ali vas na kraju iznenadi na hiljadu načina. Samim ulaskom u centar grada otkrićete jedan od najljepših dijelova Sardinije pri čemu ćete se zaljubiti u historiju, spomenike, zelene površine, kulturu, tradiciju i kuhinju koja će vas posebno očarati. S druge strane ukoliko se odlučite malo više upoznati sa ovim gradom otkrićete i vrlo zanimljivu historiju  ispunjenu sa brojnim ličnostima, republikama, invazijama morskih pirate i drugih brojnih zamimljivosti.

Postao je slobodan grad 1236. sa kreiranjem Statuta Sassarija, koda koji je regulisao civilni, pravni i ekonomski život građana. Meni je ovaj aspekt svake civilizacije vrlo interesantan jer to predstavlja preteče uređenih društava i demokratija u kojima danas živimo. Historijski gledano, postoji samo 5 kopija ovog manuskripta od čega dvije datiraju na sami početak osnivanja grada Sassarija.

Jedna od zanimljivosti koju bih preporučio da posjetite je i dvorac Sassarija, koji je služio kao sjedište Španske inkvizicije na Sardiniji i koji je uništen 1877. Danas možete pronaći samo ostatke koji su i dalje vrijedni posjećivanja. Kao što sam ranije spomenuo grad ima vrlo interesantnu historiju čije ostatke i simbole možete vidjeti kroz samu arhitekturu i kulturu grada. Sassari je grad koji je bio pod vlasti Francuza od 1527 pod kojima je preživio brojne periode ozbiljne socijalne i ekonomske krize ali i kuge 1582. Nakon toga sa Ugovorm iz Utrechta 1713, započeo je kratki period Austrijske dominacije a nakon toga i Savoya, unije italijanskih gradića.

Tokom svog razvoja grad se širio izvan svojih prvotnih zidina posebno nakon što je preživio kugu koja je bila zastrašujuća bolest za cijelu Evropu. Slijedeći primjer Torina,  grad je dobio nove distrikte sa bolnicama, zatvorima, školama, trgovima ali i pozorištem. Vremenom je Sassari postao i drugi najvažniji grad za proizvodnju kože. 

Piazza d'Italia in Sassari on a clear day, Sardinia

Međutim Sassari je mnogo više od historije i postoji barem 12 razloga zašto je ovaj grad vrijedan posjeta:

  1. Ovo je grad u kojem je nastao prvi Univerzitet na Sardiniji koji je i dalje jedan od bolji univerziteta u polju prava, agriculture i veterine
  2. Sassari je grad kojem je Fontana simobol koja ujedo predstavlja i genijalno djelo arhitekture i umjetnosti. Radi se o Fontani Rosello, koja je bila poznata kao i najveći bunar područja od 1295-te godine.
  3. Glavno mjesto okupljana jeste trg iz 19-og stoljeća , Piazza Izalia, gdje se Palača provincije i neogotička palača Giordano nadnose nad grad.
  4. Grad u kojem se velike Svijeće, koje su zaštićene kao UNESCO World Heritage Site, na August 14-ti nose na ramenima ljudi posvećenih magičnom plesu prolazeći kroz uske i zakrčene ulice grada pa sve do gradske Katedrale.
  5. Grad je pun prekrasnih historijskh građevina iz sedamnaestog i devetnaestog stoljeća u kojima se nalaze općinske kancelarije i muzeji. 
  6. Sassari je grad rođenja brojnih predsjednika Italijanske republike kao što su I Enrico Berlinguer, Antonio Segni i Francesco Cossiga.
  7. U Sassariju ćete pronaći komandu Brigade Sassari, čiji korijen datiraju u Prvom Svjetskom Ratu gdje su se Sardinijci istaknuli u borbi na frontu. Napisana za Sardinijce, himna  Dimonios (vragovi) komemoriše vrijednosti i hrabrost tipičnu za otočane.
  8. Ovo je grad u kojem možete pronaći najbolje jelo fast food:  fainè
  9. Spomenik Mount Accoddi, posebna na cijelom mediteranu sa piramidalnom strukturom slična ziguratima Mezopotamije.
  10. Jedino prirodno jezerona Sardiniji, jezero Baratz je locirano na teritoriji Sassarija
  11. Ovo je grad u kojem možete pronaći i atmosferu Škotskog Visočja i to u Aregenteiri
  12. Ovdje možete vidjeti zaljev Asinara sa kristalno-jasnim morem Sardinije i rozim flamingosima

Zajedno ponosno prkosni

Mi nismo niciji. Uvijek smo na nekoj medji, uvijek neciji miraz. Stoljecima mi se trazimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ko smo. Zivimo na razmedju svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu.

Otrgnuti smo, a neprihvaceni. Ko rukavac sto ga je bujica odvojila od majke pa nema vise ni toka, ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da ga zemlja upije.

Drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odsluzimo. Nesreca je sto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje, a sve se placa pa i ova ljubav.


Svako misli da ce nadmudriti sve ostale i u tome je nasa nesreca. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamrseniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako posalila kao sa Bosnom. Juce smo bili ono sto danas zelimo da zaboravimo, a nismo postali ni nesto drugo. S nejasnim osjecajem stida zbog krivice i otpadnistva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed.


Nesreca je sto smo zavoljeli tu svoju mrtvaju, pa necemo iz nje, a sve se placa, pa i ta ljubav.

Zar smo mi slucajno tako pretjerano mehki i surovi, raznjezeni i tvrdi?

Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti, zasto?

Zato sto nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znaci da smo posteni. A kad smo posteni, svaka cast nasoj ludosti.

Mesa Selimovic

Tanay – “Ravnoteža”

Boraveći na ovoj stijeni pokušavao sam pronaći ravnotežu nadahnut ovim mjestom i ljudima koji ovdje žive. 

Ravnoteža …?

Jeste li upoznati s tim? Znate li šta je to? Da stvar bude još složenija, šta je sa „Rock Balancingom“? Jeste li čuli za to? Zvuči zanimljivo zar ne? Možda ste pokušali uravnotežiti različite stvari, ali balansirati teške i različite veličine i oblike kamenja-stijena, pa to su izvanredne vještine. Umijeće balansiranja kamenja-stijena nije lako lagano izvoditi imajući u vidu da su stijene najnepravilniji oblici na zemlji.

U Tanay Rizalu, samo 57 kilometara istočno od Manile, jedan sat i 30 minuta vožnje, postoji nešto što se zove  balansiranje kamenja-stijena i to je iznimno popularno.

Prema Wiki-ju: Balansiranje kamenja-stijena je umjetnost, disciplina ili hobi (ovisno o namjeri vježbača) u kojem je kamenje-stijene uravnotežene jedna na drugoj u različitim položajima. Ne postoje trikovi koji pomažu u balansiranju, poput ljepila, žica, potpornja ili prstenova.

Na Filipinima osnovana je Rock Balancing  grupa u septembru 2010. Bila su dva zagovornika koji su popularizirali, organizirali i uveli ovaj oblik umjetnosti u Tanayu, Leandro Tamayo Inocencio i Ildefonso Bandoma Vista. Ova dva imena su zagovornici zelenijeg i čistijeg okruženja. Sam razlog zašto su uveli ovu umetnost nije samo da je izvode ili izlažu, već da nagovore lokalce da podrže njihov projekat pod nazivom „Putovanje za drveće“. Ovaj projekat teži da podigne svijest i promoviše ekološku svijest i očuvanje života kroz održavanje takve izložbe Rock Balancing-a.

Bio je to uspjeh – aktivnosti na sadnji drveća, predavanja o ekološkoj svijesti, balansiranje kamenja-stijena i još mnogo toga u suradnji s Općinom Tanay, Kampanja za tri milijarde stabala, Programom Ujedinjenih nacija za zaštitu okoliša (UNEP), i 350.org-ovom 10- 10-10 Global Work Party, bezbrojni sponzori i volonteri.

„Masaya i balansiranje kamenja-stijena u prelijepoj atmosferi u Tanaju (događaj Rock Balancinga je vrlo svečan i tome svjedoče mnogi posjetioci)“, saopštila je policija u Daranak Falls-u. Događaj se od tada održava svake godine u Tanay Town Properu, no neka su remek djela dostupna upravo na vodopadu Daranak. “Podrijetlom su iz SAD-a, i oni su ga donijeli ovamo”, dodao je.

Istina, svjedočenje ovim remek djelima zaista me impresioniralo i motiviralo me da probam. Probao sam jedan, ali to je bilo zaista teško, prvo morate odabrati pravi oblik stijena iz rijeke. Morate ga uravnotežiti prema centru gravitacije. Zaista mjeri vaše strpljenje i kreativnost.

Štaviše, iskusiti to lično predstavlja vrijedno iskustvo. Shvatio sam da se čak i bezvrijedna kamen-stijena može pretvoriti u vrijedan oblik umjetnosti. Umjetnost koja svijet može učiniti zelenijim i čistijim, umjetnost koja može povećati turizam u Tanay Rizalu te umjetnost koja te može naučiti kako postati strpljiv.

Taal Volcano

Taal vulkan je drugi najaktivniji vulkan u provinciji Batangas. Ovaj složeni i prekrasni vulkan koji se nalazi u sred jezera Taal često je nazivan i otokom usred jezera a posebno jer je to najniži vulkan na svijetu na 311 metara nadmorske visine. S ovog vulkana se pruža zaista spektakularan pogled, a posebno jer je lociran oko 50 kilometara  od Manile, glavnog grada Filipina.

Glavna tačka vulkana je locirana u glavnom kraterskom jezeru lociranom na otoku Luzon koji se smatra glavnim otokom Filipina.


Vrlo je bitno napomenuti da je ovo ujedno i vulkan sa 33 erupcije u svooj historiji. Sve erupcije su se dešavale na gore pomenutom vulkanskom otoku u jezeru Taal. Samo jezero Taal je nastalo uslijed prethistorijskih erupcija između 140,000 do 5,380 godine prije Krista. Kako je i dio Pacifičkog vatrenog prstena vulkan je imao nekoliko snažnih erupcija u prošlosti koji su uzrokovali gubitke ljudskih života. Neke procjene indiciraju da su gubici u brojama između 5000 i 6000 ljudi.

Baš zbog svoje eruptivne prošlosti i blizine naseljenim područjima, vulkan je uvršten u 16 svjetskih vulkana koji bi trebalo israživati i držati na oku, od strane međunarodne organizacije IAVCEI, kako bi se spriječile buduće nesreće.

Unatoč upozorenjima od stranefilipnske vladine organizacije PHILVOCS (Filipinski institute za Vulkanologiju i Seizmologiju). Zajednice naseljene oko vulkana zarađuju tako što gaje usjeve obogaćene vulkanskim zemljištem i love ribu, tilapia najčešće. mainly tilapia which is one of the sought after fresh water fish in the Philippine market.



Danas mnogi posjetitelji koji posjete Filipine potrude se da posjete i ovaj vulkan koji i dalje predstavlja intrigantno djelo prirode.